Kultura
4620 prikaza

Zadnji film ga je upropastio: Zbog njega je obolio i umro

Scena iz filma Once Upon a Time in America
Screenshot Youtube
Ikona špageti vesterna izgubio je glavu zbog prevelike ambicije - snimio je legendaran film kojeg su nemilosrdno skratili i popljuvali

Gledanje glumaca i redatelja kako šeću crvenim tepisima na dodjelama nagrada, piju najskuplje šampanjce i hihoću se na uvodne monologe Rickya Gervaisa ili nekog drugog komičara koji vodi show, najčešće ostavljaju dojam kako je njihov posao najlakši na svijetu.

Međutim, za biti dijelom filmske industrije potrebna je mukotrpna odlučnost, pa čak i fanatizam - uz predanost, kreativnost, strast i nadasve puno strpljenja. Čak je i u digitalnom dobu proces rada na filmu poprilično iscrpljujuć, a stvaranje remek-djela svakako uzima svoj danak. 

Upravo to je slučaj s legendarnim Sergiom Leoneom, čiji je epski gangsterski hit "Bilo jednom u Americi" (Once Upon a Time in America) upropastio njegovo zdravlje i ubrzao smrt, piše Vintage News.

Filmski počeci

Leone je rođen u Rimu, a roditelji su mu bili filmski pionir Vincenzo Leone (poznat kao redatelj Roberto Roberti) i glumica Edvige Valcarenghi. U 18. godini je počeo raditi u filmskoj industriji.

Pedesetih godina je počeo pisati scenarije za popularne talijanske povijesne epske filmove iz tog razdoblja. Radio je i kao pomoćnik redatelja u raznim visokobudžetnim spektaklima kao što su Quo Vadis (1951.) i Ben-Hur (1959.).

Kad je redatelj Mario Bonnard obolio tijekom snimanja talijanskog epskog filma Posljednji dani Pompeja, zamolili su Leonea da uskoči u redateljsku stolicu i završi film. Njegov redateljski debi bio je film Kolos s Rodosa, a nakon tog filma imao je dovoljno opreme da snima niskobudžetne filmove koji su izgledali i podsjećali na holivudske spektakle.

Kum špageti westerna

Ranih šezdesetih, epski filmovi gubili su na vrijednosti, a Leone je imao sreće da bude jedan od rodonačelnika žanra koji je osvojio pozornost publike, westerna. Njegov film Za šaku dolara iz 1964. bio je prvi u nizu filmova poznatih kao špageti westerni. Film je postao poznat i po pojavi Clinta Eastwooda u glavnoj ulozi. Do tog vremena, Eastwood je bio američki televizijski glumac s nekoliko glavnih uloga.

Filmski opus Sergija Leonea | Author: Wikimedia Commons Wikimedia Commons

Izgled filma bio je upečatljiv iz više razloga: zbog malog budžeta, djelomično zbog španjolskih lokacija, a predstavio je nasilnu i moralno složenu viziju američkog Zapada, čime je film podsjetio na klasične američke vesterne, ali ne i po radnji, likovima i ugođaju.

Leone sigurno zaslužuje naziv filmskog inovatora jer je uveo neke tehnike koje se koriste i danas: u klasičnim vesternima, junaci i razbojnici izgledali su kao da su tek izašli iz modnog časopisa, a moralna suprotnost bila je jasno naznačena, do te mjere da su junaci nosili bijele šešire, a razbojnici crne.

Quentin Tarantino Irac-indijanac Kultura Tarantinova mama katolkinja sinu je dopuštala porniće

Leoneovi likovi bili su više "realističniji" i kompleksniji: obično su to "usamljeni vukovi", često neobrijani, prljavi, s reputacijom razbojnika i nepristojna ponašanja; u pogledu morala su dvoznačni, ili jako plemeniti, ili jako sebični, ovisno o situaciji. Ovaj osjećaj realnosti ostavio je utjecaja na sve vesterne do danas, ali i na druge filmske žanrove.

Mnogi su ironično primjećivali kako talijanski redatelj, koji ne govori engleski i nikad nije vidio američki Zapad, može redefinirati tipičnu viziju američkog kauboja. Prema knjizi Something to do with Death Christophera Fraylinga, Leone je mnogo čitao o američkom Zapadu, što je se odrazilo na njegove filmove. Ta fasciniranost počela je u njegovom djetinjstvu, prenijela se u odraslu dob i na njegove filmove.

Dolarska triologija

Njegova dva sljedeća filma - Za dolar više (1965.) i Dobar, loš, zao (1966.) - kompletirala su ono što će postati poznato kao "dolarska trilogija", a svaki film bio je financijski isplativiji i tehnički dotjeraniji od prethodnog. Glazbu za sva tri filma napisao je produktivni skladatelj Ennio Morricone: Leone je imao vlastiti način snimanja, paralelno s Morriconeovom glazbom. Kritičari su često naglašavali da je Dobar, loš, zao najbolji film iz trilogije.

