Kultura
3066 prikaza

'Uz pivo na koncertu RHCP-a shvatio sam da je umro rock'

Josip Mlakić
Sandra Šimunović/Pixsell
Top književnik iz BiH Josip Mlakić, jedan od kvaliciranih u širi izbor Expressove Književne nagrade Fric, objašnjava svoj roman "Skica u ledu"

Vaš roman “Skica u ledu” kako je nastajao i mislite li da je ovo do sada Vaše najznačajnije djelo?

Nisam siguran je li "Skica u ledu" moje najznačajnije djelo, to prepuštam kritici, ali je svakako dosada najopsežnije i radi se o romanu koji sam započeo daleke 2001., čini mi se, uglavnom prije nego li sam započeo roman "Živi i mrtvi" koji je objavljen 2002. Dakle, napisao sam "u sjeni" ovog romana dvanaest-trinaest drugih romana. Stoga je meni "Skica u ledu" moj najvažniji roman, jer se kod mene za sve te godine koliko je nastajao stvorila svojevrsna opsesija tim romanom. Osnovna ideja romana ostala je netaknuta, ali mi je, čini mi se, nedostajala adekvatna forma. Roman ima preko 500 stranica, a vjerujem da je još dva puta toliko teksta otpalo iz njega tijekom pisanja.

Roman ste strukturirali u tri dijela, u tri zasebna romana koja povezuju isti likovi, tri prijatelja Darko, Nijaz i Boris.

Da, sastavljen je od tri romana koji mogu stajati zasebno, ali ih cjelinom čine likovi i mjesto radnje. Forma je slična jednom mom ranijem romanu, "Mrtve ribe plivaju na leđima", koji je sastavljen od šesnaest samostalnih priča povezanih u jednu cjelinu likovima i mjestom radnje. Upravo mi je ovaj roman, koji je objavljen 2011., dao ideju za formu "Skice u ledu". Dakle, roman prati sudbine trojice prijatelja iz djetinjstva iz neimenovanog bosanskog gradića od početka 80-ih prošlog stoljeća, pa do današnjih vremena.

Josip Mlakić, "Skica u ledu" | Author:

Za Vas ne možemo kazati da ste žanrovski pisac, ali iza sebe imate niz krimića. Kako u ovom smislu određujete roman “Skica u ledu”?

Ja kao čitatelj volim žanrovsku literaturu, pogotovo krimić, stoga mi je bilo nekako prirodno da se okušam u tom segmentu i kao pisac. Moj prvi romaneskni pokušaj koji sam započeo još kao student u drugoj polovici 80-ih bio je povijesni krimić smješten u bosansko 18. stoljeće. Čak sam ga pred rat i dovršio, međutim nisam ga sačuvao, jer je izgorio skupa s kućom i mojom bibliotekom od preko tisuću naslova. Radilo se, iz današnje perspektive, o pomalo naivnom i nespretnom pokušaju, ali je jedan detalj iz tog romana "preživio" - glavni lik fra Ivo Lašvanin kojega sam "iskoristio" u jednom od svojih najnagrađivanijih romana, u romanu "Tragom zmijske košuljice" iz 2006. "Skicu u ledu" je žanrovski ponajbolje opisao moj urednik Seid Serdarević koji je u blurbu napisao sljedeće: "Skica u ledu počinje kao napeti krimić, prerasta u ratni roman, da bi završila kao distopija, no prije svega to je priča o dvojici braće, o njihovim sasvim oprečnim karakterima i njihovim prijateljima iz bosanskoga gradića s kojima dijele sudbine."

Priče o serijskim ubojicama i mladim djevojkama koje stradavaju, kojom započinje "Prva knjiga" vašeg romana, nisu novost ni u književnosti ni na filmu. Po čemu se Vaš roman izdvaja od ovakvih stereotipnih motiva?

