Kako si postala kraljica štikli? Nikoga nisam slušala

Sjedim s lijeve strane šanka, imam kovrčavu plavu kosu s mašnom, stiže poruka uoči susreta s Miom Marić (1983.), dizajnericom koju šira (ne samo ženska) javnost poznaje po cipelama CLOX, a uža stručna po izuzetnim uspjesima, nagradama te, općenito, visokom standardu grafičkog i produkt-dizajna koji izlazi iz studija Manasteriotti-Marić, koji vodi s partnerom Igorom Manasteriottijem. Naravno, Mia Marić je uvjerljivo najupadljivija, ekspresivna pojava u kafiću u kojemu se sastajemo.

Kraj je radnog dana pa se naša sugovornica gotovo ispričava što, eto, nije obula vlastite cloxice, nego tenisice. "Čovjek se koji put umori od štikle", uz osmijeh će ona. Razgovaramo o njezinu osnovnom profesionalnom fokusu - ležernosti u vrlo promišljenom dizajnerskom poslu.

Takav pristup je zarazan i zavodljiv - kao da svatko može narisati model cipela i prodavati ga u čitavom svijetu, poput Mije Marić, a ne može. Svejedno, blagotvorno je sresti profesionalku koja se tako nepretenciozno odnosi prema tako pretencioznom poslu kao što je, u najboljem i najširem smislu, dizajn.

Sandra Šimunović/Pixsell

Vaše (stilleto i balerinke) cipele CLOX, koje imaju šarmantan 'funkcionalni' višak u formi sata koji na svakoj cipeli doista pokazuje točno vrijeme, asociraju na nadrealističku ironiju Salvadora Dalija, za početak. Kad još pogledamo kratak video u kojemu u komičarskoj ulozi 'predstavljate' dio vaše kolekcije cipela, ironijska crta kojom upućujete na posve specifičan tip feminizma - otvara se još jasnije. Komični odušak, ali i elegancija. Jesmo li na tragu? Kakva vas je ideja 'mode za žene' inspirirala da stvorite cloxice?

Točno! To je ta ideja i taj trag. Cloxice su nastale slučajno. Tek naknadna namjera da od spontane ideje stvorim proizvod oblikovala je njihovu priču. Onu o užurbanoj, samosvjesnoj ženi koja iz dana u dan trči u krug. Zato kazaljke-noge na satu cloxica prešutno postavljaju pitanje: idemo li naprijed ili se vrtimo u krug? Da nas potaknu da mi, žene, osvijestimo te repetativne, svakodnevne rutine. A dizajniranju pristupam više kao produkt, a manje kao modna dizajnerica. Svaka cipela doslovno nosi vlastitu priču, pokušava otvoriti neku moju problematiku. Ili je tek ironičan odgovor na neka moja, možda i neosviještena, pitanja. Svi modeli cipela imaju privatni trag i nemaju ni najmanju namjeru pratiti modne trendove. Ne žele zadovoljiti potražnju tržišta, nego su, najprije, neki moj kreativni ventil.

Posebno je ekspresivan jedan model vaših cipela Mia Mar, gdje umjesto sata na cipeli ukrasno figurira muški lik. Kako je taj model, provokativan u našem dosadnom svijetu dosadnih cipela kojima smo u pravilu okruženi, naišao na reakcije? I je li 'nosiv' u praksi? Kad ste ih obuli, bili ste itekako primijećeni.

Ono što me posebno veseli je činjenica da moje cipele uvijek izazivaju reakcije. Nitko pokraj njih ne prođe ravnodušno. Uvijek su bile u prvom planu izloga nekog concept stora, privlačile poglede. Tako i model s golom muškom siluetom koja grli svaku nogu. Ironičan odgovor na svaku 'Nude' kolekciju ostalih, većih ili jako velikih dizajnera cipela - koji zapravo nije ogoljen ili gol kao pravi 'Nude'. Eh, ja sam odlučila napraviti doista prvi 'Nude model' cipela koje odgovaraju različitim tonovima kože. Reakcije su bile različite: od divljenja do zgražanja, baš dobro!

Rođeni ste u Zagrebu, ali odrasli u Rovinju. Mediteran, mjesto svake ležernosti života, je li to stereotip? I kako vas je, za profesionalni život, oblikovala ta sredina? Što vam je u djetinjstvu bio 'okidač' da upišete studij dizajna?

Tek sad shvaćam koliko mi je važno to što sam odrasla u manjoj sredini i mirnijem gradu. Manja sredina pruža specifičan mir i prostor u kojemu se možeš lakše usredotočiti te jasnije 'čuti' svoj um i svoje želje. Ljeta sam provodila slikajući ili radeći skulpture od papira, pohađala likovne radionice... Iako sam s roditeljima razgovarala o studiju prava i ekonomije, grafički dizajn se nametnuo kao logika mojeg temperamenta i sklonosti. Tako da ispada kao da i nisam imala drugačijeg životnog izbora.

