Znanost
5880 prikaza

"Zemlja je u dobu rekordnog bombardiranja meteorima"

Meteorski krater u Arizoni
NASA
Starijih kratera od udara na Zemlji nema dovoljno, a nagli skok učestalosti najgore su platili dinosauri

Gdje su nestali Zemljini krateri? Od onih što imamo, znamo za fascinantni Meteorski krater u Arizoni i za Chicxulub, koji leži uz obalu meksičkog poluotoka Yucatana, 150 kilometara širok ožiljak od meteora koji je vjerojatno zbrisao dinosaure. Nešto od svemirskog bombardiranja, svemirske stijene koje su pale u oceane, nisu ostavile kratere.

Druge je vremenom izbrisala erozija i tektonika ploča. Ipak, čini se da na našem planetu svejedno nema dovoljno kratera, posebno iz starijih razdoblja geološke povijesti; diljem svijeta ima ih potvrđenih samo 190. Novo istraživanje ukazuje na činjenicu da geolozi ne uspijevaju pronaći velika udubljenja na Zemljinoj površini jer ih naprosto nikada nije niti bilo.

Ilustracija komercijalnog iskorištavanja svemirskih tijela Dokument iz 1967. Ekonomix Hrvatska među rijetkima nije potpisala da svemir nije ničiji

U četvrtak istraživači su predstavili rezultate nove tehnike, koja kaže da je ritam svemirskog kamenja koje je udaralo u Zemlju i Mjesec, bio manje učestao nego što je to bilo u novijim razdobljima, a da se to potom udvostručilo ili čak utrostručilo iz razloga koji još nisu utvrđeni.

"Mislim da imamo dobru priču", rekao je William F. Bottke, planetolog s Jugozapadnog istraživačkog instituta u Boulderu, Colorado, jedan od autora članka objavljenog u znanstvenom žurnalu Science.

"Mijenjamo učestalost udara u Zemlju za faktor između dva i tri. To se dogodilo prije 290 milijuna godina."

Ovakvo otkriće bilo je neočekivano, jer ne postoji očito objašnjenje zašto bi naglo porastao broj asteroida ili kometa. Ovaj period, koji je nastupio prije razvoja dinosaura, nastupio je jako dugo vremena poslije kaotičnih prvih dana Sunčevog sustava. Drugi su znanstvenici skeptični, jer istraživanje zaključke izvodi iz malog broja zemaljskih i lunarnih kratera. H. Jay Melosh, profesor sa Sveučilišta Purdue, opisao je izvještaj istraživanja kao "intrigantnu ideju", ali je i dodao da njega nisu uspjeli uvjeriti.

"Uz statistiku malog broja, to me nije uvjerilo da su u pravu. Ne možete reći niti da su u krivu. Naprosto nisu uvjerljivi", komentirao je.

Mjesec bi trebao dati neke tragove o onome što se dogodilo na Zemlji. On je gusto ispunjen kraterima koji svjedoče o tisućama udara otkako je nastao prije 4,5 milijardi godina. Ali je starost njegovih kratera u pravilu nesigurna. Datiranjem radioaktivnih elemenata Mjesečevih stijena, što su ih na Zemlju donijeli astronauti programa Apollo prije 50-ak godina, određena je starost desetak kratera, kazala je Rebecca R. Ghent, profesorica znanosti o Zemlji na Sveučilištu Toronto i jedna od autora istraživanja.

Meteor koji je prozujao iznad Čeljabinska 15. veljače 2013. | Author: YouTube YouTube

Druga metoda kojom se određivala starost kratera, nije tako precizna. Kada je krater nov, iznutra je obično gladak i netaknut. Vremenom manji meteori udaraju po njegovoj unutrašnjosti. Samo što nitko ne zna precizno koliko su ti udari bili česti, a niti prebrojavanje kratera ne može biti precizno. Svaki udar uokolo može raspršiti manje stijene, zbog čega se može činiti da su ostali mali krateri posljedica zasebnih udara.

"Na kraju dobijete pogrešnu dob", kazala je Ghent.

