Kultura
1221 prikaza

'Obitelj, škola ili društvo od djece prave ranjenike'

Rene Medvešek
Sanjin Strukić/PIXSELL
Rene Medvešek, uoči premijere "Svaki tvoj rođendan", otvoreno progovara o društvu u Hrvatskoj koje je naučilo šutjeti

Nakon prošlogodišnje velike uspješnice "Tko pjeva zlo ne misli", redatelj Rene Medvešek vratio se u Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, gdje već priprema sljedeću dramsku premijeru kojom će središnji nacionalni teatar 30. prosinca zaključiti kalendarsku godinu, dramu iz pera Mire Gavrana "Svaki tvoj rođendan".

Gavran je komad napisao posebno za HNK Zagreb, a riječ je o svojevrsnom dramskom kaleidoskopu zagrebačkoga građanskog života tijekom 60-godišnjeg razdoblja, od 1957. do danas, kojim nas autor provodi kroz jubilarne okrugle rođendanske proslave svojega glavnog lika na kojima se okuplja šarolika galerija međusobno različito povezanih članova njegove obitelji.

Medvešek je upravo s velikim uspjehom u Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM) postavio komad "Huddersfield" suvremenog srpskog dramatičara Uglješe Šajtinca, ranije ove godine uhvatio se u koštac s "Procesom" Franza Kafke, koji je postavio u Gavelli, pa razgovor s redateljem prirodno započinjemo upravo od pitanja njegova "redateljskog repertoara".

Gledajući unatrag samo godinu dana, vidljiv je širok dijapazon tema i dramskih žanrova kojih se prihvaćate u redateljskom poslu. Ako smatramo da bi teatar, osobito drama, trebao u današnjim turbulentnim vremenima stvarati neku vrstu umjetničke vertikale koja postavlja pitanja i pokreće dijalog sa svijetom u kojemu živimo, što je to što povezuje 'Tko pjeva zlo ne misli', 'Proces', 'Huddersfield' i 'Svaki tvoj rođendan'?

Prvenstveno kazalište, kazališna igra, odnos publike i glumca, živa riječ na sceni. Sam 'obred' kazališne igre, važnost i ljepota koji zapravo za mene nadilaze i sam sadržaj kojim se u njemu bavim. Nezadrživo me to privlači i, bez obzira na to što radim, u radu s glumcima - u radu na susretu s njima ili na njihovu susretu s publikom - prvenstveno u tome nalazim svu potrebnu motivaciju za rad. Mislim da se u toj obrednosti i zajedništvu igre krije ključni konkretni doprinos kazališta izgradnji umjetničke vertikale koja je pretpostavka za dijalog i konstruktivno otvaranje pitanja. Sam kazališni susret na neki je način odgovor na naše najdublje težnje, 'predokus' nekog utopijskog zajedništva u kojem, barem nakratko, dišemo kao jedno. Naravno, svaki od spomenutih tekstova uz to svojim sadržajem predstavlja izazov i pokušaj suočavanja s temama i pitanjima koja smatram važnima, a odgovarajući na njega stalo mi je do toga da omogući kompleksniji uvid u temu i potakne zdravi dijalog.

Rene Medvešek | Author: Sanjin Strukić/PIXSELL Sanjin Strukić/PIXSELL

'Svaki tvoj rođendan' je prvo uprizorenje nekog Gavranova komada na pozornici HNK Zagreb, ali zapravo čak treća njegova premijera u Hrvatskoj samo ove jeseni, na što se nadovezuje i devet inozemnih u razdoblju od rujna do prosinca. Kako objašnjavate 'fenomen Gavran'? U svijetu koji sve učestalije optužujemo za površnost i banalizaciju sadržaja, u čemu se krije tajna Gavranova uspjeha?

