Državno špijuniranje i proizvoljno zatvaranje ljudi bez suđenja zapravo samo pridonose ekstremizmu, jednako 2016. s ISIL-om kao i u Drugom svjetskom ratu s fašističkom petom kolonom, napisao je za Guardian Francis Beckett. Ovaj novinar, pisac i povjesničar, sin Johna Becketta, jednog od najistaknutijih britanskih fašista tijekom Drugog svjetskog rata, usporedio je način na koji je njegov otac bio u ratu zatvaran, a poslije rata dugo godina nadziran, s načinom na koji Zapad danas često proizvoljno progoni ljude za koje tek posumnja da bi mogli imati veze s terorističkim organizacijama poput ISIL-a.
Kako kaže Francis Beckett, njegovog oca takav je tretman zapravo pogurao prema još ekstremnijim političkim stavovima, te je citirao jednu od najvećih britanskih pravnica Shami Chakrabarti: "Kad zatvaraš ljude bez suđenja, bilo da je riječ o Belmarshu (u Velikoj Britaniji) ili o Guantanamu, zapravo regrutiraš više terorista nego što si ih uopće pohvatao." "Najmanje prvih deset godina mog života, od 1945. do 1955., dom mog djetinjstva bio je pod stalnim nadzorom MI5", napisao je Beckett mlađi i opisao kako je otkrivao što se sve događalo s njegovom obitelji dok je proučavao tajne spise o njegovim roditeljima 60 godina poslije.
Tijekom rata, otac mu je četiri godine proveo u zatvoru, za što sam Beckett mlađi navodi da je zapravo racionalna mjera opreza u ratnim uvjetima, jer mu otac ipak nije bio baš bilo tko. Ali, nakon rata, oca mu nadziru do duboko u 1950-ima. Nije smio stanovati bliže od 30 kilometara od centra Londona i nije se smio udaljavati više od osam kilometara od svog stana. Beckett mlađi, čitajući spise, posebno primjećuje bolesni užitak Grahama Mitchella, od 1956. zamjenika direktora MI5. "Bila je riječ o užitku koji pruža tajna moć nad životom drugog čovjeka. U jednom trenutku Mitchell smatra, vjerojatno pogrešno, da je uhvatio Johna u izvanbračnoj aferi.
Prisluškivali su Johnov razgovor u kojem je ovaj rekao supruzi da treba ručati s prijateljem, da bi ispalo da je čovjek koji ga je slijedio izvijestio da se u restoranu sastao s nekom ženom. Mitchella je također zabavljalo to što je uvjerio Johna da je jedan njegov prijatelj špijun MI5. Interni memorandum je navodio: 'Možda će vas zabaviti da znate da je John Becket uvjeren da bojnik Edmonds daje informacije MI5... Beckett vjeruje da je Edmonds pokušao zavesti njegovu suprugu dok je on bio u zatvoru.'" Takav tretman od života Johna Becketta napravilo je totalni kaos. Unatoč svemu, odmah nakon rata uspio je dobiti dobar posao u jednoj bolnici.
Ali se tamo nije dugo zadržao jer je Mitchell rekao riječ, dvije njegovim šefovima, te su mu ovi dali otkaz. Nikako nije uspijevao pronaći posao od kojega bi mogao normalno živjeti i koji bi ga držao podalje o politike, pa je na kraju učinio jedino što mu je preostalo, preuzeo je vođenje neofašističke Britanske narodne stranke, za što ga je plaćao vojvoda od Bedforda. "Chakrabrati je u pravu. Moj otac je iz zatvora izašao kao puno tvrđi rasist, posebno antisemit, nego što je bio kad su ga tamo strpali. Riječ je o fenomenu koji je poznat svima koji su proučavali zatvaranja tijekom rata", napisao je Beckett mlađi.
Prisjetio se i kako je njegov otac postao pomalo čudan, jako glasan i pričljiv, stalno sklon šalama, samo takvima koje su vrlo često bile na račun Židova i crnaca i koje su znale biti toliko neukusne i odvratne, da je mali Beckett mlađi znao ostati šokiran onime što bi čuo. Takav režim nadziranja, zaključio je dalje, jako je loš i po one koji nadziru, po njihov karakter, jer je Mitchell očito perverzno uživao u moći koju je imao nad drugim čovjekom. "Da sam ja bio u takvoj poziciji, i ja bih tih godina zatvorio i Oswalda Mosleyja i Johna Becketta i sve njih ostale... Ali, nakon rata jako je teško naći opravdanja za tako skupo i opresivno nadziranje ljudi. Ono što je bilo činjenica za fašiste u 1940-ima i 1950-ima, slučaj je i s sumnjivima za islamski ekstremizam u 2016... Pitanje tko nadzire špijune bilo je bitno onda, a sasvim sigurno je da je bitno i danas", zaključio je Beckett mlađi.
