Life
8618 prikaza

Terorist Šakal je iz Beograda kretao u sve akcije

Carlos Ramires Šakal
1/5
YouTube screenshot
Grupa jednog od najopasnijih terorista, Iljiča Ramireza Sancheza, poznatijeg kao Šakal, imala je sjedište u susjedstvu

Donosimo drugi nastavak feljtona o Šakalu

U to vrijeme i sam Šakal živio je u Beogradu, a za njegovo djelovanje znala je tadašnja jugoslavenska Džavna bezbednost. Karlos je u Beograd prvi put došao još 1969. godine, a sedamdesetih su te posjete bile učestale.

Otamo je uspostavio kontakte sa rumunjskim i istočnonjemačkim tajnim službama - Securitateom i Stasijem, kao i sa službama iz Sirije. Sve ovo bilo je poznato komunističkim vlastima SFRJ, a to se vidi iz strogo povjerljivog izvještaja koji je DB uputio rukovodstvu SFRJ 13. listopada 1983., piše Blic u svom feljtonu.

U dijelu izvještaja pod naslovom 'Konkretna saradnja sa pojedinim obaveštajnim službama' opisuje se Karlosova suradnja sa službama Libije, Južnoj Jemena, Sirije, Irana, Iraka, Kube i zemalja Varšavskog pakta. 

Suradnja sa Libijom počela je 1975. preko predstavnika tadašnjeg predsjednika Moamera Gadafija, koji je imao kodno ime 'Ezzedine'. U izvještaju DB-a citira se dopis mađarske tajne službe u kojem se kaže:

Carlos Ramires Šakal | Author: YouTube screenshot YouTube screenshot

- Glavni nalogodavac Karlosove organizacije navodno je Libija. Navodi se i da su teroristi dobili listu s imenima 500 Gadafijevih neprijatelja koje treba likvidirati. Karlosov pomoćnik, Nijemac Johannes Weinrich, osnivač Revolucionarne ćelije, kaže da je organizacija odbila izvršiti te likvidacije, te da sa Libijom samo surađuju u 'podršci revolucijama širom svijeta'. 

Za Siriju se navodi da je suradnja ostvarena preko 'šefa vojno-sigurnosne službe Al Khoulya, čovjeka od posebnog povjerenja Hafeza al-Assada', da je sirija teroristima osigurala diplomatske putovnice s kojima su Karlos i Weinrich dolazili u SFRJ.

Weinrich je rekao da od 1981. transport oružja ide preko Mađarske uz suglasnost njezine tajne službe, kao i da u toj zemlji imaju fotokopirnicu za izradu putovnica i drugih dokumenata.

Karlosova organizacija surađivala je i sa zloglasnim rumunjskim Securitateom, a teroristi su čak u Bukureštu imali pristup skladištu oružja koje, međutim, nisu mogli samostalno koristiti. 

Upravo je to razlog zašto bazu sele iz Bukurešta u Beograd 1981. godine, a tu informaciju je našem DB-u proslijedila mađarska tajna služba. DB u svojem izvještaju citira Weinricha koji kaže:

- Rumunji su nam jedini revolucionarni prijatelji i od njih dobivamo pomoć kad nam je najpotrebnija. 

Uz nagovor Securitatea, navodno bez znanja ruskog KGB-a organiziran je teroristički napad na rado-stanicu Slobodna Europa u Münchenu. 

Zanimljivo je da su tadašnja čehoslovačka i poljska služba, kako navodi DB, među rijetkima u Istočnoj Europi sa kojima Karlosova organizacija nije imala gotovo nikakve kontakte, jer je terorist iz Venezuele govorio da u institucijama ovih država ima mnogo Židova.

DB najviše sumnja u odnose Karlosa i KGB-a i ističe u izvještaju kako ni Weinrich ne spominje suradnju s tajnom službom SSSR-a.

Navodi se da se u dokumentima Karlosove grupe ne mogu naći tragovi suradnje, ali da se navodi da je SSSR prirodni saveznik. Dodaje se da je KGB pristupio Karlosu dok je studirao u Moskvi od 1969. do 1971. ali da je sam terorist ispričao da je odbio suradnju. 

