Kultura
1428 prikaza

'I ja sam kao mlada imala krvave nožne prste'

Edina Pličanić, primabalerina i nacionalna prvakinja
1/5
Davor Puklavec (PIXSELL)
Primabalerina i nacionalna prvakinja govori o odrastanju s čuvenim baletom 'Orašar'

Bio im je u zagrebačkom HNK krkljanac usred dana, kantina puna ljudi u kostimima koji kao da su ispali s kakve pučke svečanosti iz Hercegovine iz, recimo, 19. stoljeća. Po hodnicima su se povremeno odnekud čuli dječji glasovi, barem desetak ljudi koje smo u prolazu zaobilazili očito su bili gosti i na čvenk s Edinom Pličanić stigli smo baš nekako kad je drevna artiljerija s Griča opalila svoj dnevni plotun.

Mislili smo da smo našli mirniji kutak u zgradi za razgovor, kad ono... Ali u redu. Ovdje se u posljednje vrijeme navikavaju na scene poput nedavnih, kad je “zmija” od nekoliko stotina ljudi vijugala od blagajne, kroz vrata, pa vani oko Zdenca života, pa niz trg dalje prema jugu.

Edina Pličanić, primabalerina i nacionalna prvakinja | Author: Davor Puklavec (PIXSELL) Davor Puklavec (PIXSELL)

Sve zbog ovogodišnjeg “Orašara”. “Ne znam je li itko spreman čekati, ne znam, šest sati u redu za kartu za koncert neke rock zvijezde. A ja sam slušala priče starijih kolega kao što je Miljenko Vikić i ta generacija iz ‘70-ih, da je za njihove predstave nekad znao biti red sve do Kavkaza. Sad se to ponavlja”, jako je bila sretna ova primabalerina, nacionalna prvakinja, koja je kao plesačica došla do vrha. Ipak, ona je danas na novom početku jer hvata zalet za povratak nakon rodiljskog dopusta, a to što je zagrebački balet eksplodirao baš u to vrijeme, i to baš na “Orašaru”, u njenom slučaju nabijeno je simbolikom

- Kad sam napravila pauzu, prošlog Božića kad bih čula tog čudesnog Čajkovskog iz ‘Orašara’, navrle bi mi suze. Nisam bila svjesna koliko mi je nedostajao dok nisam bila na sceni. Nama nema Božića bez ‘Orašara’, a sad se vidi i koliko je to ušlo u mase. Balet HNK postao je apsolutna zvijezda Zagreba”, pričala nam je. Riječ je o osnovnoj matematici. Danas u Hrvatskoj nema pop zvijezde za čiji će koncert zavladati takva navala kao sad za “Orašara”.

A u njenom slučaju “Orašar” je oduvijek mjerilo njenog umjetničkog rasta; još otkad je bila sedmogodišnja pikulica koju je nastavnica tjelesnog u školi na Pantovčaku, Edita Cebalo, doslovno za ruku odvela na audiciju u baletnu školu. Bila je 1985., doba Čokolina i Kviskoteke, na radiju Haustor, Idoli, Električni orgazam, Azra, Film, EKV... No teta Edita imala je drukčiji film. U djevojčici je skužila buduću primabalerinu. “Da, baš tako. Mama mi je rekla: ‘Edita mi je rekla da bi ti bila dobra balerina’. A ja sam rekla: ‘Aha. OK, onda ću biti balerina’. I nikad nisam posumnjala u tu odluku. Prije toga htjela sam biti cvjećarica ili slikarica, to su mi velike ljubavi i danas. Ali sa sedam godina sve mi je postalo jasno”, pričala nam je gestikulirajući rukama onako kako to može samo osoba koja je provela više od tri desetljeća u baletnom drilu elegancije.

Dok su kroz dva zida dopirali sve snažniji zvuci “Ere s onoga svijeta”, pričala nam je da se na pozornici HNK prvi put pojavila kad je imala... nismo čuli baš najbolje... “Osam godina! Trebali su ‘crnčiće’, to je još bila verzija Vaslava Orlikovskog. U drugom činu pojavljivala se Vila šećera, Vesna Butorac, s puno malih crnčića. I dok smo silazili na veliku scenu, svakoga od nas dotaknula je po leđima, takva je bila koreografija... Hej, ona!”