1/12

Najprije ste se profesionalno oblikovali u brending agenciji Bruketa&Žinić, što vam je očito pomoglo da se hrabro upustite u oblikovanje tako zahtjevnog posla kao što je proizvodnja cipela. Nije 'tek tako' u Hrvatskoj moguće naći dobrog 'šustera', koji će udovoljiti strogim kriterijima stvarno dobre cipele? Kako ste ga našli? I nije taj put, primarno ručne proizvodnje bio jednostavan, znamo, ali ste svejedno uspjeli najveći dio svojih kolekcija proizvesti u Hrvatskoj? Što je najveća trauma, a što najbolji detalj u dosadašnjem poslu?

Prvi ozbiljniji posao bio je u Brandoctoru, prvoj i najboljoj Hrvatskoj branding agenciji. Ondje sam radila kao junior dizajner te stvarala vizualne identitete i ambalažu za neke domaće i strane brandove. A čim sam odlučila pokrenuti vlastiti brand CLOX, nije mi bila totalna nepoznanica. Iako, dobro ste primijetili - šustera sam tražila, ali ga našla nisam. (smijeh). Nitko se nije htio upustiti u ručnu proizvodnju male serije cipela, a i cijene postolarskog rada bile su toliko visoke... Tako da sam se dala u potragu za malom tvornicom i našla je, napokon, u Dugoj Resi. Nakon jednogodišnjeg traganja ondje sam proizvela prvu kolekciju cipela za koju sam dizajnirala i proizvela 'custom made' satove. A bilo je mnogo iznenađenja, ali i borbe. Od problema oko odgovarajuće kože, ljepila, sklapanja cipele... Tisuću nepredvidivih sitnica u proizvodnji. Najljepši dio je, naravno, trenutak kraja. Kad konačno sve sjedne na mjesto, a svaka cipela zablista iz skice na papiru i materijalizira se na polici. Kao san iz kojeg se probudiš i kažeš: 'E ovo nisam sanjala!'. Nema smisla ovom prilikom nabrajati nagrade (domaće i inozemne) koje su pratile vaš rad u polju grafičkog i/ili produkt dizajna. Djelujete kao odlučna i uporna profesionalka: ne sudjelujete na modnim revijama, sve radite sami, a svojedobno ste mrtvo-hladno prekinuli suradnju s jednim showroomom iz Milana i odbili poštovati dinamiku 'selling seasonsa'.

Kako i zašto?

Otpočetka sam se trudila upoznati sva pravila modne industrije. Jer po njima morate igrati. I godinama sam pokušavala zadovoljiti sve tehničke zahtjeve cipele koje su mi razni agenti i distributeri postavili - sve kako bih stvorila tu savršenu salonku. Bez šavova na rubu, šivanu iznutra, pa s okrenutom kožom, bez prekida kože i bez šava na unutarnjoj strani cipele... A takvu nije bilo moguće proizvesti u Hrvatskoj, pa sam otišla u Italiju. I ondje sve uspjela realizirati tek nakon četiri godine rada. Nakon toga sam se prijavila na jedan londonski natječaj i dobila nagradu - besplatan štand u Milanu, prezentaciju agentima i distributerima, razgovor s nekima od najboljih talijanskih proizvođača... Jedan milanski showroom tako me izabrao kao 'mladu nadu' i odlučio mi 'dati šansu'. I sad, nakon što sam godinama sanjala da to postignem i konačno imala showroom s agentima koji stoje iza mojega rada, shvatila sam da zapravo uopće ne želim ispunjavati njihova pravila. Previše su agresivno ulazila u tematiku mojega rada, dinamiku proizvodnje, formiranja cijene... A čitav taj modni svijet, jednom kad sam ga dobro upoznala, postao mi je odbojan. Nisam htjela biti dio takvog svijeta. Vratila sam se doma, prekinula suradnju sa svim prodavaonicama. Odlučila sam da, osim proizvodne cijene, imam tek svoju maržu na svojim cipelama. Tako mogu biti fer prema svojim kupcima. Zadržala sam jedino svoj webshop kao platformu prodaje s namjerom da dizajniram manje i još provokativnije art-kolekcije. I sigurna sam da će taj put fair-playa, bez posredničkih agenata, distributera i prodavača između dizajnera i kupca, biti sve češći izbor kreativaca ubuduće.

Sandra Šimunović/Pixsell

Kakav je onda vaš stav prema modi generalno? Može li se pojam mode uopće generalizirati? Ili je moda po definiciji personaliziran stav kako autora/ice, tako i onoga tko je nosi?

