Ribić tvrdi da se MMF u preporuci nije dotaknuo najvećih problema: iseljavanja, niske zaposlenosti, zaostajanja za drugim zemljama EU-a i stvaranja klasnih podjela unutar društva. "Ja razumijem zašto to poslodavci podržavaju jer će konvencionalni ekonomski pristup dati dugoročne rezultate, ali na dugi rok – Hrvatska će se isprazniti", rekao je na HRT-u.
Suprotstavio mu se predsjednik Hrvatske udruge poslodavaca Davor Majetić: "Mi želimo dati veće plaće i osigurati ljudima bolji život, ne samo mladima, nego svima. Da bi se to dogodilo, moraju se dogoditi promjene u puno sektora". No promjene se ne događaju nigdje, a sindikati se već godinama trude da ni ne počnu.
Ako se njih bude pitalo, oni će nastojati da do njih nikad ni ne dođe. Vilim Ribić se opet suprotstavio tvrdnjom da se reformama ne mogu riješiti "akutni, gorući problemi" te dodao "kako je smanjenje deficita i javnog duga interes financijskog sektora i svjetskih institucija, a ne radnika i poslodavaca".
Pa onda ponovio da je potrebno povećati proizvodnju, investicije, potrošnju i plaće. "Zavrtite zamašnjak i onda će pasti javni dug", rekao je Ribić Vladi. Pa oni to i rade - samo polovično - povećavaju potrošnju i plaće, ali ne i investicije i proizvodnju, jer tko bi investirao u ovako skupu, korumpiranu zemlju?
"Da bi se to dogodilo, poslodavci moraju biti konkurentni na stranim tržištima. U tome ih koče administracija koja je spora i neučinkovita, preveliki broj zakona, velika davanja, neučinkovito pravosuđe... Sve to treba riješiti kako bi poslodavci imali poticajno okružje i manji trošak poslovanja. Tad bi novac mogli ‘pretočiti’ u konkurentne proizvode. Iako se čini da u Hrvatskoj ima viška radne snage, u Hrvatskoj radne snage nema. Odnosno, nema je onoliko koliko bismo mi htjeli ili koliko naši projekti zahtijevaju", rekao je Majetić.
To isto je još prije nekoliko godina tvrdio Ratko Čačić. "Potrebno je smanjiti teret javnog sektora, posebno javnih tvrtki i broja ljudi, pokrenuti gospodarstvo stavljanjem u pogon postojećih resursa, realizirati projekte u energetici i slično. Sad je u javnim tvrtkama oko 30 posto ljudi previše, a 15 posto premalo, jer kad se treba nešto napraviti, onda se nema s kim", rekao je svojedobno Čačić.
Poput Ribića govori i Branimir Mihalinec, koji se pojadao kako sindikati ulaze u pregovore s Vladom "s osjećajem gorčine i prevarenosti jer Vlada nije ispoštovala Sporazum o osnovici za plaće koji je jasno regulirao kako će se osnovica povećavati kad se izađe iz krize.
Plaće u javnom sektoru zamrznute su od 2009., dok su ostale plaće rasle, pa se razlika među njima sve više povećala i danas plaće javnog sektora zaostaju 15,2 posto za privredom te će toliko povećanje plaća biti početni zahtjev sindikata javnih službi u predstojećim pregovorima za TKU".
Po njemu, Hrvatska je izašla iz krize - a i mala djeca znaju da to nije istina. Ako smo izašli iz krize, zašto toliko ljudi bježi iz zemlje? Naprotiv, Hrvatska je na putu propasti. Ona je prije svega demografska. Ljudi glasaju nogama - bježe svi koji misle da su dovoljno marljivi, pametni i sposobni da se snađu na zapadu. Oni vjeruju da je "crony kapitalizam" - čiji su stup i sindikati javnog sektora - ovdje nesavladiv.
"Polumjerama je nemoguće postići sve što je potrebno za spas države, neophodno je zahvatiti temelje čitave zgrade kako bi se spriječilo njezino rušenje. Nemoguće je više oporezivati, ubitačno je stalno se zaduživati. Nedovoljno je ograničiti se samo na ekonomske reforme. Jedino rješenje za koje bi se trebalo odlučiti, jedino sredstvo da se najzad uvede red u financije, jest oživljavanje čitave države - izmjenom svega onoga što je trulo u njezinu sklopu."
Ove riječi nije premijeru Plenkoviću uputio neki dobronamjerni reformator niti neki naš sindikalac. Izgovorio ih je francuski ministar financija Charles Alexandre de Calonne 20. kolovoza 1786. godine Luju XVI. Callone je imao na umu opću rastrošnost dvora i države, život na dug, stalno dizanje poreza, alkemiju financija, život na financijske "derivate"... Kad bi netko i iznio takve mjere - sindikati bi mu se suprotstavili - no od reformi je premijer Plenković odustao.
Građanska indolencija pogoduje ovoj propasti. Kad god podržavamo nekog socijalnog ili nacionalnog borca, zapitajmo se kolika mu je plaća i što on daje zauzvrat. Mogu li sindikalci svakoga dana biti uvjerljivi u jeremijadi o siromašnima, a primaju po 14-15 tisuća kuna plaće, ili veterani koji brane branitelje, a svakoga mjeseca im u džep sjedne po 28.000 kuna. Egipatski faraon Tutankhamon bio je na vlasti 11 godina, Luj XVI. vladao je Francuskom od 1774. do 1793., a dobar dio naših sindikalaca tu je desetljećima.
Oni su nesmjenjivi, neumirovljivi i nepromjenjivi - a zašto bi se i mijenjali? Njima ide dobro, a to što svima drugima ide loše - dijelom i zbog bujanja javnog sektora - nije njihov, nego naš problem. Oni su druga, ali neprobojna, linija obrane etatizma koji se snažno etablirao u Hrvatskoj!