Kako su rasli, slijedile su uloge djece pod borom, pa mali miševi, veliki miševi, zatim vojska, torte... “Potom sobarice. I tako naprosto uđeš u teatar. Prošla sam ansambl, pahuljice, valcer cvijeća, španjolski, što je ono još bilo, aha, arapski ples. I onda, u doba Dinka Bogdanića, 2004., zaigrala sam Vilu šećera na premijeri nove verzije. Uz taj balet ti odrastaš, on ti ostaje prisutan u cijelom životu”, pričala je dalje i onda napravila teatralni, zafrkantski break. “A ovo je moj najdraži glumac Livio Badurina

- Evo, upravo je prošao”, pompoznim glasom ga je najavila, dok je ovaj žurio nekamo u smjeru iz kojeg je dopirala arija “Što na nebu sja visoko”. OK, rekosmo, priča sigurno nije mogla biti baš sasvim bajkovita. “Balet je surova profesija i zahtijeva da osoba već u djetinjstvu ima nešto što je Edita vidjela u meni. Mekane mišiće, istegnute ligamente, dug vrat. Krenula sam u baletnu školu, bilo je 20 curica, a završile su tri. Danas mi kažu: ‘Ti si izabrala balet. Ali nisam, nije nitko od nas. Balet polako selektira i uzme nas, one koji u sebi posjeduju ljubav da pretrpe bol kroz koju prolaze i ekstremne fizičke napore.”

Edina Pličanić, primabalerina i nacionalna prvakinja | Author: Davor Puklavec (PIXSELL) Davor Puklavec (PIXSELL)

Naravno da se sjeća kad je prvi put okrvavila špice: “Cijeli nožni palac mi je bio u krvi. S njega mi je baš otpao komad kože promjera centimetar. Tako naučiš da svaki prstić moraš zamotati u flaster. Danas imate silikonske jastučiće, naprstnjake, tad smo imali običnu vatu, a stare balerine su govorile: ‘Kad boli, stavi unutra meso, šniclu, da si obložiš prste’.” Godinama se držala za šipku i naravno da je imala krize. Kao kad je propustila tri dana na baletu kako bi trenirala košarku.

- U trećem razredu sam počela ići na košarku i streljaštvo. Frendica i ja voljele smo sve probati”, nasmijala se. Ali sve je došlo na svoje kad je teta profesorica čula njeno objašnjenje gdje je bila. “Oooo, dete... Hajde pozovi mi mamu”, prepričala nam je uvod u ozbiljan razgovor između njih tri.

Sve je brzo došlo na svoje jer klinci se navuku na balet kad ih uvrštavaju u repertoar “Orašara”, ali i nekoć predstave “Đavo u selu”. “Kao malo dijete uđete u svijet teatra, tu se prenesu vaše igre, vaši snovi... Pogledajte ovaj teatar! Što ima magičnije od odrastanja na ovakvome mjestu? A u doba adolescencije, rekla bih da me balet spasio. Znate već, u to doba postanemo najpametniji, kršimo regule. Da nisam imala baletnu obitelj, tko zna gdje bih bila”, na tren se vragolasto nasmijala. Ovdje ju je Irena Pasarić naučila kako vezati špice - da se ne odvežu. 

- Njena Ruskinja” naučila ju je da na sceni “cvijet ne ide tu niti tu nego baš ovako”... “Kao klinka sam crtala obrve, usta”, pokazivala je potezima ruke dijagonalno preko lica, i tome su je naučili. O, voljela je ona itekako ostati na ulici, družiti se sa zanimljivim ljudima... “Bila sam mali buntovnik. Markiralo se i iz škole, ali s baleta nikad. Rasla je i 1994. definitivno je ušla u HNK, 1995. dobila je ugovor. I onda, taj svibanj 1995. i raketiranje Zagreba. Bilo ih je u tom trenutku u dvorani 40, što domaćih što gostiju plesača i plesačica iz istočne Europe, te koreograf iz Nizozemske Krzysztof Pastor. Bila je riječ o projektu “Donauballett”, u to vrijeme još je plesala i direktorica baleta Almira Osmanović. 

