Belgija je jedna od rijetkih zemalja u kojima je eutanazija legalna. Prekid života legalizirali su su 2002. godine, a prosječno svakog dana u takvom postupku umire šestero ljudi. Liječnici su tako prošle godine okončali 2357 života. Liječnik Yves de Locht jedan je od onih koji svojim pacijentima, kako sam kaže, olakšava bol i patnju u posljednjim trenucima njihovih života.
"Ubrizgamo pripravak u pacijentovu venu. Za manje od minute on ode, zaspe i zatim umre. Bez ikakve patnje, nema boli, samo zaspe", kaže de Locht.
Belgija je jedna od najliberalnijih zemalja po pitanju eutanazije i u nju dolaze ljudi iz svih krajeva svijeta. Tako je stigao i Alain koji boluje od ALS-a, amiotrofične lateralne skleroze, stanja u kojem postepeno slabe svi mišići. Najčešće pacijenti umiru tri godine nakon dijagnoze. Doputovao je iz Francuske, prešao 700 kilometara u pratnji dvojice sinova, kako bi s liječnikom dogovorio eutanaziju kad se njegovo stanje pogorša.
"Kako ćete odlučiti kada?", pitao ga je liječnik.
"Mislim da će to biti kada izgubim mogućnost komunikacije i kretanja", odgovara mu.
Nakon dogovora za postupak, Alain je otišao kući. Eutanaziju nije dočekao, umro je prije nekoliko mjeseci nakon komplikacija respiratornog sustava.
"Moramo prihvatiti činjenicu da ne možemo izliječiti sve bolesti. A naša je uloga kad ne možemo izliječiti, pokušati pacijentu olakšati, osloboditi ga boli. I tako ja zapravo radim svoj posao liječnika i na samom kraju", kaže de Locht.
Svaki pacijent donosi odluku o osobama koje će u tom trenutku biti prisutne u maloj bolničkoj sobi gdje se eutanazija izvršava. Najčešće su prisutni članovi najbliže obitelji.
"Alain je jedan od onih koji ispunjavaju uvjete jer je napisao molbu. Ima ozbiljnu bolest kojoj nema lijeka, a patnja mu se ne može smanjiti. Ispunjava tri glavna uvjeta za eutanaziju", naglašava liječnik.
U većini zemalja na svijetu eutanazija je ilegalna. U Velikoj Britaniji dr. de Locht bio bi osuđen na doživotnu kaznu zatvora zbog ubojstva, piše BBC.
"To je jako važan čin, težak, i ostavlja snažan emotivni dojam. Ne zovem to ubojstvom pacijenta, ja umanjujem njegovu agoniji, njegovu patnju. Dajem mu tu posljednju brigu, i ne osjećam se kao da ubijam pacijenta", kaže.
79-godišnja Louise dobrog je zdravlja. Želi biti sigurna da će joj eutanazija biti dostupna ako će joj ikada trebati.
"Vjerujem da se trebate suočiti sa smrti, i ako možete, dočekati je na nogama. To je nešto što nas pogađa sve, i svi ćemo umrijeti. I imam pravo zahtijevati kvalitetan kraj života. Ne želim završiti na mjestu gdje sve smrdi po mokraći. Ja sam pacijentica i na njemu je da razmisli o metodi koja je humana i učinkovita", kaže.
Dr. de Locht prekinuo je živote više od 100 ljudi. Prije nekoliko godina počeo je zapisivati priče nekih svojih pacijenata.
"Ova osoba koja je sada mrtva, razgovarala je sa mnom preko računalnog softvera, morala je očima odabirati slova, i uspjela je napisati rečenicu hvala vam što ste mi olakšali, ja sam umorna. Bilo je to impresivno, imala je ALS", kaže.
Kaže kako je jako teško odbiti pacijente koji zatraže eutanaziju, no odabir se uvijek mora napraviti.
"Prisiljeni smo odabrati s obzirom na broj zamolbi, i zato uvijek odabirem najbolesnije pacijente. Morao sam reći ne, i ne uvijek iz medicinskih razloga, nekada iz emotivnih, kada je riječ o ljudima koje znam ili članovima obitelji. To ne bi mogao učiniti", rekao je.
Novinari BBC-a pratili su liječnika u njegovoj posjeti pacijentu čija će patnja ubrzo biti prekinuta. Večer prije eutanazije dr. de Locht ga je posjetio.
"Došao sam vas posjetiti i vidjeti jeste li se predomislili", pita ga. Objašnjava mu kako će izgledati postupak.
"Nema problema. Ne možete zamisliti koliko sam olakšanje osjetio nakon što sam došao u Bruxelles i upoznao liječnika. Kad sam saznao da je to moguće, pao mi je veliki teret s leđa. Pomislio sam konačno ima izlaza", kaže 82-godišnji Michel, bivši policijski načelnik, koji boluje od terminalnog raka vilice.
"Na samom početku mi je rekao da će se boriti do zadnjeg daha. Dat ću sve od sebe da se izliječim, tako je govorio. No svi ti jako zahtjevni i teški tretmani nisu uspjeli. Sada je odustao. Njegova bol je toliko snažna da je razmišljao i o samoubojstvu", kaže njegova supruga.
"Bol je neizdrživa. Vidim da mi supruga želi pomoći, želi još više vremena. Rekao sam joj nemoj tražiti više vremena jer ću se jedne noći ubiti. Nisam to učinio jer mi je dostojanstvo jako važno. Želim to učiniti dostojanstveno. Zato sam toliko zahvalan. Zahvaljujući vama umrijet ću dostojanstveno", rekao je.
Supruga je njegovu odluku jako teško prihvatila, i odgađala tretman.
"Došlo je vrijeme da prekine svoj život, jer to više nije njegov život. Hrani se na cjevčicu već godinu dana. Kaže da se osjeća kao pas na povodcu. To je malo nehumano", kaže.
Posljednje večeri na životu nije mogao spavati, pokušavao je nasmijati suprugu i svoju obitelj.
"Sutra će sve biti gotovo. Barem je Isabell pripremljena, što ne bi bila da sam npr. stradao u nesreći, što se moglo dogoditi. Sve smo pripremili. Nije rak taj koji me uzeo, odnio, ja sam taj koji je donio odluku", naglašava Michel.
Sljedećeg jutra Michel je mirno preminuo.
"Otišao je s jako puno emocija, no sve je prošlo dobro. Nije spavao uopće, bila je to njemu jako duga noć. Dok je umirao zahvaljivao nam se. Suze njegove supruge i njihovih sinova, ostat će sa mnom danima", rekao je liječnik.
