Kultura
1964 prikaza

"Mladi danas, bez prisile, Krležu uopće ne bi čitali"

Krešimir Nemec
Marko Prpić (PIXSELL)
Profesor Krešimir Nemec otkriva kakva sudbina čeka čovjeka koji desetljećima natkriljuje hrvatsku književnost

Miroslava Krležu već se desetljećima beatificira i kanonizira, divinizira i demonizira, uzdiže i ruši, hvali i osporava, proglašava gromadom i otpisuje za rezalište, kao stari ruzinavi brod, pa ipak, on je stalno tu i, hoćeš-nećeš, uvijek je na vrhu. Vraćaju mu se oni koji su ga svojedobno odbacili, odbacuju ga oni koji su ga ranije veličali. Ovih se dana otvara Centar poezije "Miroslav Krleža", književna nagrada Expressa dobila je naziv Fric, bez njega se, očito, ne može.

Krležu u starčevićanskom ključu čitaju desni kazalištarci, u lijevome novopečeni socijaldemokrati, bivši lenjinisti - što je, uostalom, do kraja života bio i sam pisac. Ugledni književni znanstvenik dr. Krešimir Nemec objavio je ovih dana u nakladi Ljevak knjigu krležoloških rasprava "Glasovi iz tmine", u kojoj je sedam izvanserijski zanimljivih ogleda, u kojima se propituju život, djelo i pozicija velikog pisca, a u zadnjoj raspravi i njegov ambivalentan odnos s Ivom Andrićem, što je gigantomahija - sukob titana - kakvu ovi prostori neće više nikad gledati.

"Glasovi iz tmine", Krešimir Nemec | Author: Ljevak Ljevak

Gdje je Krležino mjesto u nacionalnoj književnosti? To se određuje u trajnom procesu kanonizacije/dekanonizacije, što je tema prve Nemecove rasprave, u kojoj se ispituju Krležine mogućnosti opstanka i preživljavanja u novonastalim društvenim, političkim i tehnološkim okolnostima.

Krleža je preživio tranziciju i slom svega u što je vjerovao, no može li preživjeti vrijeme Twittera, SMS-ova i Facebooka? U ostatku "Glasova iz tmine" dr. Nemec istražio je Krležu u Prvom svjetskom ratu, Krležine antinomije, Ledu, mađarske teme... Knjigu je završio zanimljivim "paralel-slalomom" dvojice najvećih...

Gdje je mjesto Krleže danas na kanonizacijsko/dekanonizacijskom "ražnju hrvatske književne kritike"?

Književni kanon nije zauvijek zadan, statičan i petrificiran nego se stalno mijenja, rekonstruira, dekonstruira i preispisuje. Stvaranje kanonskog poretka ne podliježe samo mijenama ukusa, senzibiliteta, svjetonazora, pa čak i mode, nego i promjenama koje se zbivaju u društvenom okruženju. Parametri na temelju kojih konstruiramo književnu vrijednost promjenjivi su, a i same operacije vrednovanja uvijek se odvijaju unutar nekog sustava (društvenog, političkog, ideološkog). A upravo u tom sustavu zbivaju se procesi koji Krležinu djelu nikako ne idu u prilog.

Prvo, krležijanski model humanistički angažiranog intelektualca koji figurira i kao 'savjest društva' i kao svojevrsni 'prorok' (klase, nacije ili ideologije) u međuvremenu je posve nestao. Društvena i intelektualna pozicija koju je zauzimao Krleža danas je jednostavno nezamisliva. Krleža je bio golema pojava, možda prevelika za hrvatsku kulturu. Poljski slavist Jan Wierzbicki, autor monografije o Krleži, točno je prognozirao kad je rekao da će morati doći do razdoblja u kojem će se hrvatska književnost pokušati osloboditi Krleže ili ga čak zaboraviti.

Drugo, poredak vrijednosti u kulturi doživio je značajne promjene, uglavnom na štetu kanona. Umjetnost/književnost ima općenito nisko mjesto na društvenoj ljestvici vrijednosti, a glas pisca gubi se u zaglušujućoj medijskoj buci. U razdoblju opće relativizacije svjedoci smo tektonskih poremećaja i posvemašnjeg urušavanja samoga kanona: nema više pouzdanih vrijednosnih mjerila, hijerarhija je dokinuta, u bespućima interneta i sveopće komercijalizacije svi glasovi postaju jednako važni ili - točnije rečeno - nevažni.

