Top News
9159 prikaza

Sve tajne Bandićevog šeika koji želi graditi ZG Manhattan

Mohamed Alabbar
1/6
Wikipedia Commons
Daleko od očiju javnosti, zakopano u memorandumima o razumijevanju, kriju se detalji kojima bogati Arapin štiti svoj novac

Već kad se prvi put u hrvatskim medijima počelo pisati i govoriti o megalomanskom projektu Bandićeva Manhattana na Savi, mnogima je prva asocijacija bio isti takav Vučićev razvikani model Beograda na vodi. Oni upućeniji znali su da se Beograd na vodi od priče o cijelom novom hi-tech gradu zasad sveo na tek dvije zgrade, da se ozbiljno sumnja kako je iza svega pranje novca te da se Srbija gotovo odricala svog suvereniteta kako bi šeicima omogućila da grade i zarađuju, a ništa ne ulažu. 

Kad se sredinom ožujka Bandić vratio iz Dubaija, postalo je jasno da je dodirnih točaka između srpskog projekta i zagrebačkih planova mnogo više, a postalo je i posve jasno da iza obje priče stoji ista kompanija, odnosno isti čovjek! Nakon što je pod pritiskom medija Grad Zagreb objavio Memorandum o gradnji zagrebačkog Manhattana, bilo je očito da se Bandić vodi Vučićevom logikom: dat će Arapima sve što zatraže, pa i vlasništvo nad najskupljim i golemim zemljištem, a da oni ne ulože ni jednu stvarnu kunu! Samo neka grade. 

Upravo to proizlazi iz Memoranduma sklopljenog između grada Zagreba i Alabarove tvrtke Eagle Hills, u kojem stoji da će Grad Zagreb “o svom trošku” osigurati vlasnički list s upisnim pravom na ime Ciljnog društva, definirati prostorno-planske preduvjete, osigurati “preduvjete za ishođenje potrebnih akata kojima se omogućava razvoj projekta”, pa čak i da “Eagle Hills sukladno posebnim propisima može prema potrebi inicirati promjenu Glavnog plana”! Bandić odavno nije bio ovako “sluđen” nekim projektom. Zbog njega je spreman rušiti Vladu, ući u rat s cijelom oporbom, angažirati gradske službe na izmjenama GUP-a u tri smjene... 

Hipodrom u Zagrebu i pogled preko Save Zločinački pothvat Top News Bandićev Manhattan: "Nikome neće donijeti ništa dobro"

Bandiću je ovo zadnja nada da se neće zaputiti “bulevarom sumraka”, cestom slonova. A model poslovanja s kojim je upoznat u Dubaiju poznaje kao svoj džep, to je isti onaj koji je usavršavao u svojoj karijeri, od Pogane Vlake, preko hladnjače u Ledu, do imenovanja zagrebačkim šeikom: sjajno ga je opisao već i tandem Iljf i Petrov kroz lik Ostapa Bendera, socijalističkog muljatora koji radi poslove pod devizom “benzin vaš, ideje naše”. U tom takozvanom Ciljnom društvu Eagle Hills će biti većinski vlasnik. Kad se u ožujku Bandić vratio iz Dubaija, bio je očaran bogatstvom Muhameda Alabara, vlasnika tvrtke Eagle Hills. 

- Imao sam čast otići 60 kilometara u pustinju k najbogatijem čovjeku Dubaija koji je težal 6,5 milijardi dolara, ponovit ću: šest i pol milijardi dolara. Znate li vi koje su to pare?! - govorio je Bandić. 

No tko je zapravo Muhamed Alabar? Je li on doista “težak” 6,5 milijardi dolara? Je li tvrtka Eagle Hills doista njegova? Što su, kako i gdje dosad gradili? I kako mu ide posao u Srbiji? 

Krenimo od posljednjeg pitanja. U Srbiji je priča ozbiljno zapela. Toliko da je sam Alabar morao doći u Beograd prije mjesec dana i Vučiću obećati “bržu realizaciju svih faza te investicije”.  Vučić je, čini se, ozbiljno zabrinut da bi priča koju je svojedobno nazvao “novim rođenjem Srbije” mogla doista postati fijasko i prevara, baš kako su mnogi u srbijanskim medijima i tvrdili. 

