"Dobili smo kompliment da je naša predstava 'Kako život' bolja od bilo koje self-help literature, da nosi poruku kako u periodu kad mislimo da je život nestao, zna se da života itekako ima. Tako nekako izabiremo teme. Mi živimo od publike", priča mi Ecija o umjetničkim načelima svog teatra.
"Ali zajednički nazivnik naših predstava je da nude stvarnost, da progovaraju o aktualnim društvenim temama i problemima, ali da nude i rješenje na kraju", kaže Ecija Ojdanić i dodaje kako to odražava i njezinu životnu politiku jer, smatra ona, ovo je ipak lijepo mjesto na zemlji koje ima svoje probleme, ali ona se trudi uvijek iznaći pozitivan način rješenja problema. "Naše predstave to i daju", zaključuje. To je poslovni dio, ali gdje je tu privatni dio života?
Uz supruga redatelja i kćer Cvitu, koja je odglumila Anku u istoimenom filmu i seriji redatelja Dejana Aćimovića, Ecija nije jedini kreativac u kući. Dapače, njihova kuća vrvi umjetničkim dušama, pa je pitam kako funkcionira njezina obitelj. "Kao što je Moruzgva organizacija, tako je i život u obitelji jedna organizacija. To tako mora biti da bila efikasna. Kod nas postoji raspored poslova, raspored zaduženja. Kći svira klavir te ide na dramsku grupu i na ples, a sin želi biti nogometaš", govori Ecija i dodaje kako mrzi nogomet,
"Tako da je otac preuzeo sinove treninge na sebe." Osim toga, Eciju sam uhvatila upravo u pripremanju kuće i obitelji za blagdane. "Ono što jako volim je da se puno družimo, kuća nam je stalno puna ljudi. I sad za Badnjak dolaze nam prijatelji s djecom." Ipak, smeta joj što su djeca preopterećena školskim obvezama.
"Nažalost, ovakav sustav preopširnoga gradiva pogoduje samo djeci koja mogu učiti. Moja Cvita ne uspijeva razvijati svoje talente za jezike i pisanje od silnog lupetanja preopširnih lekcija. To je jedno uprosječivanje koje je opasno i kobno. Treba dati prostora djeci da se razvijaju u nečemu u čemu su izvrsni."
Osim što ova glumica ima glumački duh, odlikuje je sportsko srce. Jer upravo nedavno otrčala je svoj prvi maraton u životu. Ako mislite da je maraton tamo nešto što se otrči s bocom vode u ruci i usput fućkajući pticama i vjevericama u prolazu, mogli biste se iznenaditi kad čujete da je Ecija Ojdanić trčala četiri (!) sata bez prekida. Jer to je maraton.
Pripreme su joj trajale šest mjeseci, što je značilo da je paralelno odlazila na probe, igrala predstave, funkcionirala kao uspješan član obitelji i više nego nekoliko puta tjedno odlazila na trčanje po maksimirskoj šumi. "Dogodila mi se jedna velika ljubav prema trčanju, i to slučajno, ali ništa u životu nije slučajno", govori mi i spominje svoj početak, onda kad je prestala pušiti i malo nešto tu i tamo trčkarala.
"Počela sam trčati iako sam prije toga prezirala trčanje i nisam razumjela ljude koji trče u skupini. Zapravo sam se dosta rugala ljudima koji su prakticirali, po meni tad, tu besmislenu aktivnost." Ali sad je postala ovisnica o trčanju. Tako je to, kaže mi, kad se zaljubiš. "Trčanje je prekrasna tjelovježba i meditacija duha i tijela. Kad bi čovjek našao u životu nekakvu ljepotu kao što meni daje trčanje, bilo bi to divno", govori mi, usudim se reći, onako kako mi ne govori ni o glumi.
Kaže da je otrčala čak šest polumaratona i taj maraton u Italiji. I kakav je taj famozni osjećaj kad prijeđeš preko ciljne crte? "Fenomenalan. Ti toliko iscrpiš tijelo da uđeš u jedno stanje potpunog transa. To je čista transcendencija i jedva čekam to ponoviti. Ušla sam u tako neke prostore uma i mozga u kojima nikad prije nisam bila. To je prirodna droga koje te visoko digne, dugo drži i jako lagano spušta", oduševljena je Ecija svojom zdravom ovisnošću.
Čini mi se kako ne trči samo ona nego je i svoj teatar upregnula na duge staze. Za predstavu "Kako život" ona i Vinko Kraljević osvojili su nagrade na Festivalu glumca, Vinko Kraljević bio je nominiran za Nagradu hrvatskoga glumišta, i predstavama, i izvedbama, i publikom samo rastu i rastu. Kad pitam Eciju Ojdanić kakvi su kazališni planovi za budućnost, priča mi da joj se sviđa novi val domaćeg dramskog teksta.
Tu su Kristian Novak i inscenacije njegovih dvaju romana u ZKM-u i HNK, zatim Mate Matišić i njegov tekst "Ljudi od voska". "Mene intimno zanima raditi predstave koje govore o vremenu danas, koje su aktualne, A to mogu dati samo hrvatski tekstovi. Radimo sad na novom tekstu, hrvatskome mjuziklu s pet sjajnih glumica, prema tekstu Ane Maras Harmander u koprodukciji s Ludens teatrom. Aktualnost nam mogu dati samo domaći autori."