Tito i Miroslav Krleža | Author: Leksikografski zavod Leksikografski zavod

Estetske kategorije koje su nekad bile bitne u tvorbi kanona, kao što su inovativnost, poetička izvrsnost, sublimnost, inventivnost i sl., gurnute su u drugi plan, dok su na cijeni neki drugi čimbenici: senzacionalnost, spektakularnost, efekt, pomodnost, umreženost. Osim toga, konzumerizam paralizira sve uzvišenije kulturne funkcije. Bojim se da smo na putu prema novom barbarizmu.

Treće, pod naletom trivijalizacije, medijske manipulacije i agresivnog prodora popularne kulture kanon se sve više spušta 'prema dolje', prema djelima i opusima koje bismo, u estetskoj klasifikaciji, još do jučer bili skloni svrstati u područje 'niskoga' ili 'banalnoga'. Vladajuće 'društvo spektakla' obilježeno je i srozavanjem obrazovnoga sustava, pojednostavljivanjem lektire, redukcijom relevantnih tekstova, a time i slabljenjem estetske rasudne moći.

Dostojevski je tobože mladima 'pretežak', 'Ana Karenjina' preopsežna, Proustov filigranski rad danas djeluje anakrono. Zatire se polako i vlastita tradicija: što će nam 'Judita', 'Smrt Smail-age Čengića'…? U takvoj situaciji svi veliki umjetnički sustavi, kakav je i Krležin, nailaze na otpor. Zapravo, na otpor nailazi sve što iziskuje veliki recepcijski napor, ulog i kompetenciju. Krležina erudicija, naglašeni intelektualizam, ali i semantička slojevitost njegovih djela, nisu osobit mamac mladoj publici.

Pred golemim Krležinim opusom vlada kolektivna zbunjenost. U vrijeme digitalizacije, interneta, brzine, poetike fragmenta, SMS-a i bloga, u vrijeme procvata literature lakih rješenja – sve je manje onih koji imaju strpljenja čitati njegove teške neobarokne rečenice koje zapremaju ponekad pola stranice ili eruditske pasaže enciklopedijske širine.

Kakav je, prema vašem sudu, poredak drugih klasika na toj ljestvici? Hoću reći - tko je najvažniji hrvatski pisac?

Ivo Andrić u Berlinu kao izvanredni poslanik 1938. | Author: Arhiva Školske knjige Arhiva Školske knjige

Krleža je nesumnjivo najvažniji hrvatski pisac. Nedavno preminuli Stanko Lasić u svojem je magistralnom djelu - šestosveščanoj 'Krležologiji' - sjajno pokazao kako se preko krležijanskoga kompleksa prelamaju sva bitna proturječja hrvatske (i jugoslavenske) kulturne povijesti u 20. stoljeću. Gotovo pola stoljeća Krleža je bio ne samo neporecivi književni arbitar nego i ključni akter u svim važnijim kulturnim, društvenim, ideološkim i političkim događanjima u nas.

Razmišljanje o Krleži ujedno je razmišljanje o našem kolektivnom identitetu jer je Krleža bio međaš ne samo u hrvatskoj književnosti nego i u suvremenoj političkoj povijesti. Pri vrhu ljestvice hrvatskih klasika sigurno je i A. G. Matoš, koji je svojim polemičkim diskursom i tipom mišljenja (kojemu su korijeni u Starčevićevu pravaškom radikalizmu) snažno utjecao na čitave umjetničke opuse (između ostalih i na Krležin), a time i na glavne tijekove hrvatske književnosti 20. stoljeća.

Ostanemo li u 20. stoljeću, vrhunci su još Ujević, Šimić, Nazor i Šop. I Ivo Andrić, bez obzira na svoj specifičan položaj višepripadnog, interkulturnog pisca, sigurno ima mjesto u hrvatskom književnom kanonu. U poratnom razdoblju našu književnu vertikalu čine Marinković, Desnica, Slamnig, S. Novak. U književnoj historiografiji u tom pogledu vlada uglavnom konsenzus.

Kako, s druge strane, stoji poredak živućih pisaca koji su još u fazi kanonizacije?

Pojam kanonizacije (i kanona) preuzet je, dakako, iz područja teologije. Stoga se i znanost o književnosti drži crkvenih pravila: kao što nitko ne može biti svetac za života, i pisci ulaze u krug 'posvećenih' tek nakon smrti, oslobođeni svih balasta građanske egzistencije. Zašto to kažem? Zato što za vrijeme života pisac može zbog svoga položaja, moći, djelovanja ideološko-političkih okolnosti, pa čak i sposobnosti samopromocije, znatno utjecati na percepciju svoga djela. Nakon smrti te izvanliterarne varijable polako gasnu i postupno se zaboravljaju.

Kanonizacija je uvijek rezultat politike moći, ne samo estetike. Možemo li Krležu danas iščupati iz tog okvira, pa ga ostaviti samo estetskoj prosudbi?

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/3
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.