Miro Gavran je vrlo vješt dramski pisac, dramaturg koji dobro poznaje mehaniku drame i iznimno spretno njome barata. U stanju je prihvatiti se odabrane teme i, komponirajući komad na temelju prepoznatljivih životnih situacija s kojima se može identificirati široka publika, gledateljima nudi obilje materijala za ono po što su u kazalište prvenstveno i došli, za suigru, za suosjećanje, za, kako je to Gavella lijepo definirao, to da kazališna igra u njima potakne buđenje paralelnih psihofizičkih reakcija. Takav materijal zahvalan je zadatak za glumca, lako ga je prilagoditi lokalnim specifičnostima svake sredine - dakle, ne zahtijeva posebna predznanja, ne zahtijeva od publike politički angažman ili opredjeljenje, ne zadire ni u kakve ozbiljnije provokacije koje se tiču društva, nego se poigrava s onim što zapravo u velikoj mjeri i čini naše živote, a to su naši osobni sukobi, nesporazumi i raspleti, frustracije, emocije i situacije koje nas svakodnevno zatiču, razveseljavaju ili rastužuju i tlače. Različiti pisci imaju različite motivacije, Gavran piše za publiku, i on je ima, to je tajna tog uspjeha. Ne treba zaboraviti da je on na neki način i producent, svojim pisanjem uspješno opslužuje i vlastito kazalište te tako svoj rukopis prilagođava i zakonima tržišta - kontinuirano puniti dvoranu i održavati hladni pogon takvog poduzeća samo svojim tekstovima iznimno je zahtjevno, a to svakako utječe i na stil.

Tekst zahvaća recentnu povijest Hrvatske, od 1957. do danas, dakle, jedno dugačko razdoblje puno ključnih političkih i društvenih promjena. No predstava je najavljena kao apolitična drama. Pretpostavljajući da tu nije riječ o trivijalnoj dramskoj literaturi, nego da je komad pisan s ciljem da bude nekakav intelektualni posrednik koji bi publiku nagnao na promišljanje o životu i svojemu mjestu unutar civilizacije - kakav prostor umjetničke, osobne, pa i kolektivne interpretacije i reinterpretacije takozvanih 'bolesti društva' otvara?

Nije jednostavno jedno toliko dugačko razdoblje pratiti na razinama svih pitanja koje potencijalno otvara. Na temelju onoga što sam apostrofirao kao glavne odlike Gavranova pisma, koje nosi i ovo njegovo djelo, mi se pokušavamo fokusirati na temu emotivne ranjivosti, prvenstveno kroz prizmu odnosa prema djetetu, ali i obitelji u cjelini. Ali prateći odnose unutar obitelji i njihove posljedice sagledane u perspektivi jednog duljeg razdoblja - pokušat ćemo naznačiti i poveznicu s različitim oblicima društvenog suživota. Jer, usporedimo li naše društvo s jednom velikom obitelji, mi i jesmo potomci jedne vrlo autoritarne, totalitarne obitelji, za kojom mnogi dijelom i žale jer je ona, u usporedbi s kaosom u kojem smo se zatekli, naizgled imala neke svoje prednosti. Ali imala ih je uz specifičan oblik vladanja, pa i strahovlade, te uz brojne druge uvjetovanosti na kojima je bila utemeljena. Posljedice takvoga života i danas otplaćujemo te se prilično nedozrelo s tim nosimo - još nismo u stanju otvoreno, jasno i objektivno progovoriti o prošlosti, a da se emotivno ne uspalimo i ne završimo u sukobu.

Rene Medvešek | Author: Sanjin Strukić/PIXSELL Sanjin Strukić/PIXSELL

Možemo li se dotaknuti podjele - komad ima čak 23 lica. Tko su ona, tko ih utjelovljuje?

Podjela uključuje više od polovice HNK-ova dramskog ansambla. Središnji lik 'slavljenika' igra Luka Dragić, njegova oca Goran Grgić, sina Silvio Vovk, djeda Ivan Jončić, polubrata Krešo Mikić, vršnjake i prijatelje Mislav Čavajda i Ivan Glowatzky, Alen Šalinović, Ivan Colarić... Tