Top News
6301 prikaza

"Ne mogu više slušati da su HOS-ovci bili moderne ustaše"

Damir Markuš Kutina
Facebook
Damir Markuš Kutina govori o svojoj novoj knjizi "HOS u Domovinskom ratu" za koju ističe da je nastala iz potrebe da se demistificira slika o HOS-u kao postrojbi ljudi odjevenih u crno

Damir Markuš Kutina autor prve knjige o HOS-u “58”- HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca” na kojoj je radio pet godina, priprema novu knjigu radnog naziva “HOS u Domovinskom ratu” te kaže “ako je prva knjiga petarda, ova druga bit će bomba”.

Markuš ističe kako nije književnik te kako je knjiga nastala iz potrebe da se demistificira slika o HOS-u kao postrojbi ljudi odjevenih u crno, modernih ustaša, koji su činili ratne zločine, koja je i danas ponekad prisutna u široj javnosti.

"Svima govorim, ljudi pišite knjigu, vi koji ste preživjeli nemojte da nam neki drugi pišu povijest", kaže Markuš ističući da su mu u radu na memoarskoj knjizi izuzetno pomogli ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata Ante Nator i urednik knjige povjesničar Tomislav Šulj.

Zašto ‘58’?

Zato što nas je bilo 58 iz svih dijelova Hrvatske, a dio i iz BiH, koji smo bili u Hrvatskim obrambenim snagama i koji smo branili Vukovar.

Tko su bili ti ljudi?

Za većinu nas rat je počeo 13. svibnja 1990. na utakmici Dinamo - Crvena zvezda. Dobar dio nas smo bili navijači Dinama i već smo i prije na Delijama, Grobarima i Radovcima vidjeli šajkače i kokarde. Na toj utakmici u Maksimiru bio je i ratni zločinac Arkan i tu smo već vidjeli da to nisu samo čarke i igrice i da će tu biti svašta. Radio sam u Petrokemiji kada sam na radiju u ožujku 1991. čuo da se pozivaju ljudi koji se žele priključiti hrvatskoj policiji. Dao sam otkaz i pristupio policiji. Nakon tri dana oformljena je jedinica za posebne namjene što je danas specijalna policija. U lipnju sam otišao u Rakitje gdje sam bio oko tri mjeseca. Kada sam sreo kuma Zdravka Bezuka, koji je bio u HOS-u, odlučio sam se pridružiti tim dragovoljačkim postrojbama. Bili smo djeca radnika. Navijači sa sjevera i dečki iz Torcide i Armade, nešto malo intelektualaca i dva studenta medicine - Dražen Đurović, koji je u prošlom mandatu bio saborski zastupnik, i Zoran Milas, sjajni dečki koji su spasili mnoge živote. Među nama u HOS-u bilo je i građana srpske nacionalnosti. Tako sam jednom kolegi iz Zagreba, koji je, nažalost, poginuo, rekao: ‘Stari moj, Srbin si s oznakom HOS-a i ako te ulove klat će te 15 dana’, a on mi je odgovorio: ‘Kaj, a tebe neće?’.

Kada ste se odlučili ići u Vukovar?

Nakon ubojstva Ante Paradžika 21. rujna 1991. odlučili smo se maknuti iz Zagreba kako se ne bismo poubijali s policijom koja je ubila Paradžika pod čudnim okolnostima. Pala je odluka da se ide u Vukovar u kojem se već pucalo i koji je već bio dijelom opkoljen. Nikad prije nismo bili u Vukovaru, ali je grad bio prva crta obrane prema četničkim hordama potpomognutim JNA. Krajem rujna u tri grupe smo ušli u grad, a već 2. listopada je grad bio totalno opkoljen. Nikada neću zaboraviti naš susret s Miletom Dedakovićem Jastrebom. Kada nas je postrojio održao nam je govor koji i danas pamtim. Rekao nam je: ‘HOS-ovci hvala što ste došli. Vi ćete na Sajmište. Najteži dio grada u kojem se vode ulične borbe. Nema hrane, vode, lijekova, nema normalnih uvjeta, ali ima četnika koliko želite’.

Kako je to izgledalo?

