Kultura
9715 prikaza

"Ustaštvo u RH? Već smo otišli u tri krasne..."

Lana Barić
Sandra Šimunović/Pixsell
Dramsku prvakinju HNK u Zagrebu sram je kad vidi vijesti na internetu, a ima što reći o antifašističkoj povijesti Splita i svojoj obitelji

Lana Barić, dramska prvakinja zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta i dobitnica brojnih nagrada, od "Breze" za najbolju debitanticu do Zlatne arene za najbolju sporednu ulogu, sudjelovala je kao jedina hrvatska glumica u kazališnom spektaklu "Ja sam Europa" Falka Richtera, jednog od najizvođenijih suvremenih njemačkih pisaca i dramatičara, koja je prošlog tjedna s velikim uspjehom praizvedena u Théâtre National de Strasbourg u Strasbourgu.

Richter je za tu međunarodnu koprodukciju vrlo brižljivo izabrao ekipu izvođača, od Belgije, Portugala i Francuske do Hrvatske, koji su kroz vlastite priče, strahove i nedoumice, gotovo na dokumentaran način, progovorili o današnjoj Europi, njezinu identitetu i novim podjelama. Predstava će više od godinu dana biti na turneji diljem Europe, a zagrebački gledatelji vidjet će je u HNK u siječnju 2020. godine.

Surađivali ste s Falkom Richterom, koji je trn u oku njemačkoj desnici, u međunarodnoj koprodukciji 'Ja sam Europa', kao jedina glumica iz ansambla HNK. Kako ste postali dio njegova tima?

HNK je koproducent predstave. Falk je radio internu audiciju, dobili smo zadatke koje trebamo snimiti. Kako se i inače bavi temama koje i mene zanimaju, pretpostavljam da smo se našli na toj liniji.

Lana Barić | Author: Sandra Šimunović/Pixsell Sandra Šimunović/Pixsell

U najavi stoji da predstava pokušava odgovoriti na neka bitna pitanja koja tresu današnju Europu, od pitanja identiteta do nacionalizma i populizma. Je li to politički projekt?

Predstava ima pretenciozan naslov koji mi je na prvu bio odbojan i općenit, ali nismo ponijeli sve terete Europe. To ne bi imalo smisla. Cijeli je projekt nastao na individualnim iskustvima osam izvođača i neke od priča su zaista jako intimne, meni je bilo oslobađajuće kad sam vidjela da stvar ide u tom smjeru, jer se više vidim kao propitivač nego kao nuditelj funkcionalnih rješenja. A i realno, otkud krenuti? Toliko je smeća gdje god da se okreneš, čini mi se da je najviše fer zadržati se u vlastitom vrtu.

Neki njemački kritičari već su ustvrdili da bi prikladniji naziv predstave bio 'Panika, histerija, mržnja'. Jeste li došli do takve dijagnoze današnje Europe u odnosu na Brexit, migracije, nove podjele i krizu?

Bolje da se tako ne zove, to nitko ne bi došao gledati, ali to su svakako te dominantne europske imenice.

Richtera opisuju kao 'brutalno modernog i polemičnog' redatelja i autora. Odgovaraju li vam više takvi redatelji koji se bave angažiranim i političkim temama te koji u svojim komadima otvaraju provokativne teme?

Trenutačno mi odgovaraju, jer me to privatno zanima, jer osjećam potrebu o tome govoriti sa scene, a u Hrvatskoj tih prilika nema. Nema ih ni u regiji. Odgovaraju mi i zato što se njima napokon mogu baviti unutar svojeg inicijalnog zanimanja To ne znači ne me druge vrste kazališta zanimaju manje, ali je istina da me trenutačno zanima političko kazalište i u njemu vidim najviše smisla. Za njim postoji golema potreba s obzirom na to gdje živimo i kako. Mene je sram, iskreno. Upalim kompjutor, otvorim neki portal i sramim se na dnevnoj bazi do razine gađenja. I onda dođem u Strasbourg, gdje je tri dana prije čovjek nasumično ubio petero ljudi, na putu do posla me svakodnevno pretresaju, na ulasku u svaki veći dućan me pretresaju, vojnika i policije ima više nego stanovnika, odbijam izaći u pauzi da me ne bi opet i opet pretresali jer mi je to istodobno stresno i bolno. Tog čovjeka koji je ubio nije bilo ni na mapi kad je Maurice Papon naređivao ubojstva alžirskih radnika početkom šezdesetih, kad ih je bacao u Seinu, ali ta mržnja i danas dolazi na naplatu. Tužno mi je misliti o tome što čeka one koji dolaze iza nas, čovjek se pita otkud manjak odgovornosti i humanosti, dosta mi je više prenošenja tog tereta na generacije koje nemaju pojma otkud taj teret dolazi niti ih je briga, ali ga rado preuzimaju u nedostatku smislenih sadržaja i šire ga dalje, uzgajaju i njeguju iz istih razloga. Kako je moguće da je kontinuirana negacija jedina konstanta i da je destrukcija jedino na što možemo računati? U Hrvatskoj ne postoji političko kazalište niti će ga u bliskoj budućnosti biti. Vidjeli smo da neki političko kazalište ni ne smatraju kazalištem. Oliver Frljić odavno je nepoželjan, mislim da ne pretjerujem ako kažem da je protjeran s ovih prostora, što je na njegovu karijeru utjecalo samo u pozitivnom smislu. Iz čisto sebičnih razloga voljela bih da se vrati, ali mi je jasna utopističnost te želje, premda bih rado sudjelovala u bilo kojoj predstavi koju radi vani ili iste gledala.

