Od 14. lipnja do 15. srpnja, mjesec dana je nogometna reprezentacija Hrvatske svakih tri, najviše četiri dana radila najmanje po jednu "nemoguću" stvar. Na Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji otišli su uz pozdrave nacije sretne što su se uopće plasirali otkako je kao mjera hitne pomoći, praktično trenerski flaster, Zlatko Dalić spasio stvar i sredio prvo Ukrajinu, a onda i Grčku. A tamo... U skupini D, u "skupini smrti" kako su je prozvali analitičari uoči SP-a, prvo je pala Nigerija.
Nakon Argentine svjetski mediji primijetili su da bi Hrvatska možda mogla biti onaj "dark horse", škvadra nezgodnih tipova koji bi možda mogli nekome od favorita pomrsiti račune u nokaut fazi. Island je to samo potvrdio. Zaredala je serija takvih utakmica da se Hrvatsku diljem svijeta nije moglo preskočiti; tko zna koliko je srčanih udara palo zbog produžetaka i raspucavanja penala s Danskom. Tko zna što je prošlo kroz glavu Vladimiru Putinu kad je, opet na penale, pala Rusija.
Tko zna koliko je piva stradalo, odletjevši u zrak kad su torpedirani Englezi. A što se Francuske tiče, na kraju se čini da su mnogi svjetski mediji i brojni nogometni veterani bili čak i neusporedivo ogorčeniji od Hrvatske zbog okolnosti – objektivnih, subjektivnih, tko bi ga znao – zbog kojih srebro Hrvatske nije postalo zlato.
U jedan od apsolutno najluđih sportskih mjeseci u povijesti Hrvatske, čak i u povijesti u državnim zajednicama prije samostalnosti, stao je i upad predsjednice u svlačionicu s polugolim nogometašima i onaj neobjašnjivo blesavi video Vukojevića i Vide i lekcija Messiju i, koliko god bila riječ o milijun puta izlizanoj frazi, okupljanju cijele zemlje oko nečega lijepog...
Junaci su postajali Subašić, Lovren, Rakitić, Mandžukić, Rebić, uvijek i stalno Modrić, a Dalić je svoje učinio još onda kad je u dvije utakmice rasturio Grčku s ukupnih 4:1. Mjesec dana nacija je bila kao na kakvim nepostojeći savršenim drogama. Odjednom je postalo moguće da i većina Srbije navija za Hrvatsku, da Đoković čestita "Vatrenima", da oni njemu uzvrate da navijaju za njega na Wimbledonu, koji je na kraju i osvojio.
I svima je bilo jasno da je riječ o euforiji, predahu već komatizirane nacije od svakovrsnih svinjarija mračne i domaće i svjetske stvarnosti. Ali je uglavnom vladalo mišljenje da je tih četiri milijuna ljudi nasušno bilo potrebno na tren predahnuti, zaliječiti neke rane koje se daju. A na to kako je tekla luda, otkačena, nenormalna priča onih koji "ma oni nisu normalni", ostat će nam uspomena tolike ledendarne fotografije iz Rusije 2018.
