Epidemija, 'tiha kuga' našeg društva, pomalo su oštre riječi kojima će mnogi opisati stanje poznato svima. Usamljenost. Bez obzira na to jeste li ili niste u nekoj vezi, živite u mnogobrojnoj obitelji ili zajednici, imate puno prijatelja i veliko društvo, usamljenost je stanje koje se ne može izbjeći. A da je usamljenost postala svakodnevna pojava u 21. stoljeću i neizbježno stanje koje postaje sve veći i veći teret funkcioniranju društva, između ostalog, pokazuje i podatak kako je engleska premijerka Theresa May početkom ove godine imenovala prvu, i zasad jedinu ministricu za usamljenost na svijetu - Tracey Crouch.
"Za previše ljudi, usamljenost je tužna realnost modernog života", rekla je May dok je najavljivala ovu novu poziciju.
42- godišnja Crouch, koja uz dužnost 'ministrice za sreću' obavlja i dužnost ministrice sporta, nekoliko se godina borila sa depresijom. Prva je ministrica na svijetu koja bi se trebala baviti ovim zahtjevnim poslom, no Velika Britanija nije jedina zemlja na svijetu koja se odlučila ozbiljnije na državnoj razini pozabaviti ovim problemom. Istraživanja provedena među stanovnicima Velike Britanije i SAD-a pokazuju kako devet milijuna ljudi u Britaniji pati od ovog problema, a više od trećine građana SAD-a iznad 45 godina osjećaju se usamljenima, piše Time.
U Japanu, koji provodi posebnu politiku brige oko ovim problemom najviše ugroženih ljudi, starije populacije, postoji poseban naziv za smrti starijih ljudi koji se osjećaju usamljeni - Kodokushi.
Vivek Murthy, američki liječnik, nazvao je usamljenost "rastućom zdravstvenom epidemijom" i citirao studiju u kojoj stoji kako je socijalna izolacija "povezana sa smanjivanjem trajanja života u sličnoj mjeri kako to čini i pušenje 15 cigareta dnevno".
Crouch kaže kako su rizični faktori za usamljenost, između ostalog i "obiteljski problemi i razvod", ali i niz drugih životnih problema. Velika Britanija posebno se fokusirala na problem usamljenosti kod starijih ljudi, no usamljenost nije problem samo starije populacije. Sve više i više s tim se osjećajem nose i mladi, posebno oni od 16 do 24 godine, kako je pokazalo istraživanje.
U velikoj mjeri njihov osjećaj izolacije i usamljenosti povezan je i sa tehnologijom, načinom života u kojem je ekran zapravo jedini svijet u kojem žive, a mnogima jedini potreban i dovoljan.
Fay Bound Alberti, povjesničarka i savjetnica, u svojoj knjizi A Biography of Loneliness , koja će biti objavljena 2019. godine, bavi se upravo tim problemom. Kako kaže usamljenost nije univerzalno stanje, niti je čisto unutarnje iskustvo. To je kompleksna grupa osjećaja, koju čine ljutnja, tuga, strah, anksioznost i sram. Usamljenost ima nekoliko dimenzija, naše biće i društvo prežeti su njome, a i ona sama ima svoju povijest.
Njezin početak, barem početak upotrebe ove riječi, veže se za 1800 godinu. Prije toga vrijedilo je mišljenje kako usamljenost i samoća nisu bili nešto nezdravo ili nepoželjno, već su omogućavali čovjeku prijeko potrebno vrijeme refleksije s Bogom ili samog sa svojim najdubljim mislima. A kako je po tadašnjem vjerovanju Bog uvijek bio blizu, osoba se nikada zapravo nije mogla osjećati potpuno usamljena, biti potpuno sama, piše Aeon.
Osjećaj kojeg ćemo danas nazvati usamljenost oblikovala je kulturna i ekonomska transformacija koja se dogodila u modernom svijetu. Industrijalizacija, razvoj potrošačke ekonomije, smanjeni utjecaj religije i popularnost evolucijske biologije naglašavaju tvrdnju kako je individualno ono što je važno, a ne tradicionalna vizija društva.