Nakon pet-šest dana smo shvatili da to nije film. Ginulo se svaki dan. Bilo je ranjenih pa smo shvatili što je to Jastreb htio reći kada je rekao da je to bila najteža bojišnica, a to i danas ističu mnogi Vukovarci. Legendarna Trpinjska cesta od nas je bila udaljena četiri kilometara. Tamo su bile široke avenije, a kod nas su bile zbijene ulice. Četnike smo svaki dan gledali. Bili su nam preko puta na razdaljini do 100 metara. Mi smo čekali da oni krenu u napad jer smo snage imali samo za obranu. Vrlo brzo smo ustanovili da će nam svaki dan biti isti. Oko 7 sati palili su tenkove i oklopnjake da bi došli na radnu temperaturu za napad. Dok su oni brujili kretala je artiljerija. Mi smo se micali u podrume, jer niti njihova pješadija nije tada napadala. Nakon pola sata bi prestale padati granate. Izlazili smo i raspoređivali se po ulicama i u tom momentu bi krenuo tenk, transporter i hrpa pješadije iza njih. U početku smo svi mi pucali bez veze. Rasipalo se streljivo. Kasnije smo shvatili da nećemo imati dosta streljiva i puštali smo neprijatelja da nam dođe što bliže. Kada dođu na 20-30 metara teško ih je promašiti. Velika razlika je bila u tome što smo mi u kućama i skloništima pripremili već nekakve zaklone, a oni su morali ići iza tenka uz kuće, po cesti. Tu su imali velike gubitke. Mi smo probijali zidove i napravili rupe u kućama kako bi se lakše povlačili i kako bi izbjegli otvoreni prostor. Kasnije su i oni to shvatili pa su tijekom artiljerijskih napada išli prema nama. Tada je dolazilo do bliskih susreta pa i razmjene vatre na udaljenosti od dva-tri metra. U listopadu i studenome 1991. mi smo u Vukovaru bili potpuno opkoljeni, i to u nekoliko prstena. To smo vidjeli tijekom proboja. Jedina pomoć stizala je iz zraka, i to poljoprivrednim avionima. Mi smo ih zvali ‘crne vrane’. Noću su se palile velike vatre po središtu Vukovara kako bi oni vidjeli gdje baciti pomoć. To su bili sanduci u kojima je bila plazma, nešto malo hrane, i protuoklopnog streljiva. Bilo je toga malo, ali to nam je itekako dobro došlo kao pokazatelj da nismo sami. Kasnije je neprijatelj doveo raketni sustav kako bi mogli pucati i po noći i srušili su sina Marijana Živkovića iz Vukovara. Drugog sina nikad nije ni našao.

U knjizi ste koristili i knjigu srpskog dobrovoljca Gorana Ivankovića koji je došao iz Srbije i napadao Vukovar. Zašto?

Primjerice, kada na 30 stranica pišem o bazi HOS-a u Preradovićevoj ulici koristim i njegove tri-četiri stranice jer opisuje istu ulicu, ali s druge strane. Zato sam stavio pogled s neprijateljske strane da ljudi, poglavito mladi, vide kako smo ratovali mi, a kako oni.

Koliko je HOS-ovca poginulo u Vukovaru?

Od početnih 58 HOS-ovaca koji su došli u Vukovar poginulo je 25. Dio ih je ranjen odvučen na Ovčaru gdje su mučki ubijeni. Među njima i moj Kutinčanin Ivan Krajinović Ićo. I danas imamo troje nestalih i ne znamo gdje su im tijela. Jadranko Anić Antić Šnicla, Duško Smek Bosanac i Jean-Michel Nicolier - Francuz. Njegova majka je došla prije dvije godine u Hrvatsku i živi kod Karlovca. Ne zna niti riječ hrvatskog i isto kao i mi traži njegovo tijelo. Svašta pokušavamo kako bismo došli do njega pa čak i platiti informaciju o tome gdje je njegovo tijelo kako bi imali gdje zapaliti lampion. Nadamo se, kada se jednom nađe, da će biti pokopan u Hrvatskoj.

I danas postoje tvrdnje da je HOS bio stranačka vojska?

Pa to je meni bilo nevažno kao i svim drugim dečkima. Nama je bilo do toga da nam daju oružje i da se borimo za Hrvatsku. Na vojnom sudu 1992. bili smo optuženi za rušenje državnog poretka. Branio nas je odvjetnik Zvonimir Hodak koji je rekao da bismo, da smo bili rušitelji ustavnog poretka, pucali po Zagrebu, a ne po Vukovaru. Tamo sam shvatio da oni ne govore o našoj žrtvi za Hrvatsku nego da nas još žele osuditi kao teroriste. To me jako boljelo.

Oznaka HOS-a ‘za dom spremni’ identična je ustaškom pozdravu. Zašto ste stavili baš tu oznaku?

Mogu vam reći o čemu sam ja razmišljao, a i moji dečki, kada smo stavljali tu oznaku. Masakr u Borovu Selu u kojem je ubijeno 12 redarstvenika bio je 2. svibnja 1991. Tadašnje novine Marinka Božića Slobodni tjednik na zadnjoj stranici objavile su fotografije naših masakriranih kolega. Josip Jović je već bio ubijen na Plitvicama i kada smo stavljali tu oznaku nismo mogli staviti teglu cvijeća na rukav jer smo znali protiv koga idemo. HOS je bio na Srđu, Petrinji, Škabrnji, Vukovaru... Na svim mjestima gdje smo bili nije bilo niti jednog ratnog zločina.

Kako gledate na odnos Ministarstva branitelja i prosvjednika u Savskoj 66? Mislite li da situacija ne bi toliko eskalirala da je vlast pokazala više empatije?

Dajem podršku Savskoj. Svi smo mi ljudi od krvi i mesa i svi griješimo. Član sam Stožera za obranu Vukovara i dobro se sjećam kada je u biti to puknulo. Puknulo je kada je Bojan Glavašević u Vukovaru rekao što je rekao. Poslije nije niti pokušao objasniti što je time mislio i samo se je smješkao, što nas jako vrijeđa. Znači on se čudio kako mi branitelji imamo PTSP, a protivnička, agresorska strana, nema PTSP. Tu je u biti sve to počelo.

Mislite li da bi se tenzije spustile i da ne bi došlo do toliko napetosti da se Bojan Glavašević odmah nakon te izjave ispričao?

Mislim da bi. Ja bih sigurno rekao: ‘U redu, čovjek se ispričao i idemo dalje’. Moram reći da nam je njegov otac svojim javljanjima na radiju, iako smo znali da su izvještaji frizirani jer ga je slušao i neprijatelj, davao mnogo snage.

Kako gledate na to da se ove godine u sklopu programa Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. neće održati tradicionalna priredba ‘Grad – to ste vi’ posvećena Siniši Glavaševiću?

Protiv toga sam. Treba ga uvrstiti. Nadam se da to nije zlonamjerno i da je to neka pogreška, ali, moram reći, velika pogreška.

Kandidat ste za Sabor na predstojećim izborima. Kako to?

Kandidirao sam se u VI. izbornoj jedinici na listi koalicije stranaka Spremni. Gledajući Sabor više mi to nije bilo smiješno nego za plakanje. Da li na mom čelu i na čelu svih drugih građana piše da smo budale? Kada se ujutro pogledam u ogledalo ne vidim da mi na čelu piše da sam budala, a tako je i s drugim građanima. Sve političke stranke koje su do sada bile na vlasti rade nas budalama čitavo vrijeme. Svi su zaslužili nogu u stražnjicu i da ih se izbaci iz Sabora.

Znači to je bio motiv?

Baš to. Ako dođem u Sabor prozivao bih te ljude jer se sve vrijeme prepucavaju i ne nude rješenja, a vidimo kako živimo. Umirovljenici kopaju po kontejnerima, mladi nam odlaze van. Jer smo se mi za to borili? Ne. Nikako. Pozivam sve ljude da izađu na izbore. Nemojte gledati na televiziji tu sprdačinu i glasajte za druge ljude. Promijenite kanal. Ljudi su ginuli da bi danas imali višestranačje i mogućnost da se na izbornom listiću zaokruži više kandidata, a ne samo jednoga. Uveo bih da se mora izaći na izbore te da se novčano kažnjava onaj koji ne izađe. Pa neka na listiću napiše Batman i neka listić bude nevažeći. Pazite, 15.000 ljudi dalo je život za Hrvatsku. E, nju sada treba urediti da bude po mjeri za život svakog čovjeka, a ne samo elite.

Od 2001. ste u mirovini. Čime se bavite danas?

Ja sam 2001. umirovljen iz V. gardijske brigade. Bacili su nas u mirovinu. Sada shvaćam da su nas maknuli sa scene. Iako sam ranjen metkom u nogu i dva puta gelerom u glavu zdrav sam. I danas igram nogomet. Planski su nas maknuli sa scene i napravili jako lošu stvar. Mnogi moji prijatelji, na žalost, nisu se snašli u civilnom životu. Odali su se alkoholu, neki i drogama i upropastili svoje i život svojih obitelji. Da ne bi bilo zabune, svakoga dana me je, kao i sve one koji su tamo bili, bilo strah. Razlika je bila u tome kako je tko kontrolirao taj strah. Mi koji smo imali obuku donekle smo kontrolirali taj strah. Treba napomenuti da dio pripadnika HOS-a nije izdržao pakao Sajmišta, što sam opisao u knjizi, i da su pobjegli. Nikome ne sudim. To se moglo dogoditi i meni.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.