Kultura
5792 prikaza

"Kusturica je legenda filma, ali je stao na stranu zla"

Nastavak sa stranice: 1

Koliko je teško biti na čelu teatra? Sjećam se početka vašeg mandata u Kamernom teatru 55 i činjenice da je sve preambiciozno djelovalo u tadašnjim poluuspavanim uvjetima. Planovi vezani za dotjerivanje kazališta iznutra i izvana, otvaranje kuće prema cijeloj regiji, pokretanje festivala, angažman mladih dramskih pisaca, redatelja i redateljica koji nisu bili prečesto angažirani, rezultati su koje imamo nakon dvije godine vašeg upravničkog mandata.

U Kamernom teatru 55 radim 19 godina i bližim se 600. izvođenju predstave u ovoj kući. To je 250 izvedbi predstave 'Žaba', blizu 100 izvedbi 'Volanda u Sarajevu' i isto toliko 'U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce', pa 'Lemkinova kuća' i 'Dolly Bell', koja dolazi... Ove garderobe u Kamernom teatru 20 godina se osjete na moj glumački znoj. Sve što me frustriralo kao glumca, a nisam mogao mijenjati, pokušao sam promijeniti kao upravnik. Ne može jednu predstavu koja je proglašena najboljom na Balkanu, a riječ je o 'Žabi', pratiti smrdljivi kostim. Ne može teatar koji je imao svjetske turneje i etablirao se visoku među regionalnim teatrima imati najneuredniji prilaz. Prvo sam pristupio promjeni vizualnog identiteta Kamernog i krenuo od dna, kao što je sređivanje mokrih čvorova, pristupa, krečenja... Stavili smo blizu 400 četvornih metara impregniranih fototapeta s poviješću Kamernog, promijenili logo, stolce, doveli novu rasvjetu, deset novih klima, tonsku opremu... Ozbiljne predstave i ozbiljan ansambl mora da prati infrastruktura koja je na istom nivou. Točno sam znao što je trebalo promijeniti dok sam bio glumac, ali sam bio nemoćan jer nisam bio upravnik. Dalje, ja poznajem sve te ljude u administraciji, arhivi, računovodstvu, marketingu, moji prijatelji su dekorateri i portiri i ja sam rekao kad sam postao upravnik da mi je portir bitan jednako kao upravnik. Htio sam u teatar vratiti atmosferu iz sedamdesetih godina, kad je kazalište bilo sveto mjesto, i vratiti kodekse koji podrazumijevaju čiste kostime i kazalište koje miriše te napraviti kazalište u kojem se glumac kada dolazi na predstavu osjeća dobro. I uspio sam. Glumci mi govore da se sad osjećaju važim. Zašto bi se osjećao važnim samo ravnatelj BH Telecoma u kancelariji sa stolovima od mahagonija, a glumac se osjećao kao da radi u štali? Ja sam pokušao da od tog ambijenta štale, a kazališta su danas štale, napravim teatar u kojem glumci žele nakon predstave ostati i doći i kad nemaju predstavu u svoj teatar i popiti kavu. Shvatio sam da kazalište mora imati i multimedijalni sadržaj, kupili smo češku franšizu i imamo direktno opere iz Metropolitana, dakle u vrijeme trajanja u New Yorku, u najboljoj HD rezoluciji i s najboljim zvukom publika gleda prijenos u Sarajevu. To se pokazalo dobrim projektom, kao i predstave na koje sam posebno ponosan, a koje su za slijepe i slabovidne osobe, na čemu beskrajno zahvaljujem Borisu Svrtanu, donedavnom ravnatelju Gavelle, s kojom imamo sjajnu suradnju i koji su nas naučili kako se predstave za slijepe i slabovidne prave. Otvorili smo prostor za diplomske predstave zahvaljujući suradnji s Akademijom scenskih umjetnosti u Sarajevu. One koje zadovoljavaju kriterije uvrštene su u redovni repertoar Kamernog i sad imamo četiri diplomske predstave na repertoaru. Uz našu osnovnu zadaću, koja je pravljenje kazališnih predstava, pokazalo se da koncerti poput Ramba Amadeusa, filmske glazbe ili obilježavanje 80 godina od rođenja Šabana Bajramovića itekako mogu biti uspješni. Tad smo konkretno organizirali skup etnomuzikologa iz cijele regije, napravili izložbu slika Šabana Bajramovića i koncert njegova orkestra Crne mambe iz Niša. Da smo imali 5000 mjesta, toliko bismo ulaznica prodali. Goran Bregović je sudjelovao kao predsjednik odbora za obilježavanje 80 godina od rođenja Šabana Bajramovića. I važno je napomenuti da je atrofija kulture politički smišljen projekt, političari znaju da se iz kulture rađa bunt, atrofija je zavjerenički smišljen dogovor između politike i neoliberalnoga kapitalizma. Jer njima ne trebaju misleći ljudi, trebaju im ljudi za shopping centre, pokretne stepenice, kupovanje stvari koje im ne trebaju. Politika je ta koja je pokazala svoju neukost i glupost i svaki sudar s ljudima iz kulture zapravo pokazuje njihovu intelektualnu nemoć, u sudaru s kulturom se pokazuje kako su oni samo virtualni moćnici, a način na koji doživljavaju svoje partije i svoju državu isključivo je vezan za njihove vlastite interese.

