"Ne volim se eksponirati, naime, vjerujem da je skromnost još uvijek vrlina", govorio bi akademik Josip Vaništa novinarima u rijetkim prilikama, jer je malo kad davao intervjue.
A i kad bi govorio, govorio je u kratkim, opisnim rečenicama, stvarajući i riječima slike. Govorio bi više o ljudima s kojima se družio, nego li o sebi. S velikim poštovanjem o Miroslavu Krleži, kojeg je tri puta portretirao u olovci, a posljednji put kad je književnik bio u bolesničkoj postelji u Vinogradskoj bolnici.
Na pitanje zašto baš njih i zašto u olovci odgovorio je:
- Naklonost je odlučujući faktor. Olovka je tek sredstvo. Ono je dovoljno da bi se čovjek izrazio ako, naravno, ima što reći. Crtom se sve može izraziti. Boja je nešto umjetno: ono što, možda, ne postoji, rekao je 2002. godine uoči izložbe, za Nacional.
Rodio se u Karlovcu 17. svibnja 1924. godine, a do 10. godine obitelj je živjela na Baniji. Nakon propasti posjeda majčinih roditelja preselili su u Karlovac gdje je maturirao 1943. a školovanje je nastavio na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu, gdje je apsolvirao nastavnički odjel. Specijalnu slikarsku školu završio je u klasi Marina Tartaglie.
Prvu izložbu imao je s kolegom Miljenkom Stančićem u Muzeju za umjetnost i obrt 1952. godine, a prisjetio se do detalja atmosfere tog doba:
– Izlazio je Narodni list tiskan tako sitnim slovima, djelomično i zbog oskudice papira, da ga je stariji svijet čitao uz povećalo. Izložbe su posjećivali krajnje skromno odjeveni ljudi, prostori za izlaganje nisu bili prazni kao danas. Još uvijek vrijeme točkica, jelo se u menzama, slavio Prvi maj.
Živio je 1953. godine nakratko i u Parizu. Grad se snažno urezao u njegovo sjećanje:
- Pariz je 1953., kad sam tamo prvi put stigao, još bio predratni Pariz. Siromašni Francuz nije mogao doći do stana u to vrijeme, nije se gradilo i silueta grada bila je ravna onoj na slikama Marqueta, Matissea. Veliki francuski slikari bili su živi. Mogla su se vidjeti u skromnim galerijama manja Renoirova i Bonnardova platna, koja su bila na prodaju. Galerije još nisu izgledale kao banke. Mogli ste sresti Picassa na ulici kako sa svitom ulazi u Catalan u ranim popodnevnim satima...
Gajio je veliku ljubav prema književnosti i filozofiji, neumorno je čitao a, kako je rekao, za kraćih putovanja svijetom uspio je prikupiti sve što je ikad objavio francuski filozof Emile Cioran.
- Klonio sam se bučne sredine, glasnih ljudi, čitao sam. Odgovarala mi je od najranijih godina pisana riječ. Volio sam Ivu Kozarčanina, njegovu knjigu pjesama “Mrtve oči”, novelu “Rujan”, Krležine “Pjesme u tmini”, Viktora Vidu iz “Pečata” i “Književnoga glasnika”. Imao sam 18 godina i otkrivao sam tada još neprevedenog Rimbauda, malo prevedenog Rilkea. Poslije rata Vesnu Parun. Pratio sam sve časopise i književne listove, pročitao gotovo sve što je bilo objavljeno. A zatim stranu literaturu. Nije bilo dana da se nisam našao u Francuskom institutu, posuđivao i vraćao knjige. Danas uglavnom čitam pročitano.
Sve do posljednjeg dana živio je sam u stanu u Križanićevoj ulici, a oni koji su ušli u njegov dom, opisali su ga s nekoliko riječi - asketski uređen, lišen svih suvišnih stvari.
Od 26. godine života bio je u braku sa suprugom Roszom, profesoricom engleskog jezika u Prvoj gimnaziji.
- Rosza je bila idealna supruga, živjeli smo u sretnom braku u kojem smo dobili dvije kćerke, Anu i Evu, rekao je Josip Vaništa za svoju suprugu čiju je smrt 1996. godine smatrao najvećim osobnim gubitkom.
Oženio se i drugi put prije četiri godine da bi financijski zbrinuo svoju dugogodišnju suradnicu Nives Gajdobranski, koja se brinula o njemu posljednjih godina života, no i ona je iznenada preminula prije njega. Nekako u to vrijeme počeo je sve češće promišljati i vlastitu smrt.
Josip Vaništa ostat će upamćen kao jedan od najistaknutijih hrvatskih umjetnika, čija je želja bila da se sahrani bez pompe i samo u krugu obitelji.
