Ali postoji li neka konkretna, vidljiva politička točka s koje lijeve opcije 'kreću u realizaciju' u europskim okvirima?
Postoji. Jer umjesto da govorimo na apstraktan način, mi s lijeve strane moramo raditi na izgradnji novih okvira u kojima moramo ponovno i ponovno zahtijevati progresivne vrijednosti. Moramo odbaciti pojednostavljenu retoriku o radnicima - ili u najširem smislu narodu - nasuprot elitama, jer nju efikasno koristi krajnja desnica. Vjerujem da moramo oživjeti Krležinu ideju internacionalizma. Jedino tako, naime, gradimo društvenu, kulturnu i intelektualnu Europu: kroz oporbene društvene pokrete, žive intelektualne rasprave, književne i umjetničke avangarde.
A što bismo mogli reći o teškom pitanju suvremene ljevice i njezinu odnosu prema kulturi i kulturnoumjetničkoj proizvodnji? U socijalizmu se radilo na integraciji obrazovanja i kulturne proizvodnje, vodeći računa o takozvanoj 'novoj publici', koja se u socijalizmu tražila među radničkom klasom. Imamo li 'materijala' za komparaciju slovenske i domaće suvremene situacije po ovom pitanju? Nije nikakva tajna, nego prešućeno opće mjesto, protagonisti domaće lijeve opcije ne daju 'pet političkih para' za analitičko uvođenje kulture u politički suvremeni diskurs. Ili na prizemnijem terenu, repertoarni program zagrebačke Drame HNK koji vodite podložniji je, čini nam se, apriornoj lijevoj kritici populizma nego slovenski slučaj?
Analiza bi morala biti napisana na određenoj udaljenosti od načina na koji ovdašnji akteri vide vlastite uloge. Uzmimo, na primjer, način funkcioniranja školskog sustava i njegovu povezanost s umjetničkom praksom ili još jednostavnije s posjećivanjem kulturnih događaja. Nedavno objavljeni rezultati istraživanja u EU kažu da se u Sloveniji znatno povećao broj i kulturnih organizacija i posjetitelja umjetničkih priredbi. Iz vlastitog iskustva rada u dva HNK, u Splitu i Zagrebu, znam da djeca iz radničke klase više gotovo ne dolaze u kazalište. Bez aktivne uloge škole u podučavanju umjetničkih sadržaja, mladima koji rođenjem ne pripadaju elitama suđeno je da budu eliminirani kao publika. To im je predodređeno, od rođenja, što govori o klasnom nasilju sustava. Zato se svi mi, u svakodnevnom poslu, moramo doista boriti da pridonosimo razgradnji društvenih nepravdi. Već je Brecht uviđao, pa kasnije Heiner Muller, a onda Frank Castorf, da su umjetnički sadržaji koji se nude u kazalištu u raskoraku s onim što očekuje radnička klasa. Njih nećemo privući Sofoklom, Racineom ili Goetheom. Nismo mogli ranije, nećemo ni ubuduće.
Kažete, od domaćih klasika uvijek birate Krležu, radili ste 'Kraljevo' u Drami u Oslu. Ali nesretno djeluje to 'pitanje Krleža' u okvirima domaćeg teatra. Dojam je da se, mimo (ne)uspješnosti uprizorenja, Krleža u domaćoj kazališnoj sredini nekako 'nije primio'? Kao da se žilavi tračersko-politički imidž Krleže uvijek ispriječi ikakvom ozbiljnijem čitanju? U javnosti naposljetku ostaje, eto, tek njegova skorašnja zagrebačka, rođendanska, 'proslava' s kremšnitama na Krležinu Gvozdu? To više ne izgleda kao građanski cinizam nego kao...
Ali što nas s umjetničke scene toliko razlikuje? Upravo ono, kako definiramo preferencije unutar vlastite estetske hijerarhije. Razlikuje nas to što gledamo, čitamo, ali i ono što odbijamo. Za čitanje Krleže je, naime, potrebno imati već pripremljena osjetila. Ljudi u odnosu na umjetnost često govore o razumu, a umjetnost zapravo obogaćuje naša osjetila na način koji često nema izravne veze s intelektualnošću. I danas umjetnost više nije toliko politička, iako većina nas prirodno želi proizvesti određene političke oblike. U radu na 'Kraljevu' u Oslu angažirali smo se oko prikupljanja podataka o Austro-Ugarskoj prije njezina raspada, položaju slavenskih entiteta u njoj, ekonomskom i kulturnom položaju Zagreba prije 1. svjetskog rata, a nakon toga Krležinoj ulozi u formiranju socijalističke Jugoslavije. A to nipošto ne znači da će takvo znanje afirmirati ili osujetiti određene umjetničke prakse. Ne, nego znači da Miroslav Krleža glumcima, redatelju i publici nudi neku vrstu istraživanja o njihovoj viziji svijeta. Kao da se toga u matičnoj sredini ne sjećamo, kao da smo takvog Krležu zaboravili ili 'izgubili". A Krležini prikazi svijeta se itekako razlikuju od onih u današnjim medijima - za početak, imaju drugačiju naraciju. Pa se čini da jednostavno transponiranje Krležina prikaza svijeta u okvirima suvremenih medija djeluje gotovo nakaradno. Ali da, uvijek razmišljam što bih Krležino radio. Razmišljam, recimo, o 'Areteju', ali i o scenskom čitanju Belinih i Krležinih pisama. Možda bih Marulićevu 'Juditu' interpretirao u krležijanskom ključu. Krleža je nastupao protiv oca, protiv vlasti, protiv škola, protiv Crkve, protiv kapitalista i protiv svih koji su opće društvene stvari dogovarali među sobom: i za to bismo, ponavljam, trebali imati pripremljena osjetila.
