Prije 58 godina bio je to vrlo ozbiljan novac. Sa 13 milijuna dolara moglo se, recimo, sasvim ozbiljno krenuti u planiranje invazije na neku zemlju i potom izazivanje tamošnje kontrarevolucije. Tako je rezonirao predsjednik Dwight Eisenhower kada je pristao na plan CIA-e da sruši vladu Fidela Castra na Kubi dvije godine nakon tamošnje revolucije.
No, tih nekoliko tisuća ljudi okupljenih u "Brigadu 2506" CIA-ini operativci koji su šest godina ranije, 1954., vojnim udarom srušili vladu u Gvatemali kako bi je zamijenili vojnom diktaturom Carlosa Castilla Armasa, nisu mogli uvježbati preko noći. Proteglo se to i u 1961., a kako je te godine 20. siječnja nakon Eisenhowera u Bijelu kuću uselio John F. Kennedy, bio je to, reći će mnogi, odlučujući trenutak da invazija u Zaljevu svinja propadne na užas i ogromnu blamažu SAD-a.
Drugi će, pak, reći da je Kennedy naprosto na vrijeme ubio operaciju kako posljedice ne bi bile još i gore. Kako bilo, operacija se zvala "Zapata" i Kennedy, koji ju je naslijedio, odobrio ju je 4. travnja 1961., i to tako da prema vani izgleda kao da su se Kubanci koji su iz zemlje pobjegli nakon rušenja diktature pukovnika Fulgencia Batiste, organizirali sami i sada srušili revolucionarnu vlast koja se sve više ispostavljala kao marksistička.
Kubanskim vlastima bilo je jasno da će do nekakve invazije doista doći, ali nisu znale gdje, kojim sredstvima i u kojim razmjerima. Sve je počelo 14. travnja 1961. Razarači Američke mornarice stali su se okupljati ispred američke vojne baze u Zaljevu Guantanamo kako bi izgledalo kao da će odatle krenuti napad. Tog dana, sve kako bi ostavili takav dojam, nekoliko manjih brodova čak je iskrcalo 164 pripadnika brigade pobunjenika u blizini Guantanama.
Sljedećeg dana u zoru osam bombardera B-26B, obojanih u snage FAR-a, kubanske vojske, tako da sve djeluje kao da je došlo do pobune u redovima Castrove vojske, poletjeli su iz Nikaragve i u tri skupine udarili po aerodromima kod Havane, San Antonia i Santiaga de Cuba. U igri je bio i deveti bombarder, no njegova je uloga bila da dođe do Kube, a onda zaokrene prema Miamiju i tamo zatraži azil, predstavljajući se da je upravo dezertirao s Kube.
Od 10.30 krenula je žestoka gužva. Kuba je u UN-u optužila SAD da upravo provodi invaziju. SAD je tvrdio da je to naprosto kubanski ustanak. To tvrditi uz obilna bombardiranja, pa čak i aviona u bojama kubanske vojske, bilo je krajnje naivno. I, pod pritiskom UN-a, a tada je to nešto doista značilo, Kennedy je obustavio bombardiranje Kube. Do kraja dana krenulo se u pomorski napad. Američka flota zaputila se iz Nikaragve, s Kajmanskih otoka i Otoka Vieques.
Jedan od brodova oko ponoći zaputio se prema obali Kube kod Bahie Honde namjerno proizvodeći zvuk kao da se približava puno veća flota i Fidel Castro, koji je tada bio s trupama u Zaljevu svinja, odjurio je tamo odakle se noću čula buka. Uto je došla ponoć, 17. travnja. Četiri transportna broda s tenkovima, raznim vozilim i preostalom ogromno većinom snaga, iskrcala je na plaži.
U jedan iza ponoći već su zauzeli sve pozicije, no pripadnici kubanske straže koji su tamo bili, uspjeli su javiti stožeru Fidela Castra što se dogodilo prije nego što su izginuli. Bilo je 6.30 ujutro kad su tri kubanska lovca Sea Fury i dva lovca T-33, te jedan bombarder B-26 osuli paljbu s neba po transportnim brodovima koji su doveli do obale kontraše. Pritom su pobili 90 pobunjenika, na plaži ih je ostalo još 180 živih, ali im je oprema zapela na brodovima.
Potom su dva američka, zapravo pobunjenička, B-26 oko sedam ujutro osula bombe po brodu kubanske ratne mornarice kako bi zaustavili pojačanja vladinih snaga, ali i kako bi zaustavili bombardiranje pobunjenika na plaži. Još pola sata poslije 177 pobunjenika Brigade 2506 padobranima se spustilo dublje u kopno, ali su imali nesreću da su zapeli u močvare. Krenula je otvorena bitka. Oboren je jedan kubanski B-26, potom su tri kubanska lovca oborili tri kontraška B-26.
Sutradan je već bilo jasno da Kuba neće tako lako pasti. Oko 17 sati čak šest kontraških bombardera B-26 osulo je bombe i napalm po koloni autobusa, tenkova i kamiona kubanske vojske s pojačanjima kod Girona. Dva dana poslije početka invazije, 19. travnja, Kennedy je opozvao šest američkih lovačkih aviona iz kubanskog zračnog prostora. Vrlo brzo oborena su još dva zapravo američka B-26 pod bojama kontraša.
Vrlo brzo u Zaljev svinja bez ikakvog problema prodrlo je 20.000 vojnika kubanske vojske i sljedeći dan bio je samo formalnost. Manji dio kontraša uspjelo se evakuirati američkim vojnim brodovima USS Eaton i USS Murray, a u zarobljeništvo ih je palo oko 1200. Kubanskih vojnika poginulo je 176, kontrarevolucionara 118, te četiri američka vojnika.
Najgora šteta nakon ove invazije zapravo je bilo to što je Fidel Castro ovim događajem zapravo bio gurnut prema suradnji s Moskvom i SSSR-om. Do listopada 1962. godine Washington je doznao da su Sovjeti na Kubu dopremili nuklearne projektile, što je SAD-u bilo pod nosom možda i gore od postrojenja SAD-a po Europi i te godine svijet je oko tog pitanja umalo upao u nuklearni rat SAD-a i SSSR-a.