Edina Pličanić, primabalerina i nacionalna prvakinja | Author: Davor Puklavec (PIXSELL) Davor Puklavec (PIXSELL)

- U podne je opalio top, a u 12.08 ponovno je puknulo da se tresla cijela zgrada. Stala se raspadati staklena kupola iznad dvorane, zvončići su grunuli tri ili četiri puta. Panika, strka, sjurili smo se u hodnik. Tek u tunelu osjetila sam hladnu, mokru mrlju na ruci. Shvatila sam da sam ranjena kuglicom iz zvončića”, pričala je. Nju i još 19 kolega, među kojima i Nizozemca, rasporedili su po bolnicama i pokrpali. “Ma sve je ispalo dobro”, rekla je. Bilo je to vrijeme kad se, kaže, Almira Osmanović “kao lavica borila” za taj balet. Naslijedio ju je Dinko Bogdanić, koji je pripremio jednu generaciju koju je naslijedila Irena Pasarić. I na kraju mladi direktor koji je tako tvrdoglavo zapeo za europske standarde s kojima je odrastao dok je radio u Staatsballett Berlin da je jedan od glavnih krivaca za one redove za “Orašara”.

Uto je pored nas stala prolaziti kolona od 50-ak djece. “To je program za škole, presjek repertoara za klince, iz ‘Labuđeg jezera’, ‘Ero s onoga svijeta’. Ovako obiđu cijeli teatar”, objašnjavala nam je. Da bi, opet u strci, još jednom projurio Badurina. I opet ga je primabalerina registrirala mačjim refleksom i pompozno najavila: 

- Evo ga opet! Moj najdraži glumac, Livio Badurina! On mi je stvarno zakon!” Bio je to savršen trenutak da nam otkrije i to da su je “kao klinku u teatru doživljavali kao malo neozbiljnu”. Zamolili smo da pojasni. “Kao, joj što imaš lepe noge, al’ ne bu od tebe nikad niš’, nisi ozbiljna. Bila sam vragolasta. Kolegica Lovorka Puk Tomić i ja stalno smo se smijale, kreveljile. Ako bi se negdje nešto dogodilo, uvijek je bilo: ‘Ma, to su opet nešto izvele Edina i Lovorka.’

- Ja sam doista htjela nešto postići, samo, uvijek je bilo, kao: ‘Ma pusti je, nije ti ona...’  hm, neću reći ‘nije normalna’, mada je bilo i toga, ali, kao, nije ona ozbiljna. Ansambl bi išao na put, a mi uopće ne bismo bile u predstavi, ali bismo se ipak ušuljale u bus.” Glumile su baletne slijepe putnike, a samo su slijedile tradiciju starijih generacija koje su s koljena na koljeno prenosile spačke i zafrkanciju. Danas je ansambl ozbiljniji, ima tu plesača sa skoro svih kontinenata. “Sve dok me naša pedagoginja Iraida Lukašova nije počela motriti. Na hodniku bi me pitala kako sam, što radim, čak i što sam po horoskopu. Rekla mi je: ‘Hajde mi, dušo, dođi na probu s Milkom Hribar ili Irenom Pasarić, pa ću te ja polako brusiti’

I uz posebne probe iza tih primabalerina s 21 godinom počelo mi je ići na živce da me svrstavaju u nekakvog, hm...”, zapela je u opisu. “Redikula?”, pomogli smo. “Da, to. Odlučila sam da neću propuštati više ništa, nikakvu korekciju, pa da vidim kamo će me to odvesti.” Odjednom su, nakon baleta “Četiri godišnja doba”, uočili da s njom mogu ozbiljno raditi. Pa je došao Bogdanić, čvrsto naumio obnoviti klasični repertoar, i to prvo “Romea i Juliju”. 

