Kultura
847 prikaza

Ususret Tuđmanovu kipu u Zagrebu: Plastični Franjo

Prijedlog spomenika Franji Tuđmanu
Anto Magzan/PIXSELL
Sve inačice groteskno predstavljaju duh nacije i kriterije društva sa svim njegovim ljudskim i umjetničkim dosezima

Za razliku od slike, koja ima samo dvije dimenzije, kip pripada grani likovne umjetnosti koji ima i treću, dubinu. Kiparsko djelo može se drukčije osjetiti, može se odmjeriti, pa i “pročitati” dodirom ruke, opipati. Jednako tako, slika ima samo jednu kompoziciju, a kiparsko djelo sadrži toliko kompozicija koliko ima kutova gledanja. Kipar se bavi umjetnošću oblikovanja volumena u prostoru. Svakome materijalu odgovara neka kiparska tehnika i svakom prostoru odgovara neki kip.

Diktat materijala određuje konačnu formu i dojam koji će djelo ostaviti na promatrača. Svaki kipar ima svoj motiv i svakom vremenu odgovara neki kipar – to bi vjerojatno mogla biti četvrta dimenzija kipa. Osim estetske funkcije umjetničkog djela, kod kiparstva je možda najvidljivije, budući da spomenici periodično nestaju s javnih površina, koliko je važna ona politička funkcija.

Vjerojatno nikad niste čuli kako je neki spomenik maknut jer se ispostavilo da je ružan, maknut je zato što je postao politički nepodoban, a onda i nužno ružan. To je također karakteristika četvrte dimenzije spomenika, unutar koje je moguće studirati više povijest jednog društva i njegovih vrijednosti nego povijest umjetnosti. Kiparstvo je, između ostalog, umjetnost javne komunikacije, pogotovo kad zauzima prostor koji pripada svima nama, te onim što želi izraziti predstavlja duh nacije i jednog društva.

Milan Bandić i "banditosice" Agram i Štandovi Top News Bandić u strahu: Boji se suđenja prije izbora

Franjo Tuđman nije imao sreće. Krenuvši od Pakoštana, Kaštel Lukšića, Virovitice, Runovića, Pridrage, a uskoro i Zagreba, sa svih osamdesetak inačica, njegov je spomenik češće poslužio tome da se ljudi smiju i zabavljaju nego da osjete kako stoje pred povijesnom ili barem umjetničkom veličinom. Tatica u suknjici, dobroćudni umirovljenik u popodnevnoj šetnji, varilac koji je ukrotio plamen, čovjek u prevelikom odijelu, tužni mislilac, sve samo ne Otac Domovine.

To su ujedno, valja naglasiti, one konačne verzije spomenika, koje su pobijedile na natječajima, pa se s pravom možemo zapitati kakvi su tek bili predlošci koji nisu doživjeli svoju punu realizaciju. Na prijedlog gradonačelnika Zagreba Milana Bandića, ljubitelja fontana, do jeseni bi se trebao pojaviti još jedan spomenik prvom hrvatskom predsjedniku, na sjevernoj strani Sveučilišne livade.

Autor spomenika bit će, poznavatelji kažu, nekad talentirani kipar Kuzma Kovačić, redoviti član društva Braća hrvatskog zmaja. Devedesetih godina postao je službeni umjetnik Države i Crkve, u rukama svakodnevno držimo novčiće koje je on oblikovao, vjernici prolaze kroz katedralne vratnice koje je on izradio, gledaju u njegov oltarni reljef “Vječne proslave” u crkvi Svete Mati Slobode, a svako malo u fokus javnog interesa vrati se njegov zapušteni Oltar domovine na Medvedgradu.

Iz priloženog može se vidjeti da umjetnika ne zanima ništa manje od megalomanskih ideja vječnosti, svetosti, državotvornosti, zmajeva i brojnih oltara, dakle kreće se samo putanjom od općega k općem. Spomenuti Oltar domovine, spomenik svim palima u Domovinskom ratu, sastoji se od masivnih kamenih kocki različitih veličina i šest staklenih ploča koje predstavljaju hrvatski grb.