U izvještaju DB se zaključuje da KGB čini usluge Karlosujer dopušta transport oružja od Bliskog Istoka preko Moskve do baza u Europi. Dodaje se da je KGB tražio od Karlosa da pribavi podatke o zapadnonjemačkom tenku 'Leopard 2', kao i da upozori armensku ultraljevičarsku organizaciju da ne izvodi akcije na teritoriji socijalističkih zemalja.

Grupa Karlosa Šakala koristila je SFRJ kao bazu za brojne terorističke napade i bila je povezana s drugim teroristima. U izvještaju DB-a se navodi da je organizacija održavala odnose s baskijskom organizacijom ETA, grčom ELA i ekstremno lijevim grupama u Zapadnoj Njemačkoj i Švicarskoj, ekstremistima iz arapskih zemalja i Južne Amerike, a ranije i s Japanskom crvenom armijom.

Karlos i njegov prvi suradnik Weinrich hvalili su se DB-u akcijama koje su izveli, pa u izvještaju postoji čitav popis zločina. 

Tako su 1974. godine pokušali likvidirati izraelskog veleposlanika u Parizu, Ashera Ben-Natana, a planirali su i atentat na Henrya Kissingera, državnog tajnika SAD. 

Iste godine gađali su raketnim bacačem civilni izraelski avion na pariškom aerodromu Orly, ali su pogodili letjelicu JAT-a. 

U Beču su 1975. upali na sastanak OPEC-a, a 1978. planirali su napad na političare iz Južnoafričke Republike na Mauricijusu, kao i obaranje aviona jordanskog kralja Husseina u Španjolskoj. 

Planirali su i napade na pripadnike CIA-e u Europi i na Bliskom istoku, ali ih nisu realizirali. Pratili su kretanje posljednjeg iranskog šaha Reze Pahlavija, a pripremali su atentat na egipatskog predsjednika Anvara el-Sadata 1979. i 1980. godine uz pomoć istočnonjemačkog Stassija. Sadat je ubijen 1981. godine.

Carlos Ramires Šakal | Author: YouTube screenshot YouTube screenshot

S talijanskim Crvenim brigadama planirali su su atentat na generala Carla Alberta dalla Chiesu, koji se uspješno borio protiv terorista, kao i atentate zajedno s baskijskom ETOM na španjolske političare i saudijskog veleposlanika u Beirutu. 

U Švicarskoj su 1980. organizirali pljačku da bi prikupili novac, a oružje za tu akciju stiglo je iz Jugoslavije.

Nama su posebno zanimljivi zločini koje je grupa izvršila dok je Karlos bio u Beogradu 1982. i 1983. U veljači 1982. organizirali su atentat na uredništvo novina 'Al Watan al Arabi', koje je pokrenuo Libanonac Walid Abou Zahr u Parizu, a uhapšena su dva terorista.

Također planirali su oboriti avion francuskog ministra vanjskih poslova Claudea Cheyssona na putu za Libanon, a 15. travnja su izveli u Francuskoj akciju 'Cavallo', kad su pokušali ubiti Jacquesa Chiraca, koji je kasnije postao francuski predsjednik. Pod vlak su mu podmetnuli bombu 29. ožujka 1983., ali je preživio napad, no poginula je jedna žena.

Već u travnju napali su veleposlanstvo Saudijske Arabije u Ateni i ubili su tamo prvog tajnika. 

U Beirutu 9. svibnja 1983. bazukom gađaju francuskog konzula, a 24. svibnja napali su tamo veleposlanstvo Francuske. 

Eksploziv su podmetnuli i u generalni konzulat Francuske u Zapadnom Berlinu 25. kolovoza 1983. 

Jugoslavenska DB je za sve ovo znala i sve to, očigledno, nije bio dovoljan razlog da se pokrene postupak, da se središte bande zatvori, a Karlos i njegovi teroristi izruče zemljama koje su ih tražile, piše Blic u svom feljtonu. 

  • sexy_trubadur 05:46 23.Veljača 2018.

    koliko nisko mozes pasti da pises ovaklve bljuvotine ,i poslije reci ,,,znas ja sam ti novinar ...

  • Eddo 04:21 23.Veljača 2018.

    E zbilja ga lupetate, tko ga je to trebao procesuirati, dajte to neukom narodu objasnite molim vas !