Life
4984 prikaza

Tajni Staljinov plan: Ubiti Stjepana Radića i razbiti Jugu

Stjepan Radić na mitingu u Splitu
public domain
Najviše vođe sovjetskog saveza svjesno su krenuli u destabilizaciju države kako bi izazvali novi rat

Balkanska komunistička federacija osnovana 1920. bila je instrument Kominterne i Sovjetske Rusije za sovjetizaciju Balkana. U tim projektima postavljalo se kao ključno pitanje razbijanje Jugoslavije. Za ostvarivanje toga cilja korišteni su konspirativni oblici djelovanja i sredstva takozvanog individualnog terora.

Ona su uključivala i ostvarivanje plana atentata na kralja Aleksandra Karađorđevića, Nikolu Pašića, Stjepana Radića i Momčila Ninčića, jer bi to, po uvjerenju Kominterne, najviše doprinijelo razbuktavanju nacionalističkih pokreta u Jugoslaviji, preko kojih ju je trebalo i najefikasnije rušiti, piše Marko Lopušina u svojoj knjizi KGB protiv Jugoslavije iz koje smo i preuzeli velike dijelove ovog teksta.

Iz dokumenta „Zapisnik Kongresa konspirativne sekcije Komunističke balkanske federacije" koji je održan 21, 22. i 23. studenog 1925. godine u Trstu vidi se da su ovakvi planovi postojali i na koga je Kominterna, u ostvarivanju svojih planova, računala. Ovakva nastojanja, nastavlja Lopušina bila su plod ranijih rasprava u Kominterni.

U Proglasu Izvršnog komiteta Kominterne od 5. siječnja 1920. godine, na primjer, procijenjeno je da su „Rumunjska, Srbija i Grčka dobile ogromno teritorijalno jpovećanje, koje je za 2-3 puta premašilo njihov teritorij prije rata... Nova nacionalna podjela, do koje je došlo nakon poraza Austro-Ugarske i nakon razaranja Bugarske i Turske, još više zapliće nacionalni problem na Balkanskom poluotoku, nego što je ranije bio slučaj... I borba za oslobođenje još se više širi. Protiv vladavine srpske birokratske veleposjedničke oligarhije podižu se kako makedonski Bugari, tako i Albanci, Crnogorci, Hrvati i Bosanci". 

Tito i Brežnjev Tajni dokumenti Top News Sovjeti su imali plan: Napasti Jugoslaviju - zgazili bi je

I pored žustrih, vrlo otvorenih i produktivnih rasprava o nacionalnom pitanju unutar KFJ, partijski stavovi su na tu temu sve više bili oblikovani po mustri Kominterne. Na svom Petom kongresu, sredinom 1924. ona je pak, zaključila: „Zbog toga se opća parola u vezi s pravom na samoopredjeljenje, koju ističe KPJ, mora izraziti u obliku izdvajanja Hrvatske, Slovenije i Makedonije iz sastava Jugoslavije i stvaranja nezavisnih republika". 

Ovo je u praksu trebala pretočiti upravo Balkanska komunistička federacija BKF. A u njoj su odlučujuću riječ imali bugarski komunisti. Predsjedavao je Georgi Dimitrov. Tršćanski skup je, inače, bio dogovoren na prethodnom kongresu konspirativne sekcije, održanom u kolovozu 1925. u Beču, gdje se nalazilo i sjedište BKF. A na kongresu u Trstu okupilo se, također u dubokoj ilegali, 15 ljudi.

Bili su prisutni: Orlov, predstavnik Moskve; Dimitar Vlaliov, Slavčo Ivanov i Georgi Dimitrov, predstavnici Bugarske; Jugoslaviju su predstavljali izvjesni Policar (delegat iz Zagreba), nepoznati Kvaterni Maternik („koji je bio od beogradske sekcije opunomoćen") i Pavle Bastajić; Budri Pejon i Kosta Bošnjak zastupali su Albaniju, a Crnu Goru Labud Kusovac; N. N. je bio predstavnik „srpske Makedonije", a u ime Makedonije u Trst je pristigao i Mihajlo Derđikov; imena delegata iz Grčke i Rumunjske su ostala nepoznata". Kao predstavnik Italije, kongresu u Trstu prisustvovao je neki Gramčik, koji je kod italijanskih fašista vršio obavještajnu službu, a za račun ove sekcije. Radom kongresa je rukovodio predstavnik Moskve, Orlov, kome je data riječ. On je trebao ,,dati odgovor i pristanak Moskve“. 