Ah, stav mi se mijenja iz godine u godinu! ( smijeh). Kao djevojčica sam bila luda za tim da imam što više šarenih haljina u ormaru, sad biram kvalitetnije i klasičnije komade koje uvijek mogu upotpuniti parom svojih cipela. Ako vlastitom kolekcijom na neki način ne 'reflektirate' sebe, kakav posao radite? Za koga, tko će vam vjerovati? Dobar modni dizajner je onaj koji putem svojih kolekcija reflektira dio sebe. S kreativnog stajališta ne volim masovnu modu koja se trudi zadovoljiti sve zahtjeve tržišta, dok s praktične strane volim kad mogu kupiti basic crnu majicu i hlače po prihvatljivoj cijeni, naravno. U modnoj industriji preživljavaju jedino veliki. Od malih, tek oni koji znaju izraziti dio vlastite autentičnosti. Žene koje kupuju moje cipele preko weba često mi pišu kako su oduševljene, da su cipele toliko otkačene da se pitaju kakva sam osoba, da bi me voljele upoznati… I to je jedina istina: kupci se vežu uz 'profil', osobnost dizajnera.

CLOX cipele i torbice (također u igri forme/motiva sata) prodajete uglavnom online: koliko ih prodajete u Hrvatskoj, a gdje najviše? Kažete, primijetili ste da su među prvima cloxice nosile bankarice i odvjetnice: je li to zbog njihove cijene ili zbog imidža sata i 'urednosti posla' - jako klasičan pogled… Imate li idealnu ženu-muškarca/ kupca svojih cipela? Kome je namijenjena?

Cipele se putem web shopa prodaju u Hrvatskoj i cijelom svijetu. Putovale su zaista svugdje, ali najčešće u Rusiju, Italiju, Englesku, Austriju, Ukrajinu i SAD. Posljednjih godina kod nas cloxice najviše kupuju odvjetnice i bankarice. Možda je tako jer je kolekcija o kojoj je riječ proizvedena u Italiji, u tvornici gdje se proizvodi i Prada. Ispada da su ti modeli 'po estetici', ali i cijeni, očito odgovarali baš takvim kupcima. Izvan Hrvatske situacija je šarenija, a moje cipele spadaju u nekakav srednji, a ne skuplji cjenovni rang. Cloxice se proizvode u serijama od 100 do 200 pari, a modeli Mia Mar i nešto manje. Proizvode se nekoliko puta godišnje, prema potrebi i inspiraciji. Prva serija cloxica ponavljana je nekoliko puta, a zbog velikog interesa planiram je raditi opet. I nemam 'idealnog kupca'. O tome ne razmišljam.

Sandra Šimunović/Pixsell

Hrvatska je daleko od ideala 'dizajna odgovornog za zajednicu', kakav primjerice postoji u skandinavskim zemljama. Ali u našem primjeru možda je pošteno okrenuti stvar. Ako se na nacionalnoj razini ne potiče domaća proizvodnja, što uključuje čitav lanac odgovornosti - od dizajnerske ideje pa realizacije i plasmana proizvoda - zašto bi domaći dizajneri gubili energiju na utopije 'odgovornog dizajna'? Kako mislite o tom problemu? I na primjeru vlastitog posla, što biste savjetovali mlađim kolegicama/ama koji kreću u vlastiti biznis? Jeste li pesimist, realist ili optimist u tom praktično poslovnom smislu, u kontekstu ove sredine?

Dizajn u Hrvatskoj se, sigurna sam, dobro razvija i vrlo brzo dostiže razinu odgovornosti i kvalitete Europe. Nismo Skandinavija, daleko smo po svemu, pa i dizajnu. S proizvodnjom i prodajom robe je, ipak, puno drugačije i teže. Veće probleme kod nas imaju modni i produkt dizajneri od, primjerice, grafičkih dizajnera. Što je donekle logično. Proizvodnje u Hrvatskoj ima malo, ali se polako oživljava. Ali ako želimo da doista opstane, neophodni su joj strateški poticaji. I da, uvijek postoje pojedinci koji guraju naprijed i napreduju preko vlastitih granica, da ne spominjemo granice domaće sredine. Zahvaljujući njima svi rastemo. Zato bih mlađim kolegicama i kolegama savjetovala jednostavnu stvar: da budu uporni. Jedini recept za uspjeh, oduvijek.

Artistički pogled i stav o dizajnu koji obilježava vaš rad može vas kreativno odnijeti… gdje? Radite više poslova odjednom, kombinirate grafički i produkt-dizajn. Što vas trenutačno inspirira, a što vam je daleka želja - ako tako nešto postoji?

Ideje me sad vode prema apstraktnom, a manje modnom izražaju. Planiram proširiti takozvane umjetničke kolekcije i instalacije pa sam preimenovala brand iz CLOXA u Mia Mar. A kako bih mogla uspješno preživjeti, radim nekoliko projekata odjednom - iz polja modnog, grafičkog i produkt-dizajn. San? Jednom, u nekoj staroj tvornici, voljela bih otvoriti vlastiti dućan i galeriju.