Emir Hadžihafizbegović i Robert Knjaz | Author: Žarko Bašić/ PIXSELL Žarko Bašić/ PIXSELL

Možete li nešto od toga u okviru vlastitog političkog angažmana korigirati?

Kad bi svatko radio ono što mu je u opisu radnog mjesta, mi bismo živjeli u sretnom društvu. Od hausmajstora i predsjednika kućnog savjeta do predsjednika države. Sretna društva prave ljudi koji se posvećeno i kvalitetno na najbolji način bave svojim poslom. Za mene je podvala da umjetnik ne smije biti dio politike. Goethe je bio ministar, Zlatko Vitez također, tri umjetnika su 12 godina bili na čelu kulture Srbije, Voja Brajović, Branislav Lečić i Nebojša Bradić. Ljubiša Georgijevski, jedan od najznačajnijih europskih redatelja, bio je predsjednik Sobranja. Dino Mustafić je jedan od osnivača Naše stranke, Danis Tanović je bio poslanik u kantonalnoj skupštini, veliki pisac Marko Vešović bio je u federalnom parlamentu, Abdulah Sidran je bio gradski vijećnik u općini Centar. Melina Mercouri, velika pjevačica, bila je ministrica kulture Grčke, Ronald Reagan je bio predsjednik Amerike i da ne nabrajam dalje koji su sve umjetnici bili dijelom politike. I to je podvala, to kad pitaju što ćeš ti kao glumac u politici. Pa zašto da ne? Pitanje je gdje prestaje politika a počinje život i obratno. Zbog čega ja ne bih bio blizu odluka vezanih za sudbinu moje djece. To je totalna zamjena teza da se ozbiljan umjetnik ne smije približiti politici. Naprotiv, ozbiljan umjetnik mora da se približi politici jer on ima vrlo snažnu recepciju anomalija u društvu i može na njih da utječe. Ali ti opskurni skorojevići koji su uglavnom na važnim političkim funkcijama imaju odijum prema umjetnicima u politici zato što su umjetnici mnogo pametniji od njih, zato što puno bolje znaju što državama treba, a što je van njihovih sitnosopstveničkih interesa i ibermenša. Kad mi hoćemo s ibermenšom unutar političara da se obračunavamo, onda nas oni zaskoče sa svojim botovima po društvenim mrežama, kako je sramno i kako je civilizacijska inverzija da se umjetnik bavi politikom i ja im poručujem da ću osim glumačkih ostvarenja duboko promišljati kontekst politike i poručivati što nije dobro u kontekstu politike kad je u pitanju zemlja u kojoj ja živim.

Koliko to crpi energije, narušava osobni i umjetnički sklad, posebice kad morate objašnjavati zbog četa ste podržali Željka Komšića a ne Dragana Čovića prije zadnjih općih izbora u Bosni i Hercegovini?

Cijeli problem je u oduzimanju slobode mišljenja. Danas slobodno govoriti i imati stav o nečemu je bogohulno, jeresno, dolaze i vrijeđaju te upravo nerealizirani ljudi koji jednu priču pričaju ispred kamera, a drugu rade u praksi. Ja sad ne bih ulazio u ponovno objašnjavanje zašto Željko Komšić a ne Čović. Tu se radi o mom ličnom osjećanju personaliteta, tu se ne radi ni o hrvatskom narodu, ni o političkoj partiji. Ja volim i uvažavam i u svojoj bližoj obitelji imam Hrvata, ja volim i uvažavam desetke ljudi u HDZ-u s kojima se družim, ljetujem i putujem, ali ne uvažavam lik i djelo Dragana Čovića. Tako da je ta vrsta moje poruke da bih volio vidjeti Komšića a ne Čovića direktno vezana za mentalne sklopove ta dva čovjeka, a nikako za bilo kakvu vrstu moje potrebe da nešto poručujem ili Hrvatima u Bosni i Hercegovini ili da poručujem nešto jednoj političkoj stranci. Ja na to imam pravo i drago mi je što je moj osjećaj potvrdila većina ljudi koji žive i u Hrvatskoj, a ne samo u Bosni i Hercegovini. Bio bi dugačak spisak vrlo relevantnih ljudi u Hrvatskoj koji razmišljaju isto kao ja.

Spominjali ste na početku koliko je uz talent važna akademija, odnosno ljudi koji na akademiji predaju. Među njima su bili Emir Kusturica, Nikola Koljević i Slavko Leovac. Kako ste se kao mlad glumac, na početku rata, osjećali kad su vaši vrhunski profesori i ljudi koji su utjecali na osobno i umjetničko formiranje izabrali nešto što se kosi s etičkim principima?