Josif Visarionovič Staljin Pokolj i za oproštaj Life Gnječenje, vriskovi... 1500 ljudi poginulo na sprovodu diktatora

Orlov je bio zamjenik Češkog iz Beča, koji je tada bio šef punkta sovjetske političke policije u Beču, direktno odgovoran Feliksu Džeržinskom. Čovjek koji je predstavljao Srbiju i Beograd bio je Kvaterni Maternik. „Slovenac, rodom iz Zadra", Kvaterni Maternik je proveo u Beogradu ,,dva mjeseca, kao novinar dopisnik Corriere della Sera iz Rima“. On je, inače, bio „glavni pomoćnik“ Gramćika, talijanskog konspiratora.

A u glavnom gradu Jugoslavije bio je zato da bi „proučio situaciju među beogradskim komunistima". Njegova ideja je bila da srpske teritorije treba podijeliti s Albancima, na Kosovu i Makedoniji, a potom i sa Muslimanima, u Bosni. Da bi mozaik mogućnosti koje se otvaraju u ostvarivanju cilja rušenje Jugoslavije bio upotpunjem, i drugi delegat Policar se osvrnuo i na političku situaciju u Sloveniji. Za tamošnje prilike je izjavio ,,da bi trebalo pomagati Korošca pošto je on sam za autonomiju‘“. 

Policar je progovorio i o atentatima kao sredstvu da se stigne do cilja: "Zagrebačka i beogradska komunistička sekscija prihvatile su novi plan Kominterne za atentatorsku akciju. Hrvatska već ima pripremljene ljude za neke atentate, a naročito na Radića. Po svaku cijenu treba gledati o stvaranju sporazuma sa Makedoncima, pogotovo zato što vidim da je VMRO najprikladniji za izvršenje zadaće. Pridružio mu se Kvaterni Maternik, delegat iz Jugoslavije koji je govorio u ime beogradske sekcije o planiranju atentata protiv uglednih srpskih političara, kao i na kralja Aleksandra Karađorđevića. U ovoj revolucionarnoj akciji treba iskoristiti razmirice u pokrajinama, znači da treba igrati na kartu nezadovoljstva nacionalnih manjina.

Treba što prije obučiti jednu sekcija za atentatorsku akciju u Beogradu nad viđenim političarima. Trebalo bi izvršiti altentat na Pašića koji je jedini, kako u narodu, tako i među vojnim vlastima, od velikog autoriteta. Došlo bi do raspadanje u Radikalnoj stranci na tri-četiri grupe. Uslijedilo bi slabljenje onog uverenja u masi da je Pašić tu i da će spasiti Srbe i Srbiju. A pojavila bi se hrabrost u ostalim pokrajinama za borbu protiv beogradskog imperijalizma. Osim Pašića dobro bi bilo ubiti i Ninčića, poštro je on od velikog značaja u vanjskoh politici. Predstavnik Beograda je izračunao da bi se „sa ovim ubistvima“ dobilo i to da „teror pređe svaku granicu“.

Nato vojnik na brodu s raketama Tajni dokumenti Life Zbog Jugoslavije je svijet bio na rubu Trećeg svjetskog rata

Ovdje moramo napomenuti da, ne dovodeći u sumnju Lopušinino vjerno prenošenje dokumenata, nije neka pretjerana mudrost zaključiti da bi ubojstvo političkih vođa države dovelo do velike nestabilnosti. Pogotovo zato što je u dvadesetim godinama prošlog stoljeća već bilo naznaka da kraljevina SHS baš i nije skrojena po mjeri svih njenih naroda.

Kolika je to nestabilnost bila najviše govori činjenica da je uspostavljena koalicija između Stjepana Radića i Svetozara Pribićevića što mnogi iz hrvatskog bloka nisu nikad oprostili Radiću, a srpski nacionalisti Pribićeviću.

