Top News
21043 prikaza

'Dianino dijete': U kući ustaše završila sam sa osam godina

Scena iz filma Dnevnik Diane Budisavljević
Screenshot
Onaj je jedna od rijetkih preživjelih koje je Diana Budisavljević spasila od ustaških logora

Diana je u logor došla u ljeto 1942. godine. Pamtim to po plaču majki i vrisku djece. Sjedila je nekako sramežljivo po strani barake i bilo joj je teško objasniti zašto je došla po djecu. Da se žena kojoj dugujem život zove Diana Budisavljević saznala sam tek početkom ovog stoljeća. 

Tako počinje priču u potresnoj ispovijesti za Novosti Jelena Radojičić Buhač (86), jedan od zadnjih živih svjedoka strašnih zbivanja u Hrvatskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata i o nadljudskim naporima Diane Budisavljević da spasi djecu sa Kozare i iz Posavine.

Jelena Radojičić Buhač je u Jasenovcu i Staroj Gradiški u Drugom svjetskom ratu izgubila 86 rođaka. Brat Dušan od četiri godine zaklan je u travnju 1942. zajedno s bakom i djedom u selu Mlaka. Preživjeli su brat Živko i majka Ana, dok su oca Stevu ustaše pogubile maljem 1943. godine.

Ustaše i četnici Neprijatelji i prijatelji Life Priča o bratstvu ustaša i četnika iza legendarne slike

Ona je rođena u Jablancu, trećem selu nizvodno od Jasenovca. U travnju 1942. u Posavini ustaše su počele paliti srpske kuće. U njenom selu, koje je sa svih strana okruženo rijekom, ustaše su prvo zaplijenile sve čamce. Srbe su planirali poklati "rutinski". Ipak, partizani s druge strane Save, iz sela Orahove, prebacili su ih čamcima u Bosnu dan prije nego što su krvnici došli.

"Moja prva sjećanja su improvizirani splavovi kojima su nas ljudi s crvenim petokrakama prebacili na drugu stranu rijeke, a sjećam se da su odmah nakon što smo se smjestili u neku napuštenu kuću počele velike borbe s ustašama", priča Jelena.

Prisjeća se kako je otac veslao splavom nazad u obližnje selo Mlaku da vidi što mu je s ocem, majkom i sinom, koji je bio kod njih. Vratio se s vijestima da su svi poklani, i četvorogodišnji Dušan. Sa sobom je doveo ujaka i dio njegove obitelji, koji su rijeku prešli u koritu za šurenje svinja.

"Strašno je bilo proljeće i ljeto 1942. godine, Srbi su bježali od Posavine sve do Kozare, a hrane nigdje. U ljeto smo vidjeli i Nijemce kada su se pridružili ustašama i tada sam prvi put bila spremna umrijeti."

Sjeća se Jelena kako su kuću u Orahovi okružili Nijemci kako bi ih potjerali u logor. Izišli su svi osim oca i rođaka Mirka Price, koji su se sakrili u kućnom dimnjaku. Neki čovjek, Srbin, izdao je Nijemcima da nedostaju dva muškarca i oni su ušli u kući da ih potraže. Za njima je ušla i majka, s tek rođenim Ilijom u naručju, drugi brat Živko i ona.

"Mama je neposredno pred dolazak Nijemaca polila zemljani pod vodom da uništi buhe i uši. Kada su Nijemci uperili mitraljez u nas, sjećam se da sam pronašla suhi kutak u domu gdje sam stala, jer sam mislila - "kada me ubiju, da padnem na suho". Tada su se otac i Mirko predali.

Dva dana kasnije Jelena je i vidjela smrt. Ulazeći u logor Stara Gradiška ustaše su tražile da svi predaju vrijednosti. Jedna Židovka je pokušala naušnice sakriti u punđu, ali druga ju je otkrila. Ustaša je izvadio pištolj i ubio ženu pred svima.

"Staru Gradišku, logor, pamtim po gladi. Oca su odveli, a mi smo po cijeli dan trčkarali za majkom. Ne znam otkud joj one mrvice kruha u džepu haljine koje su nam bile ručak. Imali smo jedan obrok dnevno, neke krumpire u koje su ustaše ubacivale sodu da nam se trbuh napuhne. Vodu smo pili iz bunara u koji se slivala fekalna kanalizacija."

Andrija Artuković Proces stoljeća 1 Life Hvatanje Artukovića: U zoru su mu kuću okružili gliserima

A onda je došla Diana Budisavljević da ih odvede.