U 19. stoljeću često su se koristile Darwinove teorije o "preživljavanju najsposobnijih" kako bi se opravdale težnje za individualnim bogatstvom. U 20. stoljeću, nove znanosti koje su se bavile ljudskim mozgom, posebno psihijatrija, bavile su se definiranjem nezdravih emocija i individualnog doživljaja. Carl Gustav Jung prvi je identificirao "introvertirane" i "ekstrovertirane" osobnosti u svom djelu iz 1921. godine Psychological Types. Upravo introvertiranost se povezivala sa usamljenošću, dok je ekstrovertiranost bila povezana sa društvenošću i samopouzdanjem.
Ove ideje posebno važne bile su u SAD-u budući da su bile povezane sa individualnim kvalitetama, samopoboljšanjem i tim poznatim Američkim snom. Negativne asocijacije povezane sa introvertiranim osobama pomažu objasniti zašto usamljenost nosi takvu stigmu u društvu. Usamljeni ljudi rijetko će priznati da su usamljeni, i dok se prema takvim ljudima najčešće razvije osjećaj empatije, veliki društvenjaci često ih izbjegavaju. Gotovo kao da je riječ o zaraznim ljudima, koji će im prenjeti neku tešku bolest.
Niz autora knjiga i raznih istraživanja potvrdit će povezanost mentalnog zdravlja i pripadanja društvu.
"Ni jedan čovjek nije otok", napisao je pjesnik John Donne još 1624. godine a taj stih danas, možda i više nego prije, u trenucima društvene (ne)povezanosti, u svijetu koji naoko ljude približava, a zapravo ih otuđuje jedne od drugih, šalje poruku kako izoliranost ne bi trebala biti način života.
Usamljenost je posljednjih godina postala problem s kojim se moraju baviti i političari. Postala je trošak posebno kada je riječ o starijoj populaciji. Ljudi koji su usamljeni češće obolijevaju posebno od bolesti poput tumora, srčanih bolesti i depresije, a 50 posto njih umrijet će prije od onih koji se tako ne osjećaju. No starost je neizbježna činjenica, a u većini zemalja i ona usamljenost koja ju prati.
U stoljećima ranije za starije članove društva brinula se njihova obitelj, prijatelji, susjedi i cijela okolina. No promjenom načina života, užurban gradski život, kao i navika da se stariji ljudi smještaju u domove, predaju nekom drugom na skrb, dovela je do razvoja tog osjećaja izoliranosti. Iako je usamljenost osjećaj poznat svima, tradicija i način života drugačiji od zemlje do zemlje, čini 'borbu' s njom u potpunosti nepredvidljivom i zahtjevnom.
Povjesničarka Alberti reći će kako su ljudske emocije nerazdvojni dio socijalnog, ekonomskog i ideološkog konteksta. Kao što gnjev i ljtnja ne bi bili mogući bez poimanja dobra i zla, tako i usamljenost može postojati samo u svijetu u kojem se pojedinca gleda ne kao dio društvenog tkiva, već kao njegov odvojeni dio.
Upravo individualizam kojeg se toliko poticalo i na njegovom razvoju svakodnevno radilo, otežava društvene veze i polako nas je doveo do razvoja 'jezika usamljenosti' koji nije postojao nekoliko stoljeća ranije. Tijekom stoljeća promijenilo se i odgovor na pitanja što je potrebno za život vrijedan življenja, a fokus se sa zajednice i društva, preusmjerio na pojedinca, na njegove želje, izbore, postignuća.
Individualizam je kao pojam prvi put upotrebljen 1830-ih, i to u pogrdnom značenju, u isto vrijeme dok je usamljenost bila u uzlaznoj putanji. Usamljenost možemo nazvati epidemijom modernog doba, stoga se čini kako bi u pokušaju da ju izliječimo, ponajprije trebali dobro upoznati njezin povijesni razvoj.
Britanska ministrica za usamljenost nada se da će uskoro objaviti i svoju strategiju kao se nositi sa ovim problemom na državnoj razini. No kao što je i svim jasno, usamljenost, koja ima niz simptoma ali i niz uzroka, zahtjev upravo i takvo liječenje. Dugotrajno, i najvjerojatnije sporo.
"Mogla bih biti ministrica sreće, jer je upravo to ono što želim postići", kaže Crouch govoreći o velikom i teškom zadatku koji je pred njom. I sama zna, iz vlastitog iskustva, kako joj posao neće biti nimalo lak.