Puniša Račić, član Narodne radikalne stranke, je 20. lipnja 1928. pucao u beogradskoj Narodnoj skupštini na članove HSS-a te Stjepana Radića i Svetozara Pribićevića. Stjepana Radića je ranio, a Svetozara Pribićevića nije pogodio, već je ubio Đuru Basaričeka. Stjepan Radić umro je 8. kolovoza 1928. u svojoj kući u Hercegovačkoj ulici. Svetozara Pribićevića nisu ubili, ali su se s njim obračunali na drugačiji način.

Atentat u beogradskoj Skupštini bio je posljedica posve nedemokratskog i nasilnog ozračja u toj državi, odnosno prisilne centralizacije tadašnje višenacionalne države u kojoj su Srbi htjeli imati apsolutnu prevlast nad ostalim narodima. Ubojstvo hrvatskih zastupnika usred parlamenta bilo je očit dokaz nemoći tadašnje politike da riješi nacionalne probleme. Bilo je to vrijeme velike represije i ugnjetavanja svih manjinskih naroda.

U to je vrijeme kao uobičajena pojava zaživjelo svakodnevno batinanje seljaka, odnosno višetjedno zatvaranje ljudi bez suđenja zbog, primjerice, psovanja kralja u krčmi, kako je to opisao Večernji list u ekstenzivnom tekstu o suradnji dojučerašnjih neprijatelja.

Feliks Dzeržinski Željezni Felix Life Najopasniji Lenjinov krvnik ubio je 150.000 ljudi

Žandari bi isprebijali, pa u zatvor odveli svakog tko bi progovorio riječ protiv tadašnjeg režima. Nakon atentata na hrvatske zastupnike, u Hrvatskoj je, ali i u mnogim drugim dijelovima Jugoslavije, zavladalo veliko nezadovoljstvo i ogorčenje tim režimom. Vrlo nezadovoljni bili su i predstavnici zapadnih zemalja koje su i stvorile Kraljevinu SHS (Engleska, Francuska...).

To nezadovoljstvo vidljivo je u stranim novinama. Kralj Aleksandar nekoliko mjeseci nakon atentata, 6. siječnje 1929. godine uveo je diktaturu. Proglašenjem Šestosiječanjske diktature 1929. Narodna skupština je raspuštena, a rad stranaka i stranačkih listova zabranjen. Svetozara Pribićevića u svibnju 1929. uhitili su na željezničkom kolodvoru u Beogradu.

Prvo je bio interniran u selo Brus (podno Kopaonika), a potom je potkraj srpnja 1931. otputovao u Prag, gdje je i umro 1936. godine. Prije smrti objavio je knjigu „Diktatura kralja Aleksandra“ u kojoj je objasnio na koji je način djelovala vlada u međuraću. Hrvatska seljačka stranka i SDS obnavljaju svoju djelatnost 1932. godine.

Početkom studenoga 1932. Seljačko demokratska koalicija objavljuje Zagrebačke punktacije, koje potpisuju i Ante Trumbić i Mile Budak. Vladko Maček u svojim memoarima kaže „da se bojao da će se nakon odlaska Pribićevića, njenog osnivača i neprikosnovenog vođe, Srbi iz SDS vratiti na unitarističke pozicije koje je Pribićević zastupao do 1927.“, ali to se nije dogodilo. Ostali su vjerni saveznici sve do 1941. godine, zaključak je Večernjeg lista.


Sovjetski obavještajni aparat desetljećima je pomno skrivao svoje planove za ove prostore. U ovom, prvom, nastavku serije feljtona mogli ste čitati zašto je Stjepan Radić bio među prvim metama u potencijalnoj destablizaciji Jugoslavije. Idućih dana samo na Express.hru moći ćete čitati i ostale nastavke serije gdje ćete vidjeti kako su Sovjeti svoju podršku davali čak i potpuno nepoćudnim likovima kao što je Draža Mihailović. 

  • BESTpartizan 17:28 04.Studeni 2019.

    staljin je bio psihopat tito ga je sredio jednim potezom