Ona je zato predstavila novu, alternativnu teoriju: mjerenje temperature kratera. Svježi Mjesečevi krateri u pravilu su okruženi gromadama izbačenima udarom meteora. Gromade zadržavaju toplinu kako se krater na površini Mjeseca rotira i zalazi u mrak tijekom Mjesečeve noći, koja traje dva tjedna. Kod starijih kratera gromade bombardirane mikrometeorima milijunima godina, pretvaraju se u prašinu koja se tijekom noći brzo hladi.

Bottke kaže da svatko može promatrati ovaj fenomen već i šetnjom po plaži noću. Pijesak je hladan, ali su stijene u pijesku još uvijek tople. Instrument za mjerenje topline na NASA-inom Lunar Reconnaissance Orbiteru uspio je razlikovati tople od hladnih kratera, te se čini da postoji obrazac. 85 kilometara širok krater Tycho, za kojega se zna da je mlad, zadržavao je toplinu tijekom noćnog razdoblja, za razliku od drugih, za koje se zna da su puno stariji.

Sedna Jupiterova praćka Znanost Otkrili asteroid na totalno pogrešnom mjestu!

Ghent i njeni kolege tehniku su kalibrirali, koristeći poznate starosti kratera iz podataka iz misije Apollo. Povezanost između temperature i starosti bila je "vrlo, vrlo odgovarajuća", kazala je. Tim je potom pregledao 111 kratera na Mjesecu koji su bili širi od 10 kilometara i mlađi od jedne milijarde godina. Otkrili su da je starih kratera manje. Podaci su ukazivali na to da se ritam udaraca u Mjesec povećao prije 290 milijuna godina.

"To me je iznenadilo", rekla je Ghent.

Ovo nije prvi put da su znanstvenici ukazali na rast udara u Mjesec. Znanstvenici sa Sveučilišta California, Berkeley, došli su 2000. do sličnog zaključka, proučavajući staklene kuglice u uzorcima tla površine Mjeseca s Apolla. Kuglice su nastale kada su se stijene rastalile, a potom ohladile nakon udara.

"Njihovi zaključci u osnovi odgovaraju našima", napisao je u e-mailu direktor Centra za geokronologiju na Berkeleyju Paul R. Renne, inače autor tog ranijeg istraživanja.

Kako su naš planet i Mjesec tako blizu jedno drugom "... trebali bismo isti obrazac uočiti i na Zemlji", kazala je Sara Mazrouei sa Sveučilišta u Torontu, inače vodeća znanstvenica istraživanja.

I doista, metodom utvrđivanja starosti lunarnih kratera, znanstvenici su tada ustanovili manju učestalost udara u naš planet prije 300 milijuna godina i skoro pa ništa kratera starijih od 650 milijuna godina. Manjak starijih kratera može se objasniti onime što geolozi opisuju kao razdoblje "Zemlje grude snijega", kada je led prekrivao skoro cijeli planet. Ledenjaci bi tada očuvali površinu glatkom.

Mjesec | Author: NASA NASA

No, pretražujući starije dijelove Zemljine površine, istraživači su pronašli manje kratera nego što bi ih bilo za očekivati ukoliko bi učestalost meteora bila ista kao danas. Nasuprot tvrdnje o eroziji kratera, znanstvenici su ukazali na geološke pojave poznate kao kimberlitske cijevi, stjenovite formacije oblika mrkve koje nastaju tijekom eksplozivnih erupcija. Pronašli su tek umjerene znakove erozije na kimberlitu tijekom 650 milijuna godina i tvrde da isto tako ne bi previše erodirali niti udarni krateri.

Znanstvenici špekuliraju da je možda raspad nekog asteroida mogao pokrenuti val novih svemirskih stijena koje su se stale obrušavati na unutarnje planete Sunčevog sustava. Letjelica BepiColombo ESA-e, koja će na Merkur stići 2025., u sebi nosi sličan instrument za mjerenje temperature, pa bi i to moglo reći postoji li u isto vrijeme nagli skok u tragovima udara. Melosh kaže da će konačni odgovor ipak stići s Mjeseca, ali ne tako skoro.

"Svi ti problemi mogu se riješiti samo ako odemo na Mjesec i datiramo 10.000 kratera", kazao je.

Članak je preuzet s New York Timesa