Ja ću uvijek spomenuti tu trojicu profesora kao veoma važne za razvoj moga glumačkog habitusa. Kusturicu kao profesora glume, Nikolu Koljevića kao profesora, šekspirologa, koji je predavao svjetsku književnost i kod kojeg sam imao desetke, i Leovca, koji je predavao južnoslavensku književnost. Bili su to sjajni profesori i divna, toliko značajna predavanja da sam tražio da se neka produže. Ali njihovi personalni izbori i zablude su nešto s čim oni trebaju da žive, mada dvojica više nisu živi. Kad se bude pravila antologija filma BiH, na prvoj stranici treba biti velika fotografija Emira Kusturice s dva velika bosanskohercegovačka filma, namjerno podcrtavam bosanskohercegovačka, jer su 'Sjećaš li se Dolly Bell?' i 'Otac na službenom putu' snimljeni od bosanskohercegovačkog novca, sredstvima Forum filma, Televizije Sarajevo, naših poreznih obveznika, a njegova personalna zabluda da se stavi na stranu zla, na stranu rušitelja Bosne i Hercegovine, na stranu onih koji su četiri godine granatirali njegov grad, u kojem je poginulo 4000 civila i 1600 djece do 14 godina, nešto je s čim on živi. Ja mislim da je napravio krivu stvar što se, birajući između rodnoga grada i ličnog hedonizma, odlučio za pune vreće para i ruska ordenja, a da smo mi ostali na strani civilizacijskih atributa, empatije, morala, etike... Ima jedna rečenica u njegovom filmu, u sceni u kojoj baš ja igram u 'Ocu na službenom putu', tijekom svadbe, kad Miki Manojlović u ulozi Mehmeda Zolja, odnosno Sidranova oca, dolazi s Golog otoka. Tad Senija, koju igra Mirjana Karanović, bratu Zulfikaru, kojeg igra Mustafa Nadarević i koji spoznaje svoju zabludu, kaže: 'Možeš li spavati, braco?'. Nakon pitanja 'Možeš li spavati, braco?', on glavu razbija flašom. Ne znam hoće li Kusturica razbiti glavu flašom, ali ga sigurno ta rečenica prati i, ako ima ičeg ljudskog u sebi, neće imati miran san.

Emir Hadžihafizbegović | Author: Marko Prpić/PIXSELL Marko Prpić/PIXSELL

Vas prati Abdulah Sidran od prve profesionalne filmske uloge, a koja je bila u 'Ocu na službenom putu', do danas, kad pripremate predstavu 'Sjećaš li se Dolly Bell?'. 'Oca' je Sidran davao nekim kazalištima, 'Sjećaš li se Dolly Bell?' nikad. Pretpostavljam da je dugogodišnje prijateljstvo i povjerenje bilo jedan od preduvjeta za konačno teatarsko uprizorenje ovoga kultnog djela.

Neobično cijenim i volim Abdulaha Sidrana. Mislim da je to čovjek kojeg ćemo adekvatno valorizirati kad ga više ne bude među nama, kao i mnoge druge. Onda ćemo mu praviti velike govore, prodavat će se njegova sabrana djela mnogo više nego sad, spominjat ćemo njegove genijalne pjesme, 'Bašeskijin san o Sarajevu', 'Sjećaš li se Dolly Bell?', 'Oca na službenom putu', 'Prvi put s ocem na izbore', govorit ćemo o knjizi 'Kako tone Venecija', o 'Otkupu sirove kože', o 'Oranju mora'... To je sudbina velikih ljudi na Balkanu da mu hommage daju nakon odlaska iz života. Mislim da je privilegija biti suvremenik Abdulaha Sidrana, biti s njim u društvu, razgovarati, ja sam upijao neke stvari i svaki razgovor s njim je jedno iskustvo više. Beskrajno sam zahvalan što je reagirao tako da smo za jedan sat dogovorili da nam da pravo na adaptaciju njegovog romana 'Sjećaš li se Dolly Bell?' za kazališnu predstavu. Namjerno kažem romana a ne filma i mislim da je i on zbog toga sretan. Spojilo se da dugo čekamo jednog od najboljih europskih redatelja, Kokana Mladenovića, da to režira, ansambl je uzbuđen, svi smo u jednoj kreativnoj fazi, probe su tek počele, 15. ožujka je premijera. Vidjet ćemo što smo napravili. Ja već igram u predstavi 'U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce', koji je genijalni tekst Abdulaha Sidrana, a sad se zaokružuje umjetnička recepcija jednoga genijalnog djela. Dakle, roman, film i kazališna predstava. Bilo bi neprirodno da, dok je Sidran živ, ne uradimo 'Sjećaš li se Dolly Bell?' kao kazališnu predstavu. Beskrajno smo mu zahvalni i ja, i Kamerni teatar, i Kokan Mladenović, i svi glumci. Hvala mu što nam je pružio priliku da mu se tako još više približimo, i mi njemu i on nama, i obećavamo da će onim što ćemo 15. ožujka pokazati i on sigurno biti zadovoljan.

  • Stranica 2/2
  • FrancesHart 14:56 09.Veljača 2019.

    Google sada plaća $ 17000 do $ 22000 mjesečno za rad na mreži od kuće. Pridružio sam se ovom poslu prije 2 mjeseca i zaradio sam $ 20544 u mom prvom mjesecu od ovog posla. ------>>>>> www.WebJob33.Com