Cijeli je projekt prezentiran na identičan način kao Bandićev, s amaterski posloženim maketama, bez ikakve ozbiljne urbanističke pripreme ili javne rasprave. Kad su 2015. objavljeni i prvi detalji ugovora između Srbije i Arapa, građanske inicijative i aktivisti bili su zapanjeni: “Pa ovo je nečuveno! Arapi moraju uložiti 150 milijuna eura, darovat ćemo im zemljište na koje će moći dići još 150 milijuna eura kredita, a ostatak od 3,5 milijarde eura mora pokriti država. I onda će Arapi biti većinski vlasnici (68 posto), a Vlada Srbije manjinski sa samo 32 posto. 

Mohamed Alabbar i Aleksandar Vučić | Author: Srdjan Ilic (PIXSELL) Srdjan Ilic (PIXSELL)

Ovaj sumnjivi deal je tad gradonačelnik Beograda Siniša Mali pravdao riječima: - Mi ne ulažemo ništa u prvoj fazi, rizik projekta je rizik investitora. Ono što je obaveza Srbije i grada Beograda je da raščisti tu lokaciju, a mi smo za tu prvu fazu raščistili sve. Što se konverzije tiče, zemljište ispod zgrade pripada onom tko je tu zgradu napravio. Što se zakupa bez naknade tiče, mi smo dobili 32 posto učešća u kapitalu. Ne možete imati i jare i pare. Ili prodajete zemljište, što nismo htjeli učiniti, ili dajete zemljište bez naknade, ali postajete suvlasnik poduzeća i dijelite trećinu profita. I mislim da je to balans u ugovoru s Emiratima. 

Srbijanski mediji, bar oni manji, koje Vučić ne kontrolira, detaljno su još prije pet godina ispitali pozadinu arapskoga kapitala i razotkrili silno mutne poslove u kojima su ti šeici sudjelovali. Ključna Alabarova tvrtka zove se Emaar Properties i ona, zapravo, i ne pripada Alabaru nego je većinski dioničar emir od Dubaija. Osnovana je 1997. godine, a prva velika afera vezana je uz njihove poslove u indijskom gradu Mohali, u pokrajini Punjab. I ondje su šeici, jasno, imali vrlo dvojbene ugovore s lokalnim vlastima o gradnji projekta s 1670 vila. No ispostavilo se ubrzo da šeici - kako bi namaknuli novac za svoju investiciju - rasprodaju indijske nekretnine (njih 560!), koje im uopće ne pripadaju. Ljudi su platili vile, ali nisu mogli ući u njihov posjed jer su vlasnička prava na zemljište polagale treće osobe, premda je lokalna vlast tvrdila da je sve sređeno… 

U Indiji je ista kompanija bila u središtu još većeg skandala 2010. godine, kad se ispostavilo da sportsko selo, koje je trebalo biti sagrađeno za Sportske igre zemalja Commonwealtha, uopće nije dovršeno. Sve je bilo tako loše izvedeno ili posve nedovršeno da su Novi Zeland, Kanada, Škotska i Sjeverna Irska morali tražiti da se njihovi sportaši smjeste u hotele. Na kraju je 2011. protiv Emaara MGF te još dviju sestrinskih tvrtki povezanih s Alabarom pred sudom u Indiji podignuta optužnica za organizirani kriminal, zavjeru, prevare… 

Indijski novinar Joshua Karunakaran ukratko nam je ispričao daje to vrlo poznat slučaj u Indiji. Tamošnji mediji su već 2012. godine, kad je podignuta optužnica, opisivali koliko novca ja “zamračeno” u projektu. Na papiru je to bio savršen projekt. Državna korporacija i Emaar radit će luksuzno naselje, golf teren i konferencijski centar i sve to će masno naplatiti na slobodnom tržištu. Jedan od prvih prekršenih dogovora bio je o isključivoj suradnji dviju kompanija, državnog APIIC-a i Emaar Propertiesa iz Dubaija. Kasnijim memorandumima dogovoreno je da će Emaar Properties radove predati trima drugim korporacijama, ali i da će prodaju predati tvrtki Stylish Homes. 

Britanski trg POTEMKINOVO SELO Top News Bandićeve skele: Drži ih dvije godine, ništa nije sanirano

Dogovorili su cijenu kvadrata vila, Stylish Homes uzimao je 4% provizije i sve je trebalo teći glatko. Međutim, dogovorena cijena bila je debelo ispod tržišne, u nekim situacijama je predstavljala tek 10 posto kasnije ostvarene cijene. Svu zaradu preuzeo je Stylish Homes, a APIIC je dobio frišku figu.