Edina Pličanić, primabalerina i nacionalna prvakinja | Author: Davor Puklavec (PIXSELL) Davor Puklavec (PIXSELL)

- Irena i Almira su plesale glavne uloge, i još su bile fantastične, ali Julija je jako mlada. Smjena generacija se dogodila baš kad je bilo vrijeme za mene. Otvorile su mi se sve uloge; đavolica u “Đavolu u selu”, pa Julija, da bi došao Dinko i jednom rekao: ‘Mala, sljedeće godine radimo Labuđe jezero’.” Ljeto je provela gledajući snimke Natalije Makarove, a labuda je od nje pravila i Iraida. “Bila sam savršeno spremna. Premijera mi je bila izvantjelesno iskustvo. Dok sam plesala taj adagio, imala sam osjećaj da samu sebe gledam odozgo”, otkrila nam je.

Status primabalerine dobila je već s Julijom 2003. S “Labudom” je 2004. znala da je to to. U “Orašaru” je 2005. nastupila. Odmah potom, jer se ozlijedila Irena Pasarić, i s najboljim plesačem svijeta Robertom Bolleom koji im je gostovao u “Labuđem jezeru”. A onda su je stali pozivati iz Europe da samostalno gostuje. Prvo u Bukurešt za “Labuđe jezero”.

- Taj ogromni teatar i grad, iako zapušten, ali balet je funkcionirao savršeno. Spavala sam u sobici u operi. Do mene je odsjeo neki operni pjevač. Cijelu noć sam ga slušala kako urla u svojoj sobici. Zašto je urlao? Pa, vježbao si je rolu. A ja takva klinka, prvi put gostovala, uzbuđena zbog svega. I još spavam u teatru. Kad tko spava u teatru!? Oko pola noći sam krenula u šetnju po teatru, zagledala po sceni. Bila sam baš kao fantom u operi. Bila je to 2005.” Pa ju je kolega iz Monte Carla pozvao da s njim gostuje u Seulu, kao Vila šećera. 

- Bilo je to pet predstava, jedna za drugom, u teatru koji je primao 2000 ili 3000 ljudi. Znači, do 15.000 ljudi. Zato volim reći da me u životu gledalo najviše Korejaca.” Pa ih je potom Svebor Svečak vodio gostovati na Bermudu. “Plesala sam Juliju. A uvečer nakon proba, u onako toplome moru, izležavali bismo se u plićaku ispod zvijezda. Gledaš nebo, vidiš neko zviježđe, ali ti je drukčije, zvijezde su drukčije raspoređene na drugom kraju svijeta. Pa sve puno hibiskusa, odasvud miris cvijeća... U takvom svijetu naša Ana Roje osnovala je balet. U Hrvatskoj široj javnosti nije poznato da je ona tamo jedna od najvažnijih povijesnih ličnosti. Mislim da im je čak kip u glavnoj crkvi Svete Majke Božje rađen po njenom liku”, na taj dio smo joj skrenuli pažnju da, dok priča, opisuje izrazito vizualno.

Edina Pličanić, primabalerina i nacionalna prvakinja | Author: Davor Puklavec (PIXSELL) Davor Puklavec (PIXSELL)

- Volim slikati, volim sve s rukama. Da sam muško, voljela bih raditi s drvom, biti drvodjelac, raditi sa škripcima”, otkrila je i to. Kao i da u njoj ima još i one curice koja je maštala postati cvjećarica. Stan joj je, kaže, poput botaničkog vrta, a sad posred njega ima i jednu maslinu. 

- Pa ćemo vidjeti koliko će biti sretna.” A ona i njen balet dalje? S Leom Jakovinom, ravnateljem Baleta HNK, dogovorila je da će ići polako i vidjeti što će joj reći tijelo. Prva uloga koju si sprema je lady Capuleti. “Ideja su još Mujićevi ‘Glembayevi’, Castelica, ali mislim da neću stići. Moram biti oprezna zbog koljena. Prije 10 godina sam operirala prednje križne ligamente i sad opet nije baš u nekom stanju. Znate, ima starih plesača koji hodaju kao invalidi”, ispričala je.

A onda nam je povjerila da danas obožava plesati svom sinčiću. “Puno se smije kad mu plešem. Zavežem ga u marami za sebe pa plešemo skupa, a on tako uživa. Volim plesati u mraku, za sebe, za dijete. I tek sad mi je, s ove distance, sve jasno. Da sam sve ovo mogla postići puno lakše. Kao klinci se opterećujemo očekivanjima, pritiscima. A samo se trebamo opustiti i sve će doći samo od sebe.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.