Online magazin Ozy objavio je ispovijest kalifornijskog narkodilera, četiri godine otkako su ga uhvatili. "Bio je to još jedan uobičajeni sparni lipanjski četvrtak... Ležao sam sam u krvetu, gol. Odjednom su ulazna vrata izletjela izbijena iz okvira, da bi pala ravno na stakleni stolić u dnevnom boravku i razbila ga. Vrišteći drotovi u kevlarskim jaknama i pod kacigama uperili su svoje poluautomatsko oružje, puške i pištolje u moje lice. Ako vam itko kaže da ga nije strah kad ima oružje upereno u lice, laže vam. Ja sam ih imao sedam, koji su me bacili na pod i stavili mi lisičine. Stalno su mi ponavljali pitanja u kaosu ispunjenom mnoštvom decibela, uslijed kojega im zapravo nisam ni mogao odgovoriti. Bio sam u šoku.
Stvari koje su tražili? Bile su točno pred njima. Mislio sam da sam dovoljno neprimjetan da ne moram strahovati. No, taj dan iz mog stana odnijeli su drogu, uglavnom steroide, vrijednu 235.000 dolara. Pretražili su mi stan. Perverzno su uživali u raz***avanju svih mojih stvari. A tu ne govorim o TV-u ili elektronici. Govorim o svakoj posudi s hranom koju su bacili na pod, svakoj knjizi bačenoj na pod, kanti za smeće u kuhininji istrešenoj, pogađate, na pod.
Ali nisam bio ljut na njih. To sam bio ja, idiot, koji je za to bio kriv... Prisjećao sam se i sjetio se da je bilo nesvakidašnje danima viđati bijeli kombi parkiran u mirnoj, ozelenjenoj ulici u predgrađu. Doista se nije uklapao među BMW-e, Mercedese, Porschee koji su sastavni dio okoliša u Silikonskoj dolini. Ali sam odlučio ne slušati svoje šesto čulo, nego sam nastavio svakog dana slati pod 10 do 30 paketića poštom. I svakog dana primao sam toliko novca da nisam znao što bih s njim. Život je bio dobar. U policijskoj postaji mi je pozlilo uslijed tlaka koji mi je skočio od stresa i zato su me, da me ne bi udario srčani, odvukli do prostorije za hitnu pomoć, ali samo kako bi me ponizili tako što su me vezali za krevet...
Zvali su me vođom posla, a ja sam samo bio tip iz radničke klase koji je naglo morao početi plaćati mjesečne troškove za medicinsku skrb moje dementne majke... Počelo je tako nedužno, ali su odjednom s neba stale padati novčanice od po sto dolara. I, da, jednom kad me je stalo zatrpavati toliko novca, više se nisam mogao zaustaviti. Rekao sam si još samo jedan mjesec, a on se pretvorio u dva, da bi se dva mjeseca pretvorila u tri godine. Imao sam posao koji sam vodio, i ti steroidi i druge stvari držali su me okupiranim. Nisam spavao. Bio sam pod stresom, bio sam ljutit, bio sam u komi. I nisam mogao dovoljno brzo prati novac, a nisam ga mogao ni jednostavno staviti na račun u banci. Očistili su mi 50.000 dolara s računa.
Srećom pa kod kuće nisam držao ni oružje niti sam tada imao nikakve skupe atuomobile, jer bi mi i to uzeli. Zlatni nakit? Otišlo. Kompjuteri oduzeti, kamere odnešene, telefoni otišli... Prijetilo mi je do 20 godina zatvora i još i optužbe za udruživanje što nosi bezuvjetnu kaznu. Imali su i novac i vrijeme i znao sam da će igrati prljavo kako bi došli do osuđujuće presude. A smjernice za presudu bile su tako arhaične i tako oštre, da si morao odmah sve priznati kako se ne bi još gore zakopao. Mislim, viđao sam ljude kako izlaze oduševljeni iz sudnice sa 'samo' sedam godina iz kazne. Sedam godina u zatvoru!? Pa, ubio bih se!
Tako sam odlučio pomoći federalcima. Kako? Govoreći ljudima u programu za promjenu životnog stila i pronalaženju drugog smisla u životu... Doista sam postao muškarac tog dana 2012. Zaj**i izgubljeni novac, zaradit ću drugi, legalno. Ali, kako ću povratiti svoje najdraže koje sam izgubio? Majka mi je umrla u izmaglici jada i agonije, a ja sam bio bespomoćan. Nisam mogao baš ništa učiniti u vezi onoga zbog čega sam se ubio od posla kako bih spriječio. Izgubio sam posao, neke prijatelje, na kraju i suprugu, dom, sve moje. A ipak sam ostao podignute glave, jer sam se iščupao i sad živim uredno. Pomažem ljudima, umjesto da ih zatrpavam drogom. U životu se nikad nisam osjećao bolje i slavim svako novo jutro. Znam da sam bolja osoba i, usto, i prokleto snažnija."
