Najstariji stanovnici malenog mjesta Ponza na istoimenom talijanskom otočiću u Tirenskom moru i danas se sjećaju krajnje neobičnog crnca kojega su krajem 30-ih kao zarobljenika vojnici svaki dan vodili u šetnju po otoku. Ili čak i na plivanje. Stanovnicima bi, zapravo, svaki crnac u to vrijeme bio apsolutno čudo, jer do tada nisu nijednog ni vidjeli. Pitanje je jesu li uopće i znali da takvi ljudi postoje. A kamoli kad je bila riječ o princu Rasu Imruu Haileu Selassieju, 44-godišnjem rođaku samog etiopskog cara Hailea Selassieja, kojega je vojska fašističkog ducea Alessandra Mussolinija zarobila 1936. tijekom italo-etiopskog rata.
"Dolazi crnac! Dolazi Negus! Proklet bio!", prisjećaju se za Ozy danas mještani koji se primiču 90-im godinama svog života da su vikali kad bi ga vidjeli da dolazi, okružen s nekoliko vojnika.
Jedan od svjedoka vremena koje je Ozy našao, jest i Silverio Mazzela, 87-godišnjak, tada dječarac, koji se sjeća da su mu na lokalnom dijalektu skovali nadimak "U'Nir", "Crni".
"Bio nam je zastrašujuć, tako nam je izgledao jer nikad ranije nismo vidjeli crnca", pričao je Mazzela.
Crna boja kože princa bila je u potpunoj suprotnosti sa sniježno bijelom tunikom koju je nosio.
"Nikad neću zaboraviti te vrećaste hlače, bijeli turban i naušnice koje je nosio. A i to što je uokolo uvijek hodao bos, činilo ga je još egzotičnijim... Mrzili smo tog Etiopljanina jer nam je uništio ljetnu zabavu", bio je iskren stari otočanin.
Negus je u to vrijeme bio naslov koji su Europljani koristili za etiopske vođe. A ovoga je njegov rođak car 1935. imenovao zapovjednikom vojske Etiopije koja se opirala talijanskom kolonijalističkom napadu na carstvo, na "Abesiniju".
I dok su se Etiopljani vrlo često bili primorani boriti se strelicama, kopljima, jer su imali vrlo malo vatrenog oružja, na drugoj strani su bile strojnice, oklopnjaci, kakva takva avijacija, u jednom trenutku Mussolini je čak stao koristiti bojne otrove.
Ipak, u ne jednoj bici Etiopljani su, koliko god da su ginuli, uspijevali odbiti napadače i tek sljedeće godine fašistička Italija uspjela je pokoriti zemlju. Italija je, inače, imala industriju i 42 milijuna stanovnika, pa i neke kolonije, Etiopija je imala 12 milijuna stanovnika i nikakve resurse.
Na sramotu svijeta, 1937. samo šest zemalja nije priznalo Mussolinijevu okupaciju; Kina, Novi Zeland, SSSR, Republika Španjolska koja se grčevito borila protiv fašističke armade generala Francisca Franca i SAD.
Princa je Mussolini smatrao trofejem, te ga je u Italiju odveo kao ratni plijen, kao trofej i zatočio ga na otočiću, koji je ime dobio po Ponciju Pilatu, a na kojem su do tada znali držati politike disidente i antifašističke intelektualce.
Negus je mještanima ipak bio nešto sasvim novo. Mazzelina majka je imala krave i redovito je zarobljeniku nosila mlijeko, ali se Etiopljaninu nije usuđivala prići. Situacija je bila dodatno mistificirana režimskim ideološkim bildanjem mita o "veličanstvenoj pobjedi u Abessiniji".
Prodavale su se "Negus lizalice", "Negus petarde", skladale nacionalističke trijumfalističke pjesme o osvajanju nove kolonije. Bilo je tu i fašističkog uzdizanja mita o nacionalnoj i rasnoj nadmoći.
A kako su stvari doista stajale, pričeo je u svoje vrijeme jedan od ujaka Ala Caponea, koji je imao nesreću opsjedati Ras Imruove vojnike 1936., prije nego što je ovaj kapitulirao, te je pričao da su Etiopljani koristili lukove i strijele, te koplja.
Ponza je i danas snažno obilježena kolonijalnim duhom tog doba. Djevojčice koje se rode na otoku često nazivaju Adwa, po talijanskoj koloniji u Etiopiji. Ili Victoria. Omiljeno mjesto za izlazak u Ponzi je "Bar Tripoli", podsjetnik na fašističko kolonijalno osvajanje Libije.
A pansion u kojem su Rasa Imrua držali zatočenog sve do pada fašističke Italije 1943., i danas nudi mogućnost noćenja u "sobi crnog čovjeka" ili spavanja u "krevetu crnog čovjeka". Silveria Aroma, vlasnica hotela, unuka je bračnog para koji je tada držao pansion. "Baka je kao djevojčica bila hipnotizirana njegovim izgledom, dugom bradom i brkovima, posebno rupom koju je imao u nosu, u kojoj je prije stajao prsten", pričala je.
Rekla je da mu je tamo bilo dosta udobno. Imao je kat samo za sebe, kuhara, spremačicu. "Baka ga se najviše sjećala po tome koliko je bio draga i blaga osoba. Bacao je slatkiše djeci s balkona", kazala je. Nakon pada fašističke Italije, ironično, u tu istu zgradu zatočili su privremeno Mussolinija. Ras Imru se vratio u Etopiju svojim plemićkim naslovima. Postao je veleposlanik Etiopije i nikada, ni najmanjom gestom ili rječju, nije odao da bi bio imalo ogorčen zbog toga gdje je i kako proveo sedam godina u zatočeništvu.
