Kultura
4841 prikaza

Bio je genije, ali je volio Hitlera i mučio je žene

Ingmar Bergman
public domain
Rodio se prije 100 godina, filmski opus mu je vječan, ali i danas je njegove filmove lako mrziti

Prošlo je sto godina od rođenja Ingmara Bergmana, a filmske su se stvari promijenile kao da je prošlo tisuću. Danas je gotovo nemoguće zamisliti što je za poklonike filmske umjetnosti u drugoj polovici pedesetih, tijekom šezdesetih i sedamdesetih značio Ingmar Bergman. U tih četvrt stoljeća Bergman nije bio samo veliki redatelj, autor, filmski modernist, stvaralac koji je bio ideal slobode filma, bez uplitanja ideologije, kao u kinematografijama Istočnog bloka, komercijalnih imperativa tržišta, kao u američkoj i većini zapadnih zemalja ili cenzure kakva je postojala u konzervativnim državama.

Bergman je doslovno bio simbol filma kao takvog, slavan poput najvećih i najkomercijalnijih filmskih zabavljača, kakvi su bili Chaplin i Hitchcock, ali i utjelovljenje filma kao umjetnosti na isti način kako je, na primjer, utjelovljenje slikarstva bio Van Gogh, književnosti Proust ili glazbe Gustav Mahler. Usporedbe Bergmana s velikim umjetnicima koji su stvarali u potpunoj slobodi i osami bile su uobičajene i nikome čudne.

Ingmar Bergman Izgubljeno blago Kultura Prema nepoznatom Bergmanovom scenariju snimit će se film

Film je s Bergmanom kročio u hram uzvišene umjetničke forme, nezagađene očekivanjima nefilmskih ljudi, kakvi su producenti željni novca, režimski čuvari zaduženi za ideološku pravovjernost, cenzori koji bdiju nad tjelesnim i mentalnim zdravljem nacije ili običan puk željan zabave. Bergman je bio iznad svega toga, nedodirljiv poput švicarskih banaka u kojima u apsolutnoj sigurnosti počivaju najveća bogatstva. Takvu stvaralačku slobodu i takav status danas je teško zamisliti.

Bergman je doslovno bio svetac zaštitnik filma kao umjetnosti, a na tržištu se natjecao s najkomercijalnijim, današnjim jezikom rečeno, "filmskim proizvodima". Bilo je to doba kad su Bergmanovi filmovi prikazivani u običnim kinima, od onih u središtima gradova do periferije, ravnopravno s holivudskim hitovima, francuskim policijskim krimićima, danskim erotskim komedijama, talijanskim špageti vesternima i hongkonškim borilačkim filmovima.

Bilo je to za film mnogo demokratskije doba od današnjeg, kad postoji "apartheid" između komercijalnog i umjetničkog filma, veletrgovačkih multiplexa i filmskih festivala, Imax dvorana i art kina. Danas bi Bergman bio malo poznat filmski stvaralac, poput Michaela Hanekea, hvaljen "u struci", ali sitna riba u medijima i javnosti. Na današnjem tržištu nema potrebe za filmskim svecima, jer već odavno filmski poziv nije svet, nego dio sekularnog tržišnog nadmetanja za kratkotrajnu pozornost publike željne novih atrakcija.

Ingmar Bergman | Author: public domain public domain

A atrakcije koje Bergam pruža nemaju danas tako jaku "ciljanu skupinu" kakva je postojala od druge polovine pedesetih do kraja sedamdesetih. Iako planetarna, ta je "ciljana skupina" i u tih četvrt stoljeća bila ograničena te nije uključivala urbani dio mahom siromašnog stanovništva Afrike, Azije i Latinske Amerike. Bila je to većinom zapadnjačka urbana publika svih generacija, obrazovana ili željna znanja, kojoj je poznavanje Bergmana bilo pitanje statusa u krugovima u kojima je bilo važno biti obaviješten i nešto znati o svemu u suvremenoj umjetnosti.

Siromašno stanovništvo, kako tad, tako i danas, želi zajedništvo u smijehu komedije, strahu horora ili adrenalinu akcije. To isto želi, naravno, i najveći dio urbane, dobrostojeće, pa i bogate, publike, no nekad je, u Bergmanovo doba, postojao urbani sloj koji je držao svojom dužnošću pratiti umjetničke zvijezde poput Bergmana te posvećivati svoje vrijeme i pažnju teškim pitanjima kojima se švedski umjetnik bavio u svojim filmovima. Koja su to pitanja?

Postoji li Bog? Je li moguće vjerovati u Boga? Možemo li podnijeti, kamoli shvatiti pomisao na smrt? Tko smo mi? Što smo? Kakav je smisao zajedništva ljudi u društvu koje boluje od otuđenosti? Kako je moguć snošljiv odnos muškarca i žene? Je li brak podnošljiv za normalne, nesavršene i sebične ljude? Je li umjetnost samo prijevara, niz trikova kojima umjetnici obmanjuju publiku? Zašto su ljudi okrutni jedni prema drugima? Je li moguće podnijeti usamljenost na koju je svaki čovjek osuđen? Ima li uopće smisla živjeti u ovakvom svijetu?

Holivudski moćnik Harvey Weinstein Weinstein Top News Perverzni filmaš godinama bježi pravdi - više ne

Postoji li nešto što možemo nazvati srećom ili smo osuđeni samo na patnju? Bergman se u filmovima ne bavi politikom, društvenim uređenjem, položajem pojedinca u društvu, pitanjima rasne, staleške, nacionalne, spolne i svake druge nesnošljivosti. Ne bavi se temama siromaštva, gladi, ljudskih sloboda, demokracije, represije, prava na slobodu govora i vjere.

Ne bavi se nijednim pitanjem koje zanima većinu ljudi ili, na primjer, neku golemu skupinu ljudi povezanih zajedničkom patnjom, poput današnjih migranata koji bježe iz ratnih ili siromašnih područja u ona bogatija. Bergman sebe stavlja u idealan položaj umjetnika koji se ne želi baviti takvim problemima jer su oni rješivi. Bergman sebi dopušta slobodu baviti se samo duhovnim, duševnim, intimnim, psihološkim problemima pojedinca koji ima sve osim mira u glavi.

"Kad se čini da su svi problemi riješeni, onda dolaze oni najteži", kaže Bergman. Bavi se nerješivim, vječnim pitanjima koja se tiču svakog čovjeka. No je li doista tako? Tiču li se ta pitanja baš svakog čovjeka? Može li se netko tko je gladan, bez doma, obitelji, posla, sigurnosti, baviti intimnim, egzistencijalnim problemima kad mu je ugrožena osnovna fizička egzistencija? Bergman je na pitanja fizičke egzistencije bio neosjetljiv, ali ne jer je bio nehuman, nego zato što o takvim pitanjima nema smisla razmišljati - treba ih riješiti.

Ingmar Bergman | Author: public domain public domain

Za pitanje gladi treba akcija, odnosno hrana, ne misao. Ali kako riješiti pitanja smrti kao takve, postojanja Boga, smisla života, odnosa žene i muškarca u braku ili obitelji kao osnovne ljudske zajednice? Bergman kao da kaže da je normalno umrijeti od gladi, ali nije normalno umrijeti gladan smisla života jer hrane koja će utažiti tu glad nema. I čini se da je nikad nije ni bilo.

Ni u srednjem vijeku, o čemu govore njegovi filmovi "Sedmi pečat" ("Det sjunde inseglet", 1957.) i "Djevičanski izvor" ("Jungfrukallan", 1960.), ni na prijelazu stoljeća kao u filmu "Krici i šaputanja" ("Viskningar och rop", 1957.), a ni u suvremenom svijetu, što nam pokazuju filmovi poput, na primjer, "Tišine" ("Tystnaden", 1963.) ili "Stradanja" ("En passion", 1969.).

Posljedica takvog fokusiranja isključivo na psihološka i metafizička pitanja čovjekove egzistencije bila je da je s vremenom Bergman jednostavno postao manje zanimljiv. Vremena su se promijenila, sustav kino distribucije također, pa i ukus publike te hijerarhija važnih stvari u filmskoj umjetnosti i povijesti.

Nekad hvaljeni Bergmanovi filmovi nestali su sa svjetskih lista najboljih filmova (osim "Persone" iz 1966., koja se drži na 17. mjestu), a na sveučilištima gdje se predaje film Bergmanov je opus sveden na nekoliko filmova: "Sedmi pečat", "Divlje jagode", "Persona" i, možda, "Krici i šaputanja".

Režiser Roman Polanski IZLETILI Kultura Kapitulacija Hollywooda: Odrekli su se Polanskog

U jednom zanimljivom švedskom dokumentarnom filmu pod naslovom "Nepozvani kod Bergmana" ("Tresspassing Bergman", 2013.), skupina filmskih redatelja hodočasti na otok Faro te obilazi kuću i imanje gdje je Bergman živio i radio od šezdesetih godina do smrti 2007. Neki se, poput Meksikanca Inarritua, ponašaju kao da su u crkvi, puni strahopoštovanja što uopće kroče u svetište redatelja kojeg obožavaju. Drugi se, poput Larsa von Triera, sprdaju tvrdeći da je Bergman sve do smrti bio opsjednut seksom i da je po cijeloj kući samo masturbirao.

Treći kopaju po njegovoj kolekciji filmova na VHS kasetama i čude se da među njima ima hitova poput "Umri muški" ili "pornografskih" filmova kakva je "Emmanuelle". Malo tko govori o Bergmanovim filmovima i njemu kao filmskom umjetniku. To se valjda podrazumijeva, ali ono što se podrazumijeva nisu ni ljubav ni poštovanje.

Poznati redatelji koji hodaju Bergmanovim imanjem i njegovom kućom ponašaju se poput paparazza u potrazi za pikanterijama, baš kao što su se švedski novinari ponašali prema Bergmanu cijelog njegova života, pišući naveliko o njegovim brakovima, devetero napuštene djece, ljubavnim aferama, skandalima u kazalištu, maltretiranju suradnika na snimanju, bijegu iz zemlje nakon neosnovane optužbe za utaju poreza i još koječemu, a vrlo malo o njegovim filmovima.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2