Kultura
1506 prikaza

"Djeca iz radničke klase više ni ne idu u kazalište"

Ivica Buljan
Boris Ščitar/ PIXSELL
Ravnatelj Drame HNK Ivica Buljan za Express govori o kazalištu, ljevici, društvu, Krleži...

Nedavno je na sceni zagrebačkog HNK gostovala predstava "U ime matere" u produkciji Drame ljubljanskog SNG-a prema drami slovenskog pjesnika, dramatičara, esejista i prevoditelja Ive Svetine, u režiji Ivice Buljana, s kojim razgovaramo o fenomenu povijesnih, obiteljskih romana koji dublje zadiru u nacionalne kanone postsocijalističkih društava. Kao ravnatelja Drame zagrebačkog HNK i redovitog autora na slovenskoj kulturnoj sceni, potičemo Buljana na širi radijus usporedbe aktualne domaće i slovenske politike i kulture.

Predstava 'U ime matere' je u Ljubljani doživjela izniman uspjeh. Kažete, nisu to bile 'stojeće ovacije' nego nešto bolje. Kao da je slovenska publika reagirala s respektom prema temi, drami, načinu njezine inscenacije i trenutku u kojemu se prikazuje. Posebno je vrijedan trenutak suvremenosti, načinjanja 'slovenskosti' u povijesnoj, generacijskoj priči jedne obitelji kroz koju Svetina polemički promatra odnos naroda, države, nacije... Svetina je, naime, jedan od ključnih protagonista slovenske kulturne elite i ujedno protagonist generacije kojoj je 1968. bila 'posljednja velika utopija'. Kako razmišljate o predstavi sad?

Prije gotovo petnaest godina režirao sam dramu Ive Svetine 'Edip u Korintu', koja je bila prekretnica u mojem radu i odredila mi put na slovenskoj kazališnoj sceni. 'U ime matere' sam pročitao kao pjesnikov testament, u smislu zadnjih filmova Alejandra Jodorowskog. Pjesnik Svetina istražuje povijest svoje obitelji, od figure pradjeda, gostioničara i šumara, krajem 19. stoljeća, pa sve do proglašenja nezavisnosti 1991. godine. Članovi porodice su od seoskih posjednika, preko viših činovnika, postali jugoslavenski pregovarači oko pitanja Trsta. Na kraju lanca nalazi se pjesnik-buntovnik Ivo Svetina. Obiteljskom stablu neke su grane osušene, frapantan je broj samoubojstava, kao u nekoj suvremenoj mističnoj TV seriji. Predstava kod publike izaziva različite emocije jer iz osobne perspektive prati najvažnije događaje u ostvarenju slovenske državnosti, s kritičkom distancom. Nalazimo se u svijetu u kojem se umnožavaju veze s riječima, pojavama i kvalifikacijama. U životu sam pročitao mnogo knjiga, vidio predstava i predstava, filmova, divio se slikama i instalacijama, tako da mogu reći da je svaka moja nova predstava prije taloženje osjećaja, nego isključivo znanja. Locke je pisao da u umu nema ničega čega prije ne bi bilo u osjetilima. Kad otvorimo oči, ono što naš pogled najprije prima je osjećaj. U predstavi sam se, vjerojatno zbog svojeg obiteljskog gubitka, bavio doživljajima onih koji su ostali bez najbližih osoba. Za scenografiju sam odabrao slike i artefakte skupine IRWIN. Najbolja umjetnička djela, koja mijenjaju načine naše percepcije, najčešće završavaju u privatnim zbirkama bogataša i nisu dostupna široj javnosti. IRWIN su iz efemernih izložaka, metodom selekcije i smještanjem u važne okvire, stvorili 'veliku umjetnost' kakva ne postoji u malim zemljama. Iz bogataških kolekcija sam je vratio ponovno u narod.

Ivica Buljan | Author: Goran Jakus (PIXSELL) Goran Jakus (PIXSELL)

Svetinina drama može posebno intrigirati mlađu publiku. Onu kojoj je nacionalna (re)interpretacija povijesti 'izbrisala' razdoblje socijalizma. Kako se slovensko društvo u javnom diskursu nosi s 'baukom socijalizma'?