Prije otprilike godinu dana neslavni savjetnik za ljudska prava Ladislav Ilčić iznio je inovativni prijedlog da se Oltar s Medvedgrada prebaci na Zrinjevac i tako prestane biti izvan ruke, kao uostalom i domoljubno žrtvoslovlje, budući da ga se premalo posjećuje. Oltar nije dovoljno prisutan u svakodnevnom životu običnih građana. Ako bi kojim slučajem ta suluda ideja zaživjela, kamene ploče Oltara zauzele bi pola zelene površine Zrinjevca ili Tomislavova trga, gdje se tijekom toplijeg vremena Zagrepčani, turisti i svi oni koji očito ne drže do državotvornih vrijednosti izležavaju na travi.

Ono što povezuje Ladislava Ilčića i Kuzmu Kovačića nije samo prijedlog o Oltaru na Zrinjevcu, tu je zanimljiva još jedna činjenica. Naime, obojica su članovi, u civiliziranijim vremenima, marginalne stranke Hrast, a unazad godinu-dvije njihove ideje i političko djelovanje doživljavaju renesansu. Tako ponovno, u kojem god smjeru da krenemo, dolazimo do nezaobilazne, četvrte dimenzije, to jest političke funkcije, koja nam zorno pokazuje što se u zadnjih nekoliko godina dogodilo.

Ante Gotovina Ratna legenda Top News Otkrivamo kako su hrvatske vlade 'prodavale' Gotovinu

Kuzma Kovačić devedesetih je bio zvijezda i, kako priliči tom statusu, stvarao je pod svjetlima reflektora. Njegovi radovi bili su u fokusu političkih elita sve dok nisu došle dvijetisućite pa se otvorio prostor i za drukčije umjetnike, kojima su interesu bili i drugi motivi osim sakralnih i domoljubnih.

U tom, njemu ne tako sklonom periodu, Kovačić je oblikovao spomenike u malim dalmatinskim i kraškim mjestima te svoj opus proširio i na susjednu državu, Bosnu i Hercegovinu, te je Širokom Brijegu podario svoje viđenje Gojka Šuška, idejnoga kreatora secesionističke politike u BiH. Da ne kažemo nešto drugo. Za razliku od slike koja ima samo jednu kompoziciju, kiparsko djelo sadrži toliko kompozicija koliko ima kutova gledanja.

Ako na spomenik Gojka Šuška gledate iz Zagreba, isljeništva ili pak iz Stoca, one su neusporedive. Diktat materijala određuje konačnu formu i dojam koji će djelo ostaviti na promatrača. Tako jedan materijal, nazovimo ga Franjo Tuđman, u svom najboljem izdanju Kovačiću diktira državnika koji djeluje kao da je nestvaran, kao neki šetač laka koraka, gotovo sakralan, potpuno neraspoznatljivih oblika – kao da bi mogao biti bilo tko.

Dok materijal prije njega, nazovimo ga Josip Broz Tito, kojeg je modelirao kipar Antun Augustinčić, više naginje zemaljski zamišljenom konkretnom pojedincu, koji je pritisnut teškim odlukama te na promatrača ostavlja snažan dojam, bio on pozitivan ili negativan. Pa ako ćemo dalje, što se tiče angažmana ova dva umjetnika, Kovačića i Augustinčića, u inozemstvu, jedan je poznat u Širokom Brijegu i Vatikanu a drugi po “Vjesnici mira”, spomeniku ispred zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku, ili “Rudarima” u Ženevi.

Svaki kipar, međutim, ima svoj motiv i svakom vremenu odgovara neki kipar. Tako i svih osamdesetak inačica Franje Tuđmana jasno, groteskno i neukusno predstavljaju duh nacije i kriterije jednog društva sa svim njegovim ljudskim i umjetničkim dosezima.

  • Mbulj 16:05 13.Travanj 2017.

    Umjetnost se uvijek može shvatiti kao politički bunt i kao politički nekorektna jer ju ne vidi svatko istim očima, mislim da će se odabrati ono što bude najbolja opcija i da će izazivati samo pozitivne emocije u gledateljima kao i ... prikaži još! štovateljima lika i djela prvog hrvatskog predsjednika