Ja sam se u tom smislu samo poslužio jednom formom, da bih ispričao jednu drugu priču, koja je neizostavni dio odrastanja moje generacije, a to je priča o sveprisutnoj rock-glazbi u to vrijeme, koja je, bojim se, današnjim generacijama u fenomenološkom smislu prilično nejasna. Da malo pojasnim: roman, odnosno njegova "Prva knjiga" započinje u Njemačkoj, 1980., kao klasični krimić, odnosno potraga za serijskim ubojicom koji ubija svoje žrtve, isključivo žene, na margini rock-koncerata po Europi (Njemačka, Francuska, Švicarska, Austrija). Radnja se potom seli u BiH uoči rata, gdje inspektora vodi trag do ubojice, a radi se o starijem bratu pripovjedača "Treće knjige", Borisa. "Prva knjiga" je, dakle, u neku ruku i knjiga o rock-sceni 80-ih iz vizure mladića koji je živio i odrastao u bivšoj Jugoslaviji. Svi koncerti koji se spominju su stvarni, datumi održavanja su autentični, a većinu tih koncertnih verzija sam preslušao, uključujući i znameniti dvostruki koncertni album Chata Bakera u koelnskom jazz-clubu Salt Peanuts Club, gdje se odvija najveći dio radnje "Prve knjige", te album "Live In Cologne" rock-grupe Whitesnake koji "otvara" roman. Jedne prilike, kada sam službeno boravio u Koelnu, prošao sam pješice cijeli put od koelnske katedrale do Rajne, slično mojim junacima, što je za krimi-potku priče jako važno. To je bilo prije desetak godina.

Josip Mlakić | Author: Sandra Šimunović/Pixsell Sandra Šimunović/Pixsell

Prvi dio knjige se, dakle, odnosi na vrijeme osamdesetih kada je rock-scena u Jugoslaviji cvjetala i ispripovijedan je iz perspektive mladića koji odrasta u tim vremenima. Koliko su ta sjećanja i Vaša, koliko je toga izrečenog doživljeno?

U romanu se miješaju vlastita sjećanja i neostvarene fantazije, odnosno koncerti koje sam gledao u studentskim danima na prostorima bivše države i oni na koje sam želio otići, a nikada nisam, poput koncerta Rolling Stonesa, na primjer, a koje nisam želio otići pogledati kada su nastupali na Zagrebačkom hipodromu nakon rata, jer nisam želio gledati bogate i dekadentne starčiće koji prodaju klincima "revolucije". Dakle, "prošo voz", kako se to kod nas u BiH kaže. I nikada nisam zažalio. Kada sam prvi put nakon rata otišao na koncert, a radilo se o koncertu Red Hot Chili Peppersa na Zagrebačkom hipodromu, gdje sam bio kao pratnja kćeri, shvatio sam koliko su se u međuvremenu vremena promijenila, uključujući i tehnologiju, ili zahvaljujući njoj, svejedno. To je bila neka druga dimenzija, nešto potpuno drugačije nego li su moja sjećanja, primjerice na dva najdraža koncerta na kojima sam bio, onaj Dire Straitsa u Zagrebu 1984. i koncerta legendarnog irskog blues gitariste Roryja Gallaghera koji je održan iste godine u polupraznoj Ledenoj dvorani sarajevske Skenderije nakon Olimpijade. Shvatio sam, iako su RHCP sjajan bend, da mi je od njihove glazbe mnogo zanimljiviji Tuborgov štand koji je bio u blizini. Tako je "umro" rock&roll iz moje perspektive, tako da nisam ni pomišljao otići na Foo Fighterse u Puli, iako iznimno volim taj bend, bez obzira što je moja kćerka u općoj pomami za ulaznicama za pulski koncert koja je trajala 2 minute uspjela ugrabiti dvije ulaznice. Jedino ću još otići, ako slučajno zalutaju negdje u blizinu, na koncert Brucea Springsteena i Pearl Jama. Njih neću propustiti.

Drugi dio romana govori o ratu u Bosni početkom devedesetih. To je klasični ratni roman u kojem opisujete strahote logora u neimenovanom bosanskom gradu, iako će svatko tko je imalo pratio tadašnje ratne prilike prepoznati u tom gradu ratno Bugojnu. Kako ste povezali ovaj ratni dio romana s krimi pričom iz prvog dijela?