Kad danas govorimo o 1968., uglavnom mislimo na događaje na zapadnoeuropskoj sceni, zaobilazeći što se u tom kompleksu događalo u Jugoslaviji. Ova drama i predstava intenzivno zahvaćaju odnos komunističke elite prema studentima. Te godine Svetina piše svoju provokativnu, u studentskom časopisu Tribuna zabranjenu poemu 'Slovenska apokalipsa', čiju sam scensku rekonstrukciju uključio u predstavu. Pojednostavljujem, znam, ali tu se vide razlike između slovenskog i hrvatskog 'proljeća'. Prvo je kritiziralo staljinističke elemente sistema, ali nikad nije sasvim odbacilo ideju komunizma. Drugo je skrenulo prema nacionalizmu. Odnos današnjeg društva prema 2. svjetskom ratu u Sloveniji je određen djelovanjem Osvobodilne fronte, u Hrvatskoj su šovinistički duhovi pušteni iz boce, u javnom prostoru je rehabilitirano ustaštvo. Dok se Svetina i slovenska kulturna elita bave avangardnom umjetnošću na tragu Living theatra, otvaranjem alternativnog kazališta Pekarna, hrvatski kolege bježe u prostore realističke naracije, jer je ona medij nacionalnog buđenja. Ta se razlika još više produbila nakon osamostaljenja dviju zemalja. Jedna je bez kompleksa integrirala važna dostignuća jugoslavenskog modernizma, druga ih se uglavnom odrekla te ostala bez vlastite, najbolje prošlosti. Foucault je smatrao da je pojednostavljena veza između misli i života nemoguća. Odnos između politike, umjetnosti i kazališta je vrlo važan u smislu stvarnosti, a ne onoga o čemu govore političari. Oni realizam neprestano definiraju mišlju da su naše mogućnosti definirane granicama. Ljudi misle da su realni kad utvrde do kuda sežu njihove sposobnosti. A kazalište je prirodno mjesto za ostvarenje slogana koji kaže: 'Budite realni, tražite nemoguće'.

Ivica Buljan i Rade Šerbedžija | Author: Luka Stanzl (PIXSELL) Luka Stanzl (PIXSELL)

U Sloveniji, očito, politički revizionizam lošije prolazi nego ovdje. Čega je to sve zasluga? Kažete, efekti rezultata koje je Slovenija kao članica EU postigla u mnogim aspektima (ekonomija, zdravstvo, kultura) su 'zapanjujuće pozitivni'. Rezigniranim građanima ove zemlje je to, moguće, teže shvatiti. Kao i, zapravo, odličan uspjeh Levice u suvremenoj političkoj konstelaciji. Kako biste u kratkim crtama objasnili ključne točke radi kojih je Levica sistemski ušla u tkivo političkog života Slovenije, za razliku od naših ljevijih političkih opcija?

Ne može se reći da je ljevica potpuno propala, utješno možemo reći da se stidljivo vraća, ali nažalost bez ikakvog izražajnog intelektualnog djelovanja. Europska ljevica nije mogla odoljeti novom valu kapitalizma i neoliberalnom poretku. U Zagrebu su nedavno na Subverziv festivalu gostovali Didier Eribon i Edouard Louis, koji su precizno predstavili razloge propasti ljevice u Francuskoj. Tvrde da je ona onesposobljena već dolaskom Mitteranda na vlast 1980-ih. Padom Sovjetskog Saveza i komunističkog bloka u Europi se činilo da je kapitalizam jedino moguće rješenje. Tako je ljevica pristala da kapitalizam posvuda uspostavlja svoja pravila. Tradicionalni glasači ljevice u zapadnoj Europi dolazili su iz radničke klase. Kad je veći dio industrija propao, s njim je nestalo i sindikalne organiziranosti i solidarnosti. Na to je mjesto utrčala krajnja desnica prisvojivši nacionalno pitanje, pitanje plaća i socijalnih prava, pa naravno ponudila jednostavna rješenja u osudi svih drugačijih po nacionalnoj, vjerskoj ili seksualnoj orijentaciji koji, eto, uzurpiraju naše prirodno stečene položaje. Radim na kazališnim predstavama, pokušavam pratiti suvremenu političku scenu, a svjestan sam da se i sam uplićem u mitologiziranje ljevice. Djelovanje radničke klase, shvaćene danas u najširem smislu, kad postoji, nije nužno orijentirano prema progresivnim vrijednostima. Može se orijentirati na reakcionarne, nacionalističke ili rasističke stavove. Levica u Sloveniji je, čini mi se, shvatila da se političke veze moraju graditi, a da teorija igra ulogu u oblikovanju svijeta - kroz značenje koje daje ljudskim iskustvima. Njezin gubitak na zadnjim europskim izborima smatram samo predahom prije snažnijeg institucionaliziranja.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.