Todorići: I tata Ante je 1974. tvrdio da mu sude politički

Već 1949., dekretom ministra poljoprivrede, Ante Todorić postaje ravnatelj Poljoprivredne škole u Božjakovini, mjestu kraj Dugog Sela, a surađuje i s tamošnjim poljoprivrednim dobrom, osnovanim još potkraj 19. stoljeća na bivšem imanju obitelji Drašković, koja je sagradila i dvorac.

U Božjakovini je Ante upoznao buduću suprugu, nastavnicu Miru Poštek, kćer imućnog bačvara iz Kloštar Ivanića. Vjenčali su se 1950., a te su godine dobili sina Ivicu, dok se kći Jadranka rodila 1952. Ante predaje u Domaćinskoj školi u Kloštru i paralelno u Zagrebu studira na Agronomskom fakultetu. Diplomirao je 1954., kao prvi u generaciji, potom postaje upravitelj poljoprivrednog dobra u Božjakovini i obitelj useljava u dvorac Drašković, pokraj kojeg nastaje golema farma pilića.

Express.hr

Ubrzo dobiva i političke funkcije. Na jednom sindikalnom skupu zapazio ga je moćni Vladimir Bakarić i 1958. predložio da ga se kandidira za poslanika Vijeća proizvođača u Saveznoj skupštini u Beogradu. Iste godine Ante Todorić postaje predsjednik Društva agronoma Hrvatske, a dogodine i predsjednik Društva voćara i vinogradara Jugoslavije. Neko je vrijeme bio jedini poslanik u Saveznoj skupštini koji nije član Komunističke partije, ali kasnije se ipak upisao u partiju.

Todorić ulazi i u bankarstvo, postaje član upravnog odbora Poljobanke, no ključna je bila 1960., kad postaje predsjednik upravnog odbora Zajednice poljoprivrednih dobara grada Zagreba. Todorić je uspio ujediniti poljoprivredna dobra zagrebačkog prstena, od Božjakovine do Velike Gorice i Zaprešića. Otkupljuje se i okrupnjuje zemljište, preuzimaju se neobrađene površine, dotadašnje močvare. U poslu mu pomaže Rudo Mikulić, dotadašnji financijski direktor u IPK Osijek.

Godine 1963. i službeno nastaje Agrokombinat, a Todorić je izabran za generalnog direktora. Tvrtka naglo raste pa se 1964. obitelj Todorić seli u Zagreb, u veliku kuću na križanju Pantovčaka i Zelengaja. Sagrađena je 1912. kao ljetnikovac obitelji Steyskal. Prije Todorićevih, u toj je kući živio ministar poljoprivrede Dragutin Sajli. Kad su se preselili u Zagreb, Anti je bilo 37, a njegovu sinu Ivici 13 godina.

Gazda u egzilu Top News Todorić je 'na službenom putu' i ništa ne razumije

Prihod Agrokombinata je do 1970. narastao s 1,3 milijuna na 1,2 milijarde dinara, postaje 21. industrijska tvrtka po veličini u cijeloj federaciji. Todorić postaje zvijezda socijalističkoga gospodarstva. Na starim televizijskim snimkama vidimo ga kako drugu Edvardu Kardelju pokazuje proizvodnju kokošjih jaja. Svjedoci tih vremena ne spore Todorićevu umješnost, ali dodaju: "Agrokombinat je bio projekt tadašnje Vlade SR Hrvatske i republičkog Centralnog komiteta, bez podrške politike ništa se ne bi moglo napraviti".

Tvrtka ima dobro osmišljenu strategiju, puno se ulaže u marketing - nešto starijim generacijama i dalje je u uhu Agrokokin slogan iz 1968.: "Svako jutro jedno jaje organizmu snagu daje!". Od 760 hektara obradive zemlje u 1963., Agrokombinat 1969. dolazi do 40.000 hektara. Todorić ima i projekt obrade novih 600.000 hektara u Lonjskom polju. Pokazao je da je napredna poljoprivredna proizvodnja moguća i izvan Vojvodine i Slavonije. Agrokombinat nabavlja 90 traktora gusjeničara.

Do novca je dolazio kreditima, pri čemu je računao na inflaciju. Kao i njegov sin puno godina kasnije, što je Ivica priznao u jednom intervjuu iz 1993., gdje se prisjetio začetaka Agrokora 80-ih godina. "U to vrijeme goleme inflacije posao nam je išao jako dobro. Ujutro bismo kupili 1000 tona, a do popodne smo zaradili još 600. Distribuirali smo goleme količine cvijeća, voća i povrća u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji".

Express.hr

Agrokombinat postaje najveći proizvođač kukuruza sa 16.000 hektara pod tim usjevom. Imaju silose, tvornice stočne hrane koje proizvode po 200.000 tona godišnje. Puno izvoze, u vrijednosti 12 milijuna dolara godišnje. Svake godine na tržište stavljaju po 87.000 goveda, od čega 90 posto ide u izvoz, pa 123.000 tovljenih svinja... Agrokombinat proizvodi 23 milijuna komada jaja godišnje, a najveći je i proizvođač slatkovodne ribe u SFRJ.

Uspješni su i u proizvodnji cvijeća, a imali su i 600 hektara voćnjaka. Tvrtka ima 350 trgovina, 760 stanova, restorane, počinju graditi neboder na Savskoj cesti. U to doba devize zarađene izvozom obavezno su se morale prodavati po fiksnom tečaju, a za dobivanje kredita u inozemstvu trebalo je polagati čak do 50 posto njegova iznosa kod savezne Poljobanke. Todorić se snašao i počeo je izvoziti preko znanstvenog instituta Agrokombinata, pa je mogao raspolagati devizama od izvoza za uvoz opreme.

Instituti su, naime, bili izuzeti od prakse polaganja deviza. Prvi problemi počinju 1966., kad se pojavila ideja o spajanju Agrokombinata sa Sljemenom. S druge strane barikade stoji moćni Slavko Šajber, šef gradskog partijskog komiteta. Todorić odbija zamisao o spajanju, a na tajnom glasanju u listopadu 1969. u motelu u Božjakovini dobiva podršku svih 76 članova aktiva.

Radnici su spremni doći u Zagreb s mehanizacijom kako bi obranili svog direktora. Ipak, ta večer u motelu Božjakovina zapravo je početak kraja Ante Todorića jer će mu neposluh i mobiliziranje radnika protiv partijske vrhuške 1972. doći na naplatu.