U Zagreb, na željeznički kolodvor, stotine djece iz Gradiške je prebačeno u kolovozu. Prije nego su ušli u vlak u Gradišci su dobili obrok, paprikaš, ručak kakav nisu pojeli od početka rata. U Zagrebu Jelena, brat Živko, djeca od strica Emilija i Mara i najmlađi brat Ilija, kojeg su sestre nosile, odvedeni su u Zavod za gluhe gdje je bio centar Crvenog križa i zborno mjesto sve "Dianine djece".

"Bila sam tamo i 2012. godine. U Zavodu je sve ostalo isto. Iste stepenice, vrata lijevo, isti su i tuševi, samo nema mrtvačnice. Nema ni baraka pored, gdje smo spavali neko vrijeme", govori Jelena.

Prisjeća se kako su žene iz Crvenog križa dobro pazile. No, sjeća se da je bilo i onih koje su dolazile do ograde da bi bacile paketić hrane, ali ne da nahrane mališane nego da gledaju kako se tuku za griz jabuke. 

U Zagrebu je Jelena vidjela brata Iliju zadnji put. Kupale su ga časne sestre ispred crkve. Onda su došli domobrani i negdje ga odveli.

"Naša grupa poslana je u Ludberg između Varaždina i Koprivnice, gdje su nas na ulazu crkve čekali ljudi koji su birali djecu. Ja sam prvo odbila jednog čovjeka, a onda sam ostala sama. Neka žena mi je prišla i pitala da idem s njom.

Sa osam godina Jelena je tako završila u selu Zlokovec u kući ustaše, pripadnika "Crne legije". Prvi susret s "novom obitelji" ne može zaboraviti.

"Nekako sam znala da bih trebala reći da sam Hrvatica. Sjedila sam na maloj sjedalici i prepričavala baš sve što se dogodilo mojima, čak i da smo bili s partizanima, i ovi ljudi su mi vjerovali. U ta vremena svašta je bilo moguće, pa i da ustaše udare greškom na svoje. Nakon toga sam bila sluga, kupila jabuke i orahe, čuvala svinje i krave. Uvijek mi je davano do znanja da sam 12. član domaćinstva, koji se kupa u bačvi u vodi nakon što se svi drugi okupaju, za Božić nisam imala mjesto za stolom..."

Iz ustaške se obitelji izvukla dolaskom pripadnika Crvene armije, a povratka u rodni Jablanac i obližnje selo Mlaku Jelena se sjeća po teškom vonju leševa koji su se raspadali u Savi, pa čak i u njihovom kućnom bunaru. U travnju 1945. je, kaže, došla sloboda, ali oslobodilačku vojsku nije zanimalo pomaganje preživjelima. Majka joj je teško radila u polju, a ona i brat su živjeli kod rođaka u obližnjem selu Rajićevu, a potom u Paklencu. Tu je završila malu maturu radeći kao pomoćnik zidara.

Časne sestre i djeca iz ustaških logora Jastrebarsko Life Dijete ustaškog logora: I časne su nas tukle

"Nije nam bilo života u Posavini, pa smo otišli u Nikince. Dobili smo trošnu kuću i dosta se mučili da se skućimo. Onda sam došla kod tetke u Beograd. Prvo sam radila u Pamučnom kombinatu, a onda sam naučila tipkanje i prešla za daktilografkinju u Dom zdravlja. Mirovinu sam dočekala u Institutu za majku i dijete", priča Jelena.

Jelena Radojičić je jedna od rijetkih koja je uspjela skupiti dokumente iz hrvatskih arhiva koji potvrđuju da je zaista bila jedno od "Dianine djece". Ima originalne potvrde i za odvedenu rođake. Kod nje su i papiri nestalog brata Ilije.

"U Muzeju genocida u Beogradu našla sam spisak na kojem je moj brat Ilija zaveden na 86. mjestu prilikom evidentiranja u Zagrebu. Na tom spisku, ispred imena neke djece stoji križić, kod drugih ga nema. Nema ga ni uz Ilijino ime. Ne znam što to znači."

Oca ubili maljem

"Zadnji put vidjela sam oca kada su ga vodili vezanog iz kuće u Orahovi. Imao je crni kaput i odijelo, ali lica mu se ne sjećam. Majka nas je 1944. tješila da je živ, a kada smo se vratili na Savu ispričala nam je da je do sredine 1943. radio kao ustaški rob u Mlaki, a onda su ih jednog dana potjerali sa lopatama na obalu gdje su ih natjerali prvo da iskopaju sebi rake, a onda ih maljevima pobili", kaže Jelena.

(Tekst je u cijelosti preuzet s portala Novosti)

  • BESTpartizan 17:21 21.Listopad 2019.

    ustaše su bili kukavice i zločinci