Kada je njezin muž preselio obitelj iz Maroka na teritorij islamske države u siriji, Sarah Ibrahim nije imala mnogo izbora, nego krenuti s njim. Nakon što joj je suprug nestao, a vjeruje da je poginuo u zračnim napadima, ona je ostala s dvojicom sinova.
Uhićeni su prošle godine i od tad se nalaze u prašnjavom i prljavom logoru u sjeveroistočnoj Siriji. Sarah i sinovi samo su neki od 2.000 stranih žena i djece koji su zadržani u takvim kampovima, zarobljeni u pravnom i političkom limbu bez predvidljivog ishoda, piše The New York Times.
Njihove matične zemlje ne žele ih natrag, bojeći se širenja radikalne islamističke ideologije. Kurdske vlasti koje administriraju ovu zonu za ratne zločince bez državljanstva, također ih ne žele i kažu da njihov posao nije zadržavanje građana drugih zemalja.
Takozvani kalifat islamske države, koji se nekoć protezao velikim dijelom Sirije i Iraka, privukao je desetke tisuća boraca iz cijelog svijeta koji su se borili ili živjeli u onome što je opisano kao čisto islamsko društvo. Među njima su bile i mnoge žene, neke koje su doveli njihovi muževi ili očevi. Druge su došle same, ovdje se udale ili su bile prisiljene sklopiti brak.
Ali kako se kalifat urušio vojnom akcijom kurdskih milicija i uz podršku SAD-a, mnogi muškarci su ubijeni ili zarobljeni, a njihove žene i djeca završili su u ovakvim kampovima jer ih više nitko ne želi primiti.
"Radimo vrlo odgovorno, ali međunarodna zajednica pokušava izbjeći odgovornost. Ovo je vrući krumpir kojeg nitko ne želi uzeti u ruke", kaže Abdul-Karim Omar, službenik u lokalnoj upravi zadužen za uvjeravanje vlada da prihvate svoje građane, no napor do sad nije bio previše uspješan.
Iz Njemačke, Danske, Francuske
Odsutnost bilo kakvog plana za rješavanje ovog pitanja samo je dio većeg problema na oslobođenim teritorijima. U Iraku su mnoge žene koje su nekoć živjele među njima suočene s brzim suđenjima i smrtnim kaznama zbog optužbi za pomagale islamskoj državi.
U Siriji su zapravo zarobljeni u privremenim logorima na području koju ne priznaje međunarodna zajednica koja bi eventualno mogla natjerati njihove matične zemlje da ih prime natrag.
U kampu Roj, kurdske su vlasti dopustile razgovor s arapskim ženama koje tamo žive, ali to nisu dopustili sa ženama koje su ovamo došle iz zapadnih zemalja, od straha da će zakomplicirati pregovore s njihovim vladama oko povratka. A tamo ima i žena koje su porijeklom iz Francuske, Njemačke, Danske ili primjerice Nizozemske. Neke od njih su tvrdile da su im muževi bili prisiljeni pridružiti se ISIL-u, dok druge kažu da je dolazak ovdje bio velika greška i da sad njihova djeca ni kriva, ni dužna, plaćaju cijenu.
Imala je samo 24 godine, došla je u Siriju s mužem i troje djece. Kao i mnoge u kampu, priznala je da je došla dobrovoljno, ali je rekla da je život pod džihadistima bio lošiji nego što je očekivala i da je nekada bilo nemoguće pobjeći.
"Nije bilo načina da pobjegnem. Ili bih završila u zatvoru ili bi me ubili", rekla je.
Jedna od francuskih žena, 28-godišnja majka s troje djece, nazvala je svoju avanturu u Siriji kao ogromnu pogrešku.
"Zar ne zaslužujemo otkupljenje grijeha?", pita se.
Vanjske vlade, uključujući Sjedinjene Države, pružaju pomoć lokalnoj upravi, ali to je zanemarivo u usporedbi s onim što su potrošili za vojnu akciju. I pitanje zatvorenika je osobito problematično, s obzirom na sigurnosne rizike držanja iskusnih džihadista, njihovih žena i djece koji su živjeli s njima u ratnoj zoni.
Lokalna uprava uhapsila je više od 400 stranih boraca, rekao je lokalni dužnosnik Omar.
Ali administracija je malo pomogla u rješavanju problema sa ženama i djecom koje drže u tri kampa. Uspostavili su ad hoc sudove ali samo za Sirijce koji su počinili zločine kao pripadnici ISIL-a, ali njihove žene i djeca nisu optuženi.
Boje se odmazde
No, u kampu Roj je i oko 1.400 stranaca iz 40-ak zemalja, uključujući Tursku, Tunis, Rusiju i Sjedinjene Države, rekao je Rasheed Omar, nadglednik kampa. Žene su općenito dobro ponašaju iako je teško procijeniti tko od njih, unatoč svemu, i dalje podržava džihad i koliko su pod utjecajem te ideologije.
Na primjer, Ibrahim kaže da je bila užasnuta terorom koji su provodili u kalifatu - od javnih smaknuća, do strogih pravila ženskog odijevanja pa do zabrane slušanja glazbe čak i u vlastitom domu. Najveći problem su djeca kojih je oko 900 i koji u kampu Roj imaju brojne zdravstvene probleme, godinama nisu pohađala školu, a nemaju ničije državljanstvo.
Većina Europljana želi kući, čak i ako to znači odlazak pred sud, ali oni iz arapskih zemalja to ne žele jer su sigurni da im prijeti mučenje i odmazda.
Nadim Houry, direktor terorističkog i protuterorističkog programa za Human Rights Watch, izjavio je kako su žene i djeca zaglavili u "pravnu prazninu". Dok međunarodni zakon zahtijeva od matičnih zemalja da ih prime natrag, to u praksi ne obavezuje niti jednu vladu.
Houry kaže da se vlade pravdaju nedostatkom konzulata i da su zabrinuti za sigurnost, no smatra da je pravi razlog nedostatak političke volje. Jer, ako su neke od tih žena osumnjičene za zločine, neka im se sudi i neka ih se zatvori, smatra on.
"Neki od njih su možda počinili zločine, ali većina njih bile su vjerojatno samo kućanice. Brine to što je veliki broj djece. Unatoč svemu, Rusija je primila natrag oko 35 žena i djece, a Indonezija je vratila 15-oročlanu obitelj" kaže jedan lokalni dužnosnik koji pregovara trenutačno s Danskom i Kanadom, ali druge zemlje to jednostavno ignoriraju.
Dua Mohammed, 44-godišnjakinja iz Egipta, odšla je u Siriju sa suprugom jer ih je privukla ideja o islamskoj državi. No i ona se razočarala:
"Ono što smo vidjeli u stvarnosti nije bilo ono što su nam obećavali", rekla je. Prošle je godine njezina obitelj uspjela pobjeći i pridružiti se Sirijskim demokratskim snagama s kojima su se borili protiv džihada, zajedno s kurdskom milicijom i američkim snagama.
Ipak, završila je u logoru s četvero djece u dobi od 6 do 15 godina, a njezin muž je bačen u zatvor, a od tada ništa ne zna o njemu.
"Pogriješili smo, kao i svi ljudi na svijetu, ali zar ćemo sad cijeli život plaćati zbog toga?", pita se.