Filmski opus Sergija Leonea | Author: Wikimedia Commons Wikimedia Commons

Na temelju uspjeha trilogije, 1967. Leone je pozvan u SAD da režira film za koji se nadao da će biti njegovo remek-djelo, Bilo jednom na Divljem zapadu za studio Paramount. Sniman većinom u Španjolskoj i Italiji, te kratko u Monument Valleyu, Utah. Zvijezde filma bili su Henry Fonda, Charles Bronson i Claudia Cardinale, a sami film bio je epska i nasilna oda mitologiji američkog Zapada.

Scena iz filma Ko to tamo peva Ko to tamo peva Life Slavna "I tata bi sine" nikad nije trebala završiti u filmu

Scenarij su napisali sam Leone i njegov dugogodišnji prijatelj i suradnik Sergio Donati, originalnu priču napisali su Bernardo Bertolucci i Dario Argento. Prije izlaska, međutim, film je bezobzirno montiran u Paramountu, koji je tako vjerojatno bio zaslužan za neuspjeh filma u američkim kinima.

Međutim, film je bio pravi hit u Europi, a hvalili su ga i sjevernoamerički studenti filma, a mnogi ga smatraju najboljim Leoneovim filmom.

Odbio "Kuma", a bacio se na izradu filma koji ga je dotukao

Leone 1980-ih je odbio ponudu da režira kultnog Kuma, ali je proveo sljedećih deset godina pripremajući novi epski projekt, ovaj put se fokusirajući na kvartet židovskih mafijaša iz New Yorka u dvadesetim i tridesetim godinama 20. stoljeća, koji su prijatelji od djetinjstva. Bilo jednom u Americi (1984.), bio je projekt koji je Leone zamislio prije filma Bilo jednom na Divljem Zapadu, te je to bio razlog da odbije ponudu za režiranje Kuma.

Jednom davno vrijeme u Americi bio je njegov posljednji i vjerojatno najambiciozniji projekt, ali ambicija je uzela svoj danak i posljedice su bile pogubne za redatelja.

Filmski opus Sergija Leonea | Author: Wikimedia Commons Wikimedia Commons

Temeljen na romanu The Hoods Harryja Greya, film Bilo jednom u Americi, bila je još jedna oda jednom drugom dijelu popularne američke mitologije, priča o pohlepi i nasilju i njihovom vezom sa značenjem pripadnosti nekoj etničkoj grupi i prijateljstva. U glavnim ulogama nastupili su Robert De Niro i James Woods.

Za ovaj film, koji se vrti oko New Yorka, snimio je neke eksterijere u New Yorku, ali većinu interijera snimljena je u Rimu. U Veneciji je izgrađen restoran "na Manhattanu", Grand Central Station stvoren je u Parizu, a jedna je scena snimljena u Quebecu. Ogromnom poslu nikako nije dolazio kraj - snimanje je trajalo godinu dana, a Leone je imao gotovo 10 sati filmskog materijala.

Nadao se da će studiji prihvatiti veliku duljinu, pa je izrezao materijal na četiri sata. Bio je u krivu - nisu htjeli ni čuti za tako dug film. Ponovno ga je izrezao - za dodatnih 90 minuta, ali ni to čak nije bilo dovoljno da bi im udovoljio.

U Americi "izmesarili" film

Naposljetku, izrezano je dodatnih 40 minuta, što je rezultiralo 229-minutnom verzijom koja je premijerno o predstavljena 1984. u Cannesu. Film je izazvao oduševljenje i pohvale kritičara.

No, s druge strane bare dogodila se suprotna priča. U SAD-u su izrezali dodatnih 90 minuta, pa se film pretvorio u neshvatljiv nered bez teksture, vremena, raspoloženja ili smisla.

Filmski opus Sergija Leonea | Author: Wikimedia Commons Wikimedia Commons

Leone, koji je već započeo šesto desetljeće svog života kad je gangsterski ep objavljen 1984., jednostavno nije mogao podnijeti probleme prouzrokovane dugim postupkom snimanja i nizom mesarenja, pa se njegovo zdravlje pogoršalo. Planirao je raditi na filmu opsade Lenjingrada - no nažalost to nikada nije stigao.

Top Gun Životne drame Life Zaludjela je svijet, ali ljepota joj je uništila život

Nakon kritika na račun "Bilo jednom u Americi" pao je u depresiju, koji je liječio prejedanjem te se doveo u stanje opasne pretilosti. Preminuo je od posljedica srčanog udara 30. travnja 1989. godine.

Filmski opus Sergija Leonea | Author: Wikimedia Commons Wikimedia Commons

Clint Eastwood je 1992. režirao film Nepomirljivi, anti-vestern, za kojeg je dobio Oscara za najboljeg redatelja. Leone je bio jedan od onih kojima ga je posvetio, premda je njihova suradnja bila obilježena brojnim neslaganjima.

Leoneovi najveći obožavatelji bili su upravo njegovi kolege redatelji. Neki od filmaša koji su izjavili da su ih inspirirali Leoneovi filmovi su Sam Peckinpah, Martin Scorsese, Steven Spielberg, John Milius, George Lucas, Quentin Tarantino, Robert Rodriguez, Gore Verbinski i Stanley Kubrick (za svoj film Barry Lyndon). Leoneovi filmovi, posebno njegovi rani vesterni sa sekvencama obračuna, amoralnim junacima i glazbom Ennia Morriconea postali su dio filmske povijesti i popularne kulture.

 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.