Ukupna navodna šteta iznosila je oko 11 milijuna eura, što za hrvatske prilike i ne zvuči previše kad imamo Bandića, kojem bi to bila tek jedna od manjih afera, ali u Indiji je to bio ogroman skandal. 

O čitavom nizu korupcijskih afera s tvrtkama istog Alabara u Pakistanu opširno i detaljno piše pakistanski Transparency International. U Karachiju je Alabar u kolovozu 2008. pokrenuo projekt Crescent Bay, kao dio navodnih investicija od više milijardi dolara u Pakistanu. Tu je golemo naselje trebalo biti završeno 2013. No vile i luksuzni stanovi nisu sagrađeni, a 300 lokalnih ulagača tužilo je Alabarovu kompaniju tražeći povrat svojeg novca sa svim kamatama i naknadom od deset posto zbog izgubljene dobiti. 

Ukupni odštetni zahtjev prevarenih Pakistanaca iznosio je 15,2 milijuna dolara. Ekipa iz Dubaija, dakle, nije imala ni desetak milijuna dolara za projekt u Pakistanu. Pa kako će onda imati četiri milijarde dolara za Beograd na vodi, pitali su se pritom novinari u Srbiji. Emaar Properties silan je trag ostavio i u Indoneziji. I nije tajna da se tvrtke osnovane kapitalom emira Dubaija Muhameda bin Rašida al Maktuma ne razbacuju vlastitim novcem. Vrlo su oprezni i gledaju da novac, u bilo kojem obliku, najprije osiguraju od lokalnih suinvestitora, a onda i od kupaca, koji unaprijed plaćaju. Tako sami ne moraju uložiti gotovo ni centa. Zanimljivo, imale su iste tvrtke skandala i u SAD-u. Početkom lipnja 2006. Emaar je za 1,05 milijardi dolara kupio John Laing Homes, drugu najveću privatnu građevinsku kompaniju u SAD-u. 

Mohamed Alabbar | Author: Wikipedia Commons Wikipedia Commons

Premda se očekivalo da će se do 2011. godišnji prihod povećati na 10 milijardi dolara, 19. veljače 2009. godine John Laing Homes je nadležnom sudu u saveznoj američkoj državi Delaware podnio zahtjev za pokretanje postupka sprečavanja bankrota, što je ekvivalent našem predstečajnom postupku. U zahtjevu se navodilo kako je gubitak kompanije dosegnuo između pola milijarde i milijardu američkih dolara. John Laing Homes je u financijske probleme dospio još 2007., prije velike svjetske krize. Zato se nagađalo da Arapi i nisu planirali ozbiljno ulagati u ekspanziju ove tvrtke nego su je samo koristili da se uguraju na američko tržište i operu novac. 

Veliki projekti u svijetu važni su kompaniji Emaar Properties jer bi bez nje teško funkcionirala burza u Dubaiju. Tu je kapital lokalnog vladara, ali i njegov ugled u poslovnom svijetu, pojašnjavaju analitičari. Ako Emaar dobro kotira na burzi, ako vrijednost njegovih dionica raste, povećava se i ugled emira Rašida al Maktuma. Da bi privukao investitore i povratio cijenu vlastitih akcija, pojašnjavali su analitičari, Emaar mora stalno stvarati privid da gradi goleme projekte. Zbog toga mu dobro dođu Beograd na vodi i Zagrebački Manhattan. Nema dvojbe da Alabar jest ključni operativac za građevinske poslove koji se vode pod imenima tvrtki kao što su Emaar Properties. Nema dvojbe ni da se mnogo od  megalomanskih projekata izgradi i dovrši. 

Ali čijim novcem i za čiji račun, e to je već druga priča. Alabar je rođen u Dubaiju, kao najstariji od 12-ero djece. Otac mu je bio pomorski kapetan, a sedamdesetih je Alabar dobio vladinu stipendiju i otišao na studij ekonomije u Seattle. No on svoj život rado prepričava kao da je prava orijentalna priča - magična, prepuna simbola, asocijacija -  parabola, ali nadasve poučna, jer govori o uspjehu. Tako danas s ponosom ističe kako je kao dijete odrastao u neimaštini i tvrdi da je bio sigurno najsiromašniji u razredu. 