Lana Barić | Author: Sandra Šimunović/Pixsell Sandra Šimunović/Pixsell

Richter je u jednom intervjuu izjavio da je birao glumce po posebnom ključu, primjerice, da budu jednako zastupljeni žene i muškarci, kršćani i muslimani, roditelji i homoseksualne osobe, dakle, ljudi različitih identiteta, i to iz raznih krajeva Europe. S obzirom na te različitosti - jezične, nacionalne, vjeske, rodne i sl., jeste li bili Europa u malom?

I da i ne, rekla bih. Zapravo, više ne. Kad bismo radili neki nazovi presjek Europe, podrazumijevajući da je nešto takvo moguće, to bi bilo puno šarenije društvo od ovoga. Spoticali smo se oko koječega tijekom rada, naravno, ali je svako nastojao razumjeti drugoga. U odnosu na neke druge procese ovo je jedan od mirnijih projekata u mojem životu. Dobra smo ekipa, to je bitno.

Vi u jednom trenutku predstave govorite o nacionalizmu na ovim prostorima koji uništava odnose. Je li ideja bila da se slažu fragmenti od različitih povijesnih i nacionalnih slika različitih europskih zemalja? Dakle, kakva je vaša uloga u predstavi?

Nacionalizam već dulje jako uspješno uništava čovjeka, neke je odnose, pogotovo na našim prostorima, bojim se trajno uništio. Šteta koju sami sebi nanosimo je golema, tako da ja ne govorim o tome. Govorim o svojim borbama iz osobnog iskustva, o svojim stajalištima i nastojanjima. Da, ideja jest bila da se slažu fragmenti i predstava je tako i koncipirana. Mi smo mala zemlja, jezik koji govorimo priča šačica ljudi, polje djelovanja kulture nije veliko, a nastoje ga napraviti još manjim, užim. Zato je smiješno bilo kad smo Hribara pokušali spasiti statistikama o uspješnosti hrvatskog filma u Europi i svijetu, jer je to potpuno efemerno. Hrvatska je država koja prebacuje svoje granice samo nogometnom, teniskom ili nekom drugom loptom. U svemu ostalom je cilj biti još nebitnijom nego što već jest i uopće ne čudi da me u Francuskoj svaki put kad na pošti šaljem razglednice pitaju: 'Croatie? C'est l'Europe?'. Ja ne odgovorim ništa. Ako nas ne nađu, i ne trebaju nas naći.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
  • vjaceslav 19:07 30.Siječanj 2019.

    nadam se da će ova umjetnica vidjeti frljića ili bar hribara i sinergično dodatno popljuvati hrvatsku. :-)

  • ivan.lorkovic 14:51 30.Siječanj 2019.

    Hrvatska povijest u zadnjih 100 godina jest poviest srbsko-hrvatskih odnosa. VELIKA PRIJEVARA JEST u tome što jedna politička opcija (lijeva) i njezini povjesničari uvijek prilaze povijesti segmentirano - ili izvače razdoblje ili događaje koje idu u prilog njihovom svjetonazoru i ... prikaži još! ideologiji. Sve drugo zanemaruju i ostavljaju u tišini "pod tepihom". želio bih da POVIJEST Hrvata u zadnjih 150 godina ide KRONOLOŠKI DOGAĐAJ PO DOGAĐAJ ništa ne skrivajkući niti ne prešućujući

  • BESTpartizan 10:48 30.Siječanj 2019.

    josipović je bio u pravu