Life
15897 prikaza

Gnječenje, vriskovi... 1500 ljudi poginulo na sprovodu diktatora

Josif Visarionovič Staljin
"State funeral", dokumentarac
Bio je tiranin, paranoik, ali je predstavljao i totalnu vlast, pa kad ga više nije bilo, SSSR se tragično raspadao na trivijalnim stvarima

Pomalo je prostački to tako izreći, ali nema boljeg načina od pjesničkog izraza da je Johnny Cash totalno "zajebao" sam vrh KP Sovjetskog Saveza kad je Johnny Cash kao 22-godišnji vezist Vojske SAD-a u zračnoj bazi Landsberg-Lech u SR Njemačkoj svojim savršenim sluhom tog dana uhvatio šifrirani radio signal iz Moskve.

Dan je bio 5. ožujka 1953., poruka je glasila da je mrtvozornik u Kremlju konstatirao da je u 9.50 sati po lokalnom vremenu umro Josif Visarionovič Staljin i kako je poruku presreo Johnny Cash, američke vlasti to su rastrubile medijima, ovi po cijelom svijetu i... no, frajerima i Kremlju nije preostalo drugo nego da to čim prije svojim građanima SSSR-a i sami priopće, a ne da o tome doznaju izvana.

Johnny Cash Povijesna uloga Life Slavni pjevač prvi je, i to slučajno otkrio da je umro Staljin

Malenkovu, Beriji, Hruščovu, Žukovu, Andrejevu, Molotovu, svima njima, bilo je utoliko teže što je krenula krvnička borba za vlast, preživljavanje i kontrolirano razlaganje mita o Staljinu. S tim što je sve to troje bilo dijelom iste borbe. Prvo je Staljina uopće trebalo sahraniti i već to bio je jako pipav posao pri kojem se svaka greška mogla izroditi u najgore.

Uopće to što je Staljin umirao još od 1. ožujka, a nitko mu se nije usuđivao tek tako medicinski pomagati, ne zato što ne bi htio, nego ga je bilo strah, pokazuje koliko je taj sustav bio obezglavljen smrću nekoć revolucionara, potom diktatora, na kraju tiranina. Milijuni Sovjeta danima su obilazili izloženo Staljinovo tijelo na Trgu Trubnaja u Moskvi. I, koliko god to zvučalo suludo, bili su doista potreseni.

Cijelo komunističkog carstvo bilo je uzdrmano. Snimiti bilo što o takvom povijesnom događaju užasno je rizičan posao. Armando Iannucci uspio je 2017. od toga napraviti odličnu satiričku crnu komediju "Smrt Staljina". Najbolnije po još uvijek masovne obožavatelje mita o Staljinu bilo je to što se Iannucci jako držao povijesnih činjenica, a ispao je brutalan cirkus. A iz naslova se to uopće ne da naslutiti, zar ne? I sad dolazimo do tog trenutka.

Isti fenomen može se primijetiti u dokumentarcu Sergeja Loznice. Premijerno prikazan 6. rujna na Filmskom festivalu u Veneciji "Državnički pogreb" brutalno je neutralnog naslova. Na engleskom to još i ne zvuči tako brutalno "State funeral" jer može aludirati i na pogreb države. Na ruskom je, međutim, to "Pohorni gosudarstva". A tek film...

Osjetio je kako joj tijelom lomi kosti

Tri dana obilazile su ga nepregledne rijeke građana izgubljenih u dimenziji života, slomljenog srca. Pa vojnici i počasna straža zamrznuti u trenutku. Radnici, gradovi, ulice, ljudi po tvornicama... Film je panorama cijelog SSSR-a tog doba. I sve to složeno isključivo od fotografija i snimaka iz arhiva. Iznenađujuće se ispostavilo da je snimaka u boji zapravo jako puno.

I sve to djeluje spektakularno, do te mjere da ovaj dokumentarac vlasti u današnjoj Ruskoj Federaciji sigurno neće zabraniti za prikazivanje kao onu britansku crnu komediju. Ali, ako se podrobno prati i ovakav dokumentarac, složen dovoljno vješto da je i to moguće, moći će se nazrijeti sav onaj pakao što je prijetio eksplodirati tih dana.

The Erotic Soviet Alphabet: Sergei Merkurov SSSR i erotika Kultura Nikad objavljena porno knjiga glavnog kipara Kremlja

Isto kao što je danas zanimljivo pažljivo studirati snimku partijskih boljševičkih vođa koji su 1924. nosili lijes s Lenjinovim tijelom. Što se Staljinovog pogreba tiče, tu je bila i ona desetljećima prešućivana masovna tragedija pri samom ispraćaju. O tome je pisao Jevgenij Jevtušenko u svojoj autobiografiji 1963. Opisivao je kako je tog dana išao obići mrtvog Staljina, a na kraju je opisao pokolj građana u stampedu i gužvi koja je nastala.

Pisao je da je cijelu zemlju prekrila sveopća paraliza. Ljudi su bili izdresirani vjerovati da Staljin vodi brigu o svemu, bili su iskreni u svojoj boli, strahovali su što donosi budućnost. Čak i većina onih kojima su rođaci stradali u čistkama i progonima. Jedini koji su slavili, doduše potiho, vrlo potiho, što je gad, govno od čovjeka, napokon riknuo, bili su robovi po Gulazima.

No, po gradovima, na relativnoj slobodi, to nije bilo tako. Jevtušenko je s gomilom pristigao na Trg Trubnaja nastojeći se probiti do zgrade u kojoj je bio izložen Staljin.

"Dah desetaka tisuća ljudi stisnutih jedne uz druge uzdizao se uvis u bijeli oblak, tako gust da su se po njemu ocrtavale sjene ogoljenih ožujskih stabala. Nove rijeke ljudi ulijevale su se u bujicu odostraga, povećavajući pritisak. Gomila se pretvarala u monstruozan vrtlog."

U jednom je trenutku shvatio da ga gomila nosi ravno na stup od semafora. I shvatio je kakva mu opasnost prijeti. Uto je vidio kako gomila na stup, po inerciji, nanosi tu jednu djevojku, kako je pritisak gnječi o taj stup.

"Lice joj je bilo iskrivljeno u očajnički vrisak, nečujan između svih drugih vriskova i žamora. Gomila me je nagurala ravno na nju, nisam čuo, ali sam osjetio kako moje tijelo pritiskom lomi njene krhke kosti, kako se lome o stup. Zatvorio sam oči od užasa, nisam mogao podnijeti izgled njenih izbezumljenih, dječje plavih očiju. I tako sam skliznuo u stranu. Dok sam pogledao unazad, djevojku se više nije moglo vidjeti."

Šakama i psovkama spašavao im živote

Gomila ju je očito pregazila. A nije to bilo najgore. Vidio je tada da je o stup prignječen netko drugi. Pa je ugazio u nešto meko i shvatio da je to na podu ljudsko tijelo. Nije se mogao sagnuti pomoći, jer su svi bili prignječeni. I to sve gore i gore. Viši ljudi su se još nekako držali. Niži su padali i ginuli. I tada je shvatio u čemu je problem. S jedne strane ulice bio je zid, a s druge red vojnih kamiona, što je sve užasno suzilo prostor.

"Mičite kamione! Mičite ih!", vikali su ljudi.

"Ne mogu! Nemam takvu zapovijed!", očajnički je odgovarao jako mladi, izbezumljeni policajac na rubu suza.

Bujica se razbijala o rubove kamiona, pod pritiskom su se glave ljudi gnječile o njihove stranice, mjestimično sasvim oblivene krvlju. I tada je Jevtušenko poludio od gnjeva. Tada je shvatio, u tom bespomoćnom "nemam takvu zapovijed", svu tragediju da bilo tko pogiba zbog nečije beskrajne gluposti. Bilo je i takvih svjedočenja da bi ljudi shvatili da su ugazili u nečija crijeva.

Josif Staljin Misterij Life Suradnici su pustili Staljina da umre u mukama

"Po prvi put u mom životu s mržnjom sam pomislio na čovjeka kojega smo ispraćali. On nije mogao biti nedužan za tu katastrofu. Bilo je to 'nema zapovijedi' što je prouzročilo kaos i krvoproliće na njegovom sprovodu. Odjednom sam za uvijek shvatio koliko nije dobro čekati instrukcije ako su na kocki ljudski životi. Moraš djelovati", opisivao je trenutak svog buđenja.

Pisao je da mu poslije nije jasno kako je uspio, ali da se stao svom snagom gurati laktovima i vikati "napravimo lance, napravimo lance". Ljudi ga isprva nisu shvatili, pa ih je stao na silu hvatati za ruke, usto još s najgorim psovkama koje je znao iz svojih dana geoloških istraživanja. I tada su shvatili. Snažniji muškarci su se pohvatali za ruke, napravili lance i usmjerili tok gomile.

Vrtlozi u kojima su ginule žrtve počeli su se smirivati i nestajati. Slabije, žene i djecu počeli su podizati u kamione. Svojim je očima Jevtušenko vidio kako je ženu koja se borila za dah mladi policajac povukao na kamion, kako ju je u očaju gladio po kosi, a ona odjednom izdahnula njemu na rukama i kako joj je prekrio oči maramom.

U daljini je bio još jedan vrtlog. Jevtušenko i još neki čvrsti momci probili su se tamo i, ne iz zlobe, nego da spase te ljude, psovkama i šakama napravili red. Napokon su policajci mogli ući u gomilu i dodatno sređivati stanje. Sve se utišalo.

"Trebali biste se, druže, priključiti policiji. Bili bi nam korisni momci poput vas", rekao mu je preznojeni policijski narednik.

"Da, razmislit ću to tome", mračno mu je odgovorio, samo gledajući da ode doma.

Majci je po povratku na pitanje je li vidio Staljina samo rekao: "Da."

Grijeh nečinjenja i u komunističkoj religiji

"Nisam lagao svojoj majci. Staljin je bilo točno ono što sam vidio. Taj dan bio je prekretnica u mom životu, pa tako i u mojoj poeziji. Shvatio sam da nema nikoga drugoga tko može razmišljati za nas, ako je uopće ikada i bilo... Prevladao me je osjećaj odgovornosti ne samo za sebe samog, nego za cijelu našu zemlju i osjetio sam kako mi težina odgovornosti pritišće ramena. Ne želim reći da sam u tom trenutku u potpunosti postao svjestan Staljinove krivnje u punoj mjeri. Još sam ga neko vrijeme nastavio idealizirati u određenoj mjeri. Mnogi Staljinovi zločini još nisu bili poznati. Ali jedna stvar bila mi je jasna; Rusiji se približavalo mnoštvo problema i pokušati se izvući od rješavanja tih problema samo bi po sebi predstavljalo zločin."

Koliko je žrtava tada bilo službeno nikada nije utvrđeno, ali jedna Ljudmila Ulicka, najveća književnica Rusije danas, svoj roman "Zeleni šator" također počinje tim kaosom i katastrofalnim posljedicama neorganizacije obezglavljenog SSSR-a i s navodnih 1500 pregaženih ljudi u masi.

  • Perun 13:03 04.Studeni 2019.

    Kakve idiotarije ovaj express pi&scaron;e pa to je presmije&scaron;no. Čak i nakon čitave drame oko isceniranih gorbačevovih laži oko Staljina i nakon otvaranja sovjetskih arhiva koji su dramatično snizili broj žrtava Staljinovih čistki ( bilo ih je oko 3 000 ... prikaži još! 000 i večinom su bili ubojice lopovi i sliovatelji ) Staljin je i dan danas najcjenjeniji čovjke u ruskoj povijesti. Za&scaron;to? Pa zato jer se Rusi ne rukovode revizionističkim libelranim lažima u izučavanjaui sovje povijesti.<strong> ***</strong>

  • Avatar kvasac40
    kvasac40 19:03 16.Listopad 2019.

    Uništio fašiste.

  • BESTpartizan 18:30 16.Listopad 2019.

    staljin je bio zločinac, tek dolaskom hruščova počeli su na bolje staljin bi sredio svakoga tk mu nije bio drag