"Druga knjiga" je ratni roman koji prati sudbine Darka i Nijaza, a započinje 1991. i u suštini je klasični ratni roman. Roman započinje na nogometnom stadionu koji je pretvoren u logor, u kojemu je Darko završio. "Gradić" iz romana, naravno, "neodoljivo" podsjeća na Bugojno, iako to nije nigdje izrijekom spomenuto, a sve torture koje opisujem su stvarne, koje su mi prepričali brojni poznanici i prijatelji koji su završili u zloglasnom bugojanskom logoru. To je otprilike suodnos fikcije i fakcije u ovom dijelu romana, u koji sam, naravno, inkorporirao i vlastita ratna iskustva, na način na koji sam to radio u svojim ranijim ratnim romanima, bez korištenja stvarnih događaja i likova koji su uvijek fiktivni, ali smještenu u "faktivne" okolnosti.

Josip Mlakić | Author: Sandra Šimunović/Pixsell Sandra Šimunović/Pixsell

Treći dio romana je najsloženiji i najvažniji. Pripovijeda ga Boris, matematičar, inženjer strojarstva koji rat provodi u Njemačkoj. Poglavlja ovog dijela završavate matematičkim zadatcima. Zašto ste odabrali takav pristup i koja je funkcija ovih matematičkih mozgalica?

"Treća knjiga" je uistinu najvažniji dio romana, u koji se "slijeva" tekst iz prethodna dva dijela. Tu "knjigu" pripovijeda dakle Boris, vrsni matematičar i inženjer strojarstva. Ovaj dio započinje odrastanjem koje sam pokušao napisati u šulcovskom maniru, s tim da svako poglavlje završava jednim "matematičkim zadatkom". Boris, naime, pokušava napisati vlastitu autobiografiju u formi matematičkih zadataka, što mu postaje svojevrsna opsesija. "Može li se stvoriti svijet, univerzum, ili napisati vjerodostojna autobiografija u formi zbirke matematičkih zadataka? Postoji li mogućnost takve autobiografije? Ili barem utopije?" pita se na jednom mjestu moj junak. Ovo je zapravo roman o matematici i entropiji, s tim da su "objekti" ljudi, a ne brojevi ili energetski sustavi. U drugom dijelu "Treće knjige", Boris ima opsesivnu ideju da na neki način "konzervira" vrijeme djetinjstva, te to pokušava programirajući kompjutorsku igru. U tu svrhu napiše i trailer koji je zapravo roman u romanu "Treće knjige". Radi se o distopiji koja se zasniva na entropijskim procesima primijenjenim na društvo, a ne na zatvoreni energetski sustav. Jedan dio "Treće knjige" je Borisovo "probijanje" kroz vlastitu kompjutorsku igru. Skica u ledu, koja je ključni motiv romana, je zapravo Borisovo najbolnije sjećanje na dane djetinjstva, odnosno grad svog djetinjstva.

U kakvom su odnosu matematika i književnost? Kako Vam matematičko znanje pomaže pri pisanju romana?

Matematika je u suštini stvar forme i procedura. U tom smislu itekako pomaže kod forme teksta, ali i u nekakvoj unutarnjoj logici samoga teksta. To je općenito. Međutim, u ovom romanu otišao sam korak dalje, gdje sam na neki način propitivao taj suodnos egzaktnog i idealnog, matematike, i stvarnosti. Moj junak, kako sam već rekao u prethodnom pitanju, pokušava napisati vlastitu autobiografiju u formi Zbirke matematičkih zadataka. Taj njegov pokušaj u konačnici završi u slijepoj ulici, on zapravo u jednom trenutku gubi "vjeru" u matematiku, koja barata s idealnim, odnosno kako to moj junak na jednom mjestu u romanu rezimira: "Matematika je zabluda, opisivanje svijeta u kojem ne postoji entropija. Ima li ona, onda, smisla? Ipak, može li jedan jedini zadatak, kao epitaf, opisati cijelu našu biografiju, sve naše nedoumice, pitanja na koje nikada nećemo dobiti odgovore, labirinte slijepih ulica, čikmi, po kojima neprestano lutamo? Epitaf je, zapravo, matematika riječi, univerzum otporan na trošenje, entropiju."