“Otac mi je bio pomorac, malo je bio kod kuće, ali sam od njega najviše naučio. Kao kapetan broda, moj je otac riskirao, otišao je u nepoznato. Plovio je bez GPS-a, bez vremenske prognoze, na moru su bili pirati, a ti su brodovi nekad i propuštali. Morate biti hrabri i naučiti kako brzo donijeti važne i dobre odluke”, rekao je Mohamed jednom pred studentima na Sveučilištu u Abu Dhabiju. 

“Da, definitivno sam bio najsiromašniji u razredu - i ponosan sam na to”, rekao je također za Forbes, koji ga je 2018. godine svrstao među pet najbogatijih ljudi na Bliskom istoku. Diplomirao je 1981. u Seattleu financije i poslovnu administraciju, ali je želio više. nakon 25 godina u Abu Dhabiju postao je direktor Al Khaleej Investmentsa u Singapuru. Najvažnije poglavlje u njegovu poslovnom životu počelo je 1997. godine kad je osnovao tvrtku koja je u međuvremenu postala najveća agencija za nekretnine - Emaar Properties. 

Milan Bandić Vrijeme curi Top News Bandiću nestaje opcija: Gotov je ako ne ode na Pantovčak

“Imao sam predosjećaj da će naš grad rasti i počeo sam svoj prvi projekt vrijedan oko 15 milijardi dirhama (oko 36 milijuna eura) - Dubai Marina. Nisam imao ni iskustva ni znanja, ali sam imao puno ljubavi i strasti za učenjem”, kaže Muhamed Alabar. Razvoj Dubai Centra bio je sljedeći projekt Emaar Propertiesa, koji je uključivao Dubai Mall i Burj Khalifu. Gradnja Burj Khalife počela je 2004. godine i nastavljena je unatoč financijskoj krizi koja je zaustavila mnoge takve megaprojekte između 2007. i 2010. godine. Ipak, 2010. godine otvoren je Burj Khalifa - najviši neboder na svijetu, visok 828 metara. Kroz Dubai Mall samo je prošle godine protutnjilo oko 65,000.000 posjetitelja. 

“Ponovno, nije riječ o novcu ili poslovnom uspjehu. Radi se o ostvarenju dječjeg sna. Da stojim ispred Burj Khalife, gledajući ga s osmijehom i da kažem: ‘Ja pripadam civiliziranoj zemlji i ponosan sam’.” Iako je njegova tvrtka sagradila ovu veličanstvenu građevinu, Alabar ne misli da je sve tako savršeno. “Ustajem svako jutro i kad vidim Burj, pomislim: ‘Kako to da nisam napravio bolji posao?’ U isto vrijeme ne znam što bih na njemu promijenio.” 

Danas kad govori o svojim poslovnim planovima, kaže: “Ne, moj cilj nije Amerika, jer poslovi u Africi brže mi vrate uloženo.” Tamo je Mohammad Alabar otvorio tvrtke koje imaju rudnike i danas je jedan od najmoćnijih ljudi u tom poslu na Bliskom istoku. Njegove tvrtke i dalje se bave gradnjom, a trenutačno posluje u 14 zemalja, među kojima su Indija, Maroko, Srbija i Turska. 

Alabarova je poslovna filozofija, bar na deklarativnoj razini, jednostavna: “Osobno, uvijek želim raditi najveći i najviši neboder, ali želim i maksimalno zaraditi. Ako to ne uspijem, gubim poslove. No ako bi netko htio sagraditi veću i višu zgradu od Burj Khalife, poslat ću mu svoj tim ljudi da mu pomognu kako bi izbjegli pogreške s kojima smo se mi morali boriti. To se dogodilo s pripremama za gradnju kraljevskog tornja u Saudijskoj Arabiji. Moj tim je otišao tamo i dovršio dizajn. Podijelili smo naše iskustvo i rekli im gdje smo griješili. Ako netko želi sagraditi nešto veće od mene, slavit ću njegov uspjeh. Jer samo to će me natjerati da smislim nešto još veće i tako se nastavim zabavljati.” 

Oni koji ne misle dobro o njegovim poslovima, pak, kažu da je Alabarov recept puno jednostavniji: “Nikad ne troši svoj novac”…

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.