17 odgovora koji raskrinkavaju Vladin plan o radu do 67.

Jesu li Hrvati lijenčine kad su uspjeli sakupiti prosječno tek 30 godina radnog staža, dok Nijemac ima 37, a Šveđanin 41 godinu staža kad ide u mirovinu?

Ne, u biti tjedno odradimo više sati nego oni u razvijenim zemljama. Nizak prosjek radnog staža posljedica je prošlosti. S jedne strane tu je rat, kad su nakon propasti tvrtki ljudi tjerani što ranije u mirovinu. U mirovinu su išli i branitelji koji su se vratili s ratišta. S druge strane, odlučeno je priznati pravo na punu mirovinu i poljoprivrednicima koji nisu uplaćivali u sustav doprinosa. Tad se rješavao socijalni problem koji sada dolazi na naplatu. Hrvati koji su ove godine otišli u mirovinu imaju prosječno 32 godine staža, a i to je ispod prosjeka. Prekidi radnog odnosa, rad na crno, neprijavljivanje od strane poslodavca u prošlosti. Sve to su posredne anomalije sustava koji je Vlada pokušala ispraviti i duljim radom.

Hoće li onda taj prosjek naglo porasti jer oni umirovljeni 90-ih sad su pred kraj životnog vijeka?

Sindikatima je to jedan od argumenata da nema potrebe za duljim radom i da će trošak mirovina samo padati, a prosjek rada samo rasti. Nestić potvrđuje da prosjek staža raste, ali kaže da to neće znatno utjecati na rast prosječnog radnog staža. Vojska i policija ionako nije u tom prosjeku, a demografska kretanja su tako loša da problem neće nestati. Kaže da je i prošle godine čak 45 posto mirovina odobreno u dobi nižoj od sad važeće zakonske. Žene će raditi do 65. godine od 2028. godine, pa će to utjecati na poboljšanje prosjeka i uplate u mirovinski sustav.

Dalibor Urukalović/PIXSELL

Ako je staž osnova svega, zašto onda 175.000 ljudi prima mirovine kojima kriterij nije radni staž i zašto Vlada to nije riješila?

To su tzv. povlaštene mirovine, a taj epitet su dobile jer su razne vlade u prošlosti donosile odluke da određene skupine zbog svojih zasluga mogu dobiti veće mirovine nego što bi ikad imale svojim radom. I to je politička odluka. Najbrojnija skupina su branitelji, njih je više od 100.000, od kojih oko 71.000 ima prosječne mirovine 5500 kuna, ostatak ima 3000 kuna niže. Ali tu je i skoro 1000 zastupnika, sudaca koji imaju 9500 kuna mirovina. Tu su i pripadnici HVO-a, policajci, domobrani, partizani... Na te mirovine odlazi šest milijardi kuna iz mirovinskog sustava i generiraju onaj minus od 17 milijardi. Vlada se boji dirnuti u braniteljske ili saborske mirovine, tj. razdvojiti dio uplaćen radom, a ostatak isplaćivati kao pomoć. I tu leži dio bunta građana koje tjeraju na rad do 67. godine, dok su se saborski zastupnici, primjerice, umirovili na jedan dan da imaju povlaštenu mirovinu.

Kuka li Vlada uzalud, a sama je priznala da će mirovinskom reformom podebljati uplate u proračun za 11 milijardi kuna do 2040. godine?

Dio mirovinske reforme koji ne ide na referendum i koji je važeći uključuje i mogućnost odluke da budući umirovljenici biraju hoće li primati mirovinu iz oba stupa ili se vratiti samo u prvi. Zato što će većina u idućih nekoliko godina prenijeti svoj novac iz drugog stupa u prvi, nastaje taj plus za državne financije. I to bez obzira na rad do 67. godine jer je to trebalo stupiti na snagu tek 2033. godine. No Nestić upozorava da će Vlada dobiti taj novac, ali preuzeti obvezu isplate mirovina, pa će opet nastati problem poslije 2040. godine, pogotovo ako budemo kraće radili. Ali tim će se očito baviti netko drugi...

Mogu li ja raditi nakon 65. ako želim i zašto bi me tjerali u mirovinu?

Vlada je reformom omogućila da umirovljenici mogu raditi na pola radnog vremena, a umirovljeni policajci i branitelji i puno radno vrijeme bez gubitka prava na mirovinu. To je pomak, ali ima birokratsku začkoljicu i mora se paziti kako se prijavljuje jer bi umirovljenici u slučaju pogreške mogli platiti dodatni porez. Trebalo bi još jednostavnije omogućiti rad onima koji to mogu i žele.

Ima li prostora za dogovor i kompromis sindikata i Vlade i bez referenduma?

Nestić drži da bi to bilo najbolje rješenje. On kaže da je manja penalizacija prijevremenog umirovljenja loše rješenje i da bi sindikati od nje trebali odustati. Zauzvrat bi Vlada ostavila odlazak u mirovinu sa 65 godina, ali u Zakonu o radu propisati i da se prestanak ugovora o radu odredi na 67 godina. Išlo bi se sa 65 godina u mirovinu bez penala, a nagrađivao bi se dulji ostanak do 67. godine 0,2 posto većom mirovinom. Svima koji žele raditi u mirovini to bi trebalo omogućiti i na puno radno vrijeme.

Hrvoje Jelavić/PIXSELL

Može li Vlada ipak srušiti referendumsku inicijativu “67 je previše” unatoč potpisima?

Ako je istina da je prikupljeno više od 700.000 potpisa, proglasiti nevažećim njih 350.000 bilo bi političko samoubojstvo. HNS već najavljuje da bi trebalo izmijeniti zakon i izbjeći referendum, a HDZ kaže da će provjeravati potpise i pitanje putem Sabora slati na ocjenu ustavnosti.

Može li Ustavni sud srušiti referendumsko pitanje i samim tim referendum?

Može. Prema dosadašnjim odlukama u vezi monetizacije i “outsourcinga” mogli bi reći da pitanje zadire u održivost proračuna, a da se o tome ne može odlučivati na referendumu. Primjerice, ne može se referendumski ukinuti porez. Ali većina ustavnih stručnjaka drži da je pitanje ustavno jer je jasno da ne ugrožava proračunski sustav. U takvoj situaciji, poništenje pitanja izazvale bi i nove optužbe da Ustavni sud radi po nalogu vladajućih.

Je li Vlada ovom mirovinskom reformom radila samo na štetu i radnika i umirovljenika?

Nije, a to je jasno i iz toga što sindikati nisu rušili druge veoma važne dijelove reforme. Ispravljena je nepravda prema onima koji bi imali manje mirovine da ih primaju iz prvog i drugog stupa, pa će oni imati posebni državni dodatak. Povećane su i minimalne mirovine, omogućen je rad u mirovini, ispravljena je nepravda prema ženama koje su na rodiljskom gubile staž, smanjili su naknade za drugi stup, omogućili isplatu dijela ušteđene gotovine iz drugog stupa kad se ide u mirovinu... No svi zahvati u mirovinski sustav mogu biti poboljšanja i sitne promjene. Ključno za održivost mirovinskog sustava je povećanje broja stanovnika, povećanje broja radnika, jača konkurentnost gospodarstva, koja će gurati i plaće prema gore, te samim tim i uplate u mirovinski sustav. Iseljavanje i manja stopa nataliteta uzrokuju da i danas, nakon krize, na jednog umirovljenika dolaze tek 1,23 radnika.