Josip Mlakić, "Evanđelje po Barabi" | Author: Fraktura Fraktura

Što zapravo znači kada kažete da je treći dio romana distopija zasnovana na entropijskim procesima primijenjenim na društvo?

Prije svega moram pojasniti što je to zapravo entropija. U književnosti se često koristi taj pojam, nevezano za njegovu stvarnu definiciju. Posljednji slučaj, poprilično infantilan, može se naći u posljednjem romanu Dana Browna. Entropija je pojam izveden iz Drugog zakona termodinamike koji govori o prijenosu topline. Entropija je u tom smislu mjera nepovratno izgubljene energije. U izoliranom termodinamičkom sustavu sastavljenom od dva tijela različitih temperatura, kako kaže Drugi zakon termodinamike, potencijali se izjednačavaju, toplina jednosmjerno teče, odnosno prelazi s toplijeg na hladnije tijelo. Obrnut proces nije moguć. Radi se, možda, o najvažnijem prirodnom zakonu, jedinom koji, paradoksalno, određuje krajnje granice beskonačnog svemira, ako svemir shvatimo kao izolirani termodinamički sustav, a on to jeste. Na koji način možemo "izmjeriti" svemir? Uvođenjem entropije kao mjerila neuređenosti zatvorenog sustava, odnosno njegove kaotičnosti. Pošto je, kako smo rekli, svemir izolirani termodinamički sustav, entropija je mjera njegove iscrpljenosti. Tu dolazimo do jednog općeljudskog stereotipa, onome o kaosu, koji kada se primijeni na društvo dobiva potpuno drugačije konotacije. O čemu se radi? Sustav s većim razlikama potencijala, dakle s više energije, označuje se kao sređeniji, složeniji, raznolikiji. Obrnuto, kod nereda (kaosa) postoji manje razlika, prevladava jednolikost. Mjera nereda, kaosa, označuje se kao entropija, pa je red negativna entropija, odnosno pri stanju savršenog reda kaos je maksimalan, dok je to u našoj percepciji kaosa upravo suprotno. Sada ukoliko definiciju entropije primijenimo na društveni sustav, u kojem je stanje savršenog reda zapravo stanje maksimalnog kaosa, događa se paradoks, nešto slično onome što je Aldous Huxley napisao u svom romanu "Majmun i bit", što sam iskoristio kao jedan od citata kojima pokušavam dati ključ romana: "Ja sam, međutim, razmišljao o tome kako san o Redu rađa tiraniju, san o ljepoti – monstrume i okrutnost." Isti taj princip primijenio sam u "Drugoj knjizi" koja govori o ratu. Tu sam se poslužio stihovima velikog poljskog pjesnika Tadeusza Rozewicza koji kaže kako je "najplastičniji opis kruha" zapravo"opis gladi". U tom smislu rat je, čini mi se, ponajbolje opisati "mirom", pogotovo onim kaotičnim i gotovo besmislenim, kako je to danas u BiH, mirom koji je samo nastavak rata "drugim sredstvima", medijskim ubijanjem zdravog razuma i generiranjem mržnje, što je dovelo do masovnog iseljavanja i beznađa.

Osim što vam je u međuvremenu objavljeno i "Evanđelje po Barabi", radite li na još nečemu?

Na tom romanu u sam radio proteklih godina i za njega sam morao proći opsežno istraživanje, čitanje stranica i stranica teksta, od teologije do historiografije, uključujući iščitavanje najvažnijih apokrifnih Evanđelja i ranokršćanskih gnostičkih spisa. Sljedeći projekt koje me zaokuplja je distopija čija će radnja biti smještena u podijeljenu Bosnu i Hercegovinu, i to 2084. godine. Dakle, pišem svojevrsni remake Orwellove "1984", pomjeren jedno stoljeće unaprijed i situiran u BiH. Tu mi je osnovna nit vodilja ona sidranovska replika iz Kusturičina "Oca na služenom putu", ona: "Svakog dana, u svakom pogledu, sve više napredujemo". Samo što se u mojemu romanu radi o inverziji, napredujemo, ali prema Srednjem vijeku. Naša budućnost se vraća u prošlost. Jedan ukleti krug čiju je kvadraturu nemoguće izmjeriti.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.