Top News
11949 prikaza

Pakao srpskih logora: Tri mjeseca pregovora za slobodu

Zagreb: Povratak zarobljenika iz Srpskih logora, 15.08.1992.
1/8
Davor Visnjic (PIXSELL)
Početkom devedesetih Tuđman je tražio da se krene u pregovore o oslobađanju hrvatskih zarobljenika

U jesen 1991. godine tadašnji predsjednik Franjo Tuđman ovlastio je pomoćnika ministra obrane Stjepana Adanića da pregovara s generalom Andrijom Rašetom o odlasku jugovojske iz Zagreba i Hrvatske. 

Puna tri mjeseca, gotovo svaki dan, vodio je pregovore s čovjekom čija je vojska s paravojnim formacijama ubijala ljude te razarala gospodarske i kulturne objekte. Tuđman je Adaniću naložio da spasi hrvatske ratne zarobljenike iz srpskih logora. Samo u Manjači u BiH nalazilo se 350 zarobljenih policajaca, uglavnom Zagrepčana, koje je JNA zarobila u Hrvatskoj Kostajnici. 

Donosimo intervju s Adanićem koji je prije nekoliko godina objavljen u tiskanom izdanju tjednika Express.

"U jednom od ljudskih i profesionalnih kontakata Tuđman mi je rekao: ‘Srbijanska propagandna mašinerija stalno optužuje Republiku Hrvatsku kako ne želimo razmjene zarobljenika, da smo hrvatske branitelje ostavili u logorima i da nas nije briga za njih. Idi, Štef, pregovaraj i pokušaj sve kako bismo spasili što više naših ljudi iz srbijanskih logora smrti’. Bila je to zapovijed za čije sam izvršenje bio spreman položiti život", govori nam Adanić i dodaje kako su ti dečki bili zatočeni na teritoriju druge države, pod kontrolom Srba, a to je onemogućavalo da ih brzo oslobode. 

Stjepan Adanić | Author: Boris Scitar/PIXSELL Boris Scitar/PIXSELL
General Rašeta, kaže, nije puno mario za humanost. Bio je čvrsto na pozicijama Jugoslavije i JNA te nije htio pratiti demokratski izraženu volju hrvatskog naroda za svojom državom.

"Njegova logika bila je potpuno drukčija od naše, zato sam osjećao da slijede mukotrpni pregovori te neočekivani i rizični odlasci iza linija obrane, na njihov teritorij, koji će morati slomiti njegove stavove te ga primorati na pregovore i razmjenu ratnih zarobljenika. Mučni i iscrpljujući pregovori trajali su od rujna do studenog, a u jednom su trenutku bili i sabotirani od jugooficira u Bosanskom Šamcu koji su na hrvatsku pregovaračku delegaciju gledali kao na ustaše države koja ne postoji", govori Adanić.

Naime, nakon mnogo argumenata koje je ponudio, a u kojima se pozivao na međunarodno pravo i Ženevske konvencije, krutoga generala uspio je tijekom listopada pritisnuti da pristane na razmjenu zarobljenika. 

Ta operativna razmjena dogovorena je u Bosanskom Šamcu u koji je s Muhamedom Zulićem stigao tek nakon razminiravanja mostova s hrvatske i srpske strane. Po dogovoru su ih dočekala tri jugooficira.

Zagreb: Povratak zarobljenika iz Srpskih logora, 15.08.1992. | Author: Davor Visnjic (PIXSELL) Davor Visnjic (PIXSELL)
"Iako smo se predstavili funkcijom te imenima i prezimenima, prema nama su se odnosili kao prema ustaškim ministrima nepostojeće države. Nisu se trudili sakriti iznenađenje što smo došli bez naoružanja i pratnje. Hladno su nam priopćili da o razmjeni zarobljenika uopće ne žele razgovarati. Zgranut, podsjetio sam ih da je sve dogovoreno te im u lice rekao da ne mogu kršiti međunarodne sporazume i konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima te da u Manjači umiru ljudi", prisjeća se Adanić te dodaje kako ga u tom trenutku nije bilo briga što je na njihovu terenu i okružen njihovom milicijom. 

Povratkom u Zagreb nastavio je pregovore s generalom Rašetom te mu i otvoreno rekao da ga prestane vući za nos i dovoditi u sigurnosne rizike. 

U situaciji kad je Hrvatska gorjela na svim bojišnicama, nekoliko tjedana nakon granatiranja Banskih dvora, nekoliko dana prije nego što je Vukovar pretvoren u prah i pepeo, psihološka igra na račun osobne odgovornosti taštoga generala urodila je plodom. 

Zagreb: Povratak zarobljenika iz Srpskih logora, 15.08.1992. | Author: Davor Visnjic (PIXSELL) Davor Visnjic (PIXSELL)
Njegovo samopouzdanje konačno je poljuljano 8. studenog, a Adanić je iznova krenuo u Bosanski Šamac po posljednju šansu da zarobljene dečke spasi iz pakla Manjače.

"Kao pregovarač sa strane jugovojske dočekao nas je pukovnik Tomanov. No umjesto dogovora 1 na 1, za zarobljenike s Manjače tražio je 500 zarobljenih jugooficira i vojnika. Rekao sam mu da je dogovor postignut po načelu "svi za sve" i da cjenkanja nema. Nisu mi dali konzultacije sa Zagrebom, a svjestan da je razmjena pred propašću, odlučio sam pregovore nastaviti sutradan. Prespavali smo u Gradačcu, jedinome mjestu u koje su nas pustili. Tih dana su nas zapravo držali kao taoce, a te neprospavane i preduge noći sjećat ću se cijelog života", kaže Adanić.

Pregovori su se nastavili i sutradan u Bosanskom Šamcu, a pukovnik Tomanov na kraju je pristao da se 350 zarobljenih hrvatskih policajaca s Manjače zamijeni s 390 vojnika i oficira jugovojske. 

Odmah ujutro Adanić je u Zagreb javio da razmjena može početi te su autobusi iz Zagreba i Bjelovara krenuli u Šamac. Pukovnik Tomanov, kaže, istodobno je uz asistenciju policije BiH dao zeleno svjetlo za razmjenu naših policajaca na Manjači.

Zagreb: Povratak zarobljenika iz Srpskih logora, 15.08.1992. | Author: Davor Visnjic (PIXSELL) Davor Visnjic (PIXSELL)
"Nisam želio pristati da razmjena bude na teritoriju pod srbijanskom kontrolom, no morao sam prihvatiti i taj rizik. Predložio sam da prvi autobus s 50-ak jugovojnika i četnika krene preko mosta s hrvatske strane, a kad se iskrcaju u Bosanskom Šamcu, da u njega uđu naši policajci i vojnici s Manjače. Konačno su pristali na takvu pogodbu pa sam našim operativcima s hrvatske strane javio da puste jedan autobus. Zapovijedio sam da prvi autobus krene preuzevši potpunu odgovornost na sebe u slučaju da prekinu razmjenu kad na njihovo tlo stigne njihovih prvih 50 vojnika. Bila je to iscrpljujuća psihološka igra s četnicima i JNA", prisjeća se Adanić. 

Kad su konačno krenuli, njihovi su se vojnici iskrcali, popisali su ih i u autobus su ušli naši dečki.

"I tako punih šest sati. Znojio sam se i tresao istodobno na velikoj hladnoći, no sve je ovaj put išlo prema dogovoru. Posljednji zatočenik s Manjače prešao je preko mosta na hrvatsku stranu u Slavonski Šamac. Formirala se kolona, razdružena zbog opreza jer su na dometu s ‘one strane’ četnicima još bili precizna meta. Iscrpljeni, blijedi, upalih lica i očiju, lica natiskanih uz prozore, promatrali su krajolik obuzeti osjećajem beskrajne slobode", prisjeća se Adanić. 

U Zagrebu pred hotelom Panorama dočekalo ih je nekoliko tisuća ljudi.  

"U meni se miješao osjećaj radosti, ponosa i tuge. Radosti i ponosa jer smo izvršili zapovijed i spasili ljude te tuge jer sam znao da je to tek početak borbe za oslobađanje naših ljudi koji čekaju da ih spasimo iz logora gdje su ubijani, poniženi i maltretirani", zaključio je Adanić.

  • Jugoivo 10:40 26.Lipanj 2017.

    Sve se znalo i zna! JNA je odlazila, normalno, kad joj je bilo vrijeme (proglašavanjem nezavisnosti Slovenije i Hrvatske). Vidjelo se, koliko je mogla "normalno" da napusti, obje granice, pa i onu iz BiH!!! Sve ostalo su posljedice gradjanskog rata, ... prikaži još!, pa i bratoubilačkog (Izetbegovićev V korpus protiv umjerenih Abdićevih).