Iako za to nema dokaza, vjeruje se da se on pobrinuo za to da Gestapo u okupiranom Beogradu uhapsi Mustafu Golubića, Staljinova egzekutora, vrhunskog koji je nekoliko godina prije toga – čini se – sudjelovao u pripremama za atentat na Lava Trockoga, kojega je ipak ubio Ramon Mercader. Zašto je pao Mustafa Golubić, ni danas se ne zna, ali u raspodjeli karata na Balkanu on je očito nekome smetao. Krajačić 1941. godinu provodi u Zemunu i u Beogradu, baš kada je uhićen pa potom strijeljan Mustafa Golubić, prema tvrdnjama mnogih Titov partijski neprijatelj.
No prava akcija je u Zagrebu. I tamo Krajačić povlači konce. U tekstu o svojem ilegalnom radu u Zagrebu, koji je Stevo Krajačić napisao za drugi tom Dedijerovih Novih priloga za biografiju Josipa Broza Tita, on poimence navodi 18 domobranskih i dvojicu ustaških časnika, koje ocjenjuje kao svoje najpouzdanije suradnike.
Među njima izdvaja ustaškog pukovnika Vladu Galića, koji je bio u komandi grada Zagreba i u Pavelićevu tjelesnom zdrugu, pukovnika vojnog zrakoplovstva NDH Nikolu Obuljena (također strijeljan, op. a.) i zrakoplovnog dopukovnika Franju Pirca (za doprinos u rušenju Kraljevine Jugoslavije Pavelić ga je postavio za načelnika Stožera zapovjedništva Bojnog zrakoplovstva u svojoj kvislinškoj NDH, a kad je prebjegao, Tito ga je postavio za prvog komandanta JRV-a ), bojnika Ivana Cvenčeka (poslije prebjegao u partizane) i niz drugih domobranskih satnika, natporučnika, poručnika i drugih.
Neki od njih bili su otkriveni i likvidirani nakon strašnog mučenja. Kako ih je pridobio i što im je govorio Stevo Krajačić? Umjesto odgovora, on ih definira kao uglavnom čestite i poštene ljude koji su na ovaj ili onaj način dospjeli u domobranske, a rjeđe u ustaške redove, i tamo obavljali različite dužnosti… Kao čovjek od akcije, pravi James Bond, ulazio je i izlazio iz raznih ustaških i domobranskih štabova, mijenjao uniforme, ucjenjivao, prijetio, pridobivao i neprestano nosio glavu u torbi. Njegova mreža obavještajaca imala je možda i veći učinak nego vojni uspjesi partizana. Istodobno, tom je mrežom nepogrešivo orkestrirao. Je li već tada počeo njegov san o Hrvatskoj, ako je stvaran? Mnogi ga za to optužuju ili uzdižu, no on to ne potvrđuje. Njegove obavještajne mreže daju naznake da je tako. No one se protežu na dugih 40 godina. Jer Krajačić radi strpljivo i polako.
Ipak, dio svjedoka, što izravnih, a što onih koji su kasnije iskazivali, tvrdi da je već tada postojao neki plan. Sigurno je da je Krajačić imao veze sa sovjetskim službama, službama NDH, Gestapom, može se vjerovati da je radio i s drugim špijunskim organizacijama. Uostalom, kao svaki dobar agent, stvara mrežu, no on ne dopušta da mreža koristi njega. On koristi nju. Anton Duhaček usput opisuje i jedan proces koji nije usko povezao s Ivanom Stevom Krajačićem. Prema njemu, engleska obavještajna služba pokušavala je pred kraj rata vratiti na veliku scenu HSS i angažirati ih protiv NOP-a.
“Nastojali su da pridobiju za sebe Magovca, Košutića, Krbeka, Lakuša, Farolfija i druge. Cilj im je bio da se prvaci HSS-a povežu s dvojicom ‘buntovnika’ Pavelićeve vlade, ministrom vojske Vokićem i ministrom vanjskih poslova Lorkovićem, kako bi smijenili Pavelića i formirali vladu od ‘umjerenih’ ministara NDH i predstavnika HSS-a i da ustaše postanu domobrani, a da nova vlada zatraži prekid neprijateljstva sa saveznicima i ponudi pregovore Glavnom štabu Hrvatske, u cilju formiranja jedinstvene vlade u Zagrebu. Međutim, ni Nijemci ni Pavelić nisu mogli da odobre takav ‘prevrat’. Lorković i Vokić su uhapšeni i otpremljeni u Lepoglavu, gdje su strijeljani svega nekoliko dana prije kraja rata…”
Taj komplot s Englezima i HSS-om pratit će Krajačića, baš kao i Hebranga, kao tiha sjenka cijeloga života. Teško je povjerovati da je ovaj scenarij bio ozbiljan. Vjerojatnije je da su sve strane igrale svoju igru, a Krajačić je bio dio tih igara jer jedino sudjelujući u njima mogao je njima donekle i upravljati. Naravno, tako se nosila glava u torbi. No on je dobro naučio pravilo konspiracije i šutnje. Uostalom, kada je u Zagrebu za njega postalo prevruće, a mreža koju je napravio funkcionirala je poput švicarskog sata, on je nestao. Prije toga izveo je spektakularnu akciju dovođenja Vladimira Nazora, ikone hrvatstva, u partizane, znajući da time daje smrtonosni propagandni udarac režimu. I to nije jedini put da spašava Nazora.
”Stevo Krajačić zapravo je spasio Nazora za vrijeme noćnog napada ustaša na Otočac u rujnu 1943. Ustaše su u ponoć snažno napali, združeni s četnicima. Bilo je to neposredno iza kapitulacije Italije kad su brojne partizanske jedinice otišle u Primorje i Dalmaciju. Malo nas je ostalo uz Glavni štab. Milka Kufrin i ja plivale smo usred noći preko hladne Gacke i tako se spasile. U gradu je bio i Vladimir Nazor. … U napadu na Otočac teško je ranjen Ivan Krajačić Stevo koji je zauzeo položaj na jednom raskršću i pomogao pri spašavanju Nazora i onih koji su se našli pod žestokim udarom ustaša”, kaže gospođa Dara Janeković, poznata hrvatska i jugoslavenska novinarka, koja je radila zapažene intervjue sa svjetskim državnicima 60-ih i 70ih, a objavila je i brojne knjige. Tada njegova veza s Josipom Brozom Titom postaje čvršća. On je, naime, organizirao mrežu koja je čuvala Mišu Broza, Titova sina, u Zagrebu. O tome svjedoči Titov nećak Boško Broz. – Poslije Krajačićeva odlaska (s Visa) Tito mi je prišao s nekim fotografijama u ruci. Oči su mu sijale od zadovoljstva.
“Eto, vidiš, to je moj sin Mišo.” Bile su to lijepe fotografije. Rekao sam mu: “Da pošaljemo koju Herti?” A on je na to odlučno odmahnuo glavom: “To je samo moje, ona neka se snađe.” Mišek je u to vrijeme bio, ako ne najmlađi, onda jedan od najmlađih ilegalaca u Zagrebu. Za Titovu tadašnju ženu Hertu Haas tvrde da ju je upravo on otkucao Nijemcima. Nisu se podnosili i poslije su u Jugoslaviji zamalo završili pred sudom (Krajačić se dosta potezao po sudovima), ali je režim, da izbjegne skandal, prikazao neko pomirenje. Priča Branka Broza daje snagu uvjerenjima tog tipa.
– Međutim, njegova hladnoća pri spomenu Hertina imena neugodno me žacnula. Jer Hertu sam volio, a volim je i danas. Ona je veliki drug i revolucionar. Poslije toga javio sam joj se s Visa jednim pismom u kojem na kraju stoji ‘Pred kućom ti zelen bor, molim brzi odgovor’, a na koje čeka još i danas. Razmišljajući o svemu tome, kako je vrijeme prolazilo, sve više vjerujem da je tog dana zbog lažne optužbe Herta “pala” politički oklevetana i diskreditirana – zaključuje Branko Broz. O tome svjedoči i Vladimir Velebit.
– Odnos Tita i Krajačića, Steve takozvanog… Nitko mi to ne može objasniti – rekao je Velebit pa dodao kako je za odgovorom tragao na mnogim, vrlo upućenim adresama. – Ja sam se obratio Herti Haas, Titovoj bivšoj supruzi, obratio sam se drugima da mi pomognu u tumačenju, jer je za mene taj odnos bio neshvatljiv.
Ali bio je i za njih. Tito je Krajačiću najviše vjerovao, a zašto?
Iako, već tada je odnos Herte Haas i Tita puknuo jer Tito je već imao novu ljubav Davorjanku Paunović, s kojom je sudbina Steve Krajačića povezana.
