Kultura
603 prikaza

'Nacija, obitelj, rat... To su teme parazitske desnice'

Ivica Buljan
Boris Ščitar/ PIXSELL
Ravnatelj Drame HNK smatra da će ljevica uvijek gubiti kad god skače na kosti bačene zdesna

Pri kraju sezone zagrebačkog HNK ravnatelj Drame Ivica Buljan zadovoljan je učinjenim. A budući da je, osim užeprofesionalnih, uvijek zainteresiran za "kontekstualne” okolnosti - po kojima teatar dobiva, izgleda, sve veći smisao koji prepoznaje brojnija publika - o tim stvarima razgovaramo.

U sklopu projekta "Drama goes Digital”, koji realizira Europska kazališna konvencija, nedavno ste u Oslu u Det Norske Teatretu režirali Krležino "Kraljevo”, uz odlične kritike. Kakvo je to bilo iskustvo? A pitanje radnih uvjeta, čini se, posebno je zanimljivo? Protestantska etika ogleda se i u teatru, po hijerarhiji svih kazališnih radnika…

Det Norske Teatret je narodno norveško kazalište u kojemu se predstave izvode na novonorveškom jeziku. Ima pet pozornica, stotinjak angažiranih glumaca s različitim vrstama ugovora. Na repertoaru imaju klasične i suvremene nacionalne i svjetske komade, mjuzikle, predstave za djecu. Redovit gost redatelj tamo je Robert Wilson, koji je postavio novi komad "Edda”, nacionalnog barda Jona Fossea. Grad i država obilno financiraju brojna kazališta u gradu, Opera u Oslu je svjetska arhitektonska senzacija. Produkcija novih predstava je ogromna, ali i broj posjetitelja. Stil glume bi se mogao nazvati nekom skandinavskom verzijom Stanislavskog. Bilo mi je veliko iznenađenje kad sam vidio da su glumci ozvučeni u svim predstavama. Organizacija je složena, ali za sve vrijedi visoka radna etika. Možda je najveći izazov dobiti glumce da se izvuku iz interpretativnoga koda u istraživački, divljiji način na granici između teatra i performansa, ali kad u njega uđu, onda mu se predaju bez ostatka.

Jedan ste od rijetkih domaćih redatelja koji Krležu često "radi” u teatru - što gledamo kao uporan pokušaj da se Krležin tekst "vrati” u fokus interesa, nasuprot naglašenim festivalskim tendencijama koji inzistiraju na performativima poput Krležinih "privatnih navika” posluživanjem kremšnita i javnim razgovorima u njegovoj zagrebačkoj "rezidenciji”? Kakvu recepciju - ako nije oholo reći - "zaslužuje” Krležin tekst?

Ivica Buljan | Author: Boris Ščitar/ PIXSELL Boris Ščitar/ PIXSELL

Krležin opus na stanovit način je povijest mojeg obrazovanja i ulaska u svijet kulture. Čitanje Krleže naučilo me da se mogu izraziti javno i politički. Umjesto političara, od kojih očekujemo rješenja, Krleža nam je već na početku dvadesetog stoljeća, kao narodu, ponudio zdravu pamet, obrazovanje umjesto zatucanosti, kritičnost umjesto bespogovornog vjerovanja totemima religije ili totalitarnih režima. On je istinski bio zainteresiran za nas, za opamećivanje ugnjetenih klasa. Projekt Enciklopedije zakašnjeli je prosvjetiteljski dar jednom narodu. Naučio nas je kako da koristimo novine, televiziju i književnost. Nevjerojatno je kako smo malo naučili od pisca koji nam nije dao da se osjećamo poniženi od atributa vlasti, haljama klera, njegovim načinom govora, njegovim tjelohraniteljima. Ali naša znanost o književnosti i školski sistem učinili su Krležu odbojnim. Kao svoju, ali vrlo osobnu, zadaću preuzeo sam zastupanje stava da je njegova književnost zainteresirana za nas.

Nakon ushićenih kritika "Kraljeva", pojavila se u Oslu jedna koja je indikativna za razumijevanje Krležina teksta kod strane publike. Spočitava se u toj kritici "loš tretman ženskih likova": što bi onda trebalo slati na Krležinu adresu?

Život u Norveškoj obilježen je političkom korektnosti. Prava tema "Kraljeva” je kako ljudi pate od isključenja, dominacije, siromaštva. Predstava se sastoji od niza vinjeta – to su scene iz stvarnog života uobličene u performanse - a otkrivaju konstantan nedostatak novca za hranu. U "Kraljevu” se krade, orgija, događaju se nacionalistički ispadi, tuče, u pozadini su velike prometne nesreće i ekološke katastrofe. Narod nasjeda na prevare lažnih mesija i sitnih politikanata. O anatomiji nasilja, bestijalnosti čovjeka koji se ne uspijeva socijalizirati, naučio sam najviše upravo od norveškog anarhističkog autora Jensa Bjorneboea kojeg je kod nas objavio Zoran Senta. Kada ste podvrgnuti beskonačnom nasilju, u svakoj situaciji, u svakom trenutku svog života, vrlo često ćete krenuti u nasilje protiv drugih. A jedan od instrumenata ovog svakodnevnog nasilja je kult muškosti. Krleža precizno opisuje tipične muške aktivnosti na raskalašenom sajmištu, ali ne da bi ih veličao, već gorko ismijao. Prikazujući najstrašnija poniženja žena, ali i nekih slabijih muškaraca u trilogiji Paradise, Ulrich Seidl se ne izražava seksistički, već naprotiv, staje na stranu slabijih. Takva je bila i moja namjera.

Vaše uprizorenje romana Kristiana Novaka "Ciganin, ali najljepši" jedno je od zapaženijih u repertoaru: ističemo to kao pitanje o ulogu suvremene domaće proze. Ako literatura nalazi put do teatra to bi onda, ironično ili ne, bila dobra poluga prema "nacionalnoj strategiji poticanja čitanja"?

Ivica Buljan | Author: Sanjin Strukić/PIXSELL Sanjin Strukić/PIXSELL

Značajne predstave i autori danas, barem oni kojima se divim, protive se starom kazalištu: baš zato se onda mogu shvatiti kao umjetnička djela. Tu bih naveo autore poput Miloa Raua, Mohameda El Khatiba, Edouarda Louisa… Njihova djela nisu tradicionalne drame već stoje na razmeđu proze, poezije i dijaloga. Dosad sam postavio Mesarićevu "Garažu”, "Baba Jaga je snijela jaje” Dubravke Ugrešić, "Adio kauboju” Olje Savičević Ivančević, sad Novakovog "Ciganina”. Pasionirani sam čitatelj i pratim svu domaću proznu produkciju. Zato sam smatrao da joj je mjesto i u HNK. Proza se nekad smatrala "viškom”, ali ona čini se brže osvaja prostore suvremenosti od dramatike. Smatram da postoji nešto kao nezdrav konzervativizam kod elitnih ljubitelja kazališta. Zato se u HNK pokušavamo tako široko otvoriti publici koja kod nas dolazi vrlo često prvi put. Prema toj velikoj zgradi ima još puno ljutnje zbog vanjskog sjaja koji širi oko sebe. Malograđansko kazalište nas uvijek od nečega pošteđuje, ono navodno "otvara umove”, ali u većini slučajeva teatar je način isključivanja. Veliki teatar Elfriede Jelinek, Thomasa Bernhardta ili Jeana Geneta uvijek postavlja pitanje: što kazalište isključuje da bi se uspostavilo kao kazalište, kakve stvarnosti, kakve živote? Kada francuski autor marokanskog porijekla Mohamed El Khatib prikazuje živote čistačica, nogometnih navijača, imigranata, ili kad Edouard Louis piše o homoseksualnosti, svaki put prisilno uključuju u kazalište ono što je iz njega bilo nasilno izbačeno.

U HNK prošle je sezone gost redatelj bio Litvanac Eimuntas Nekrošius. Kakav je Nekrošiusov učinak?

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
  • jluci82 15:57 17.Svibanj 2018.

    "Domoljublje je najveće utočište hulja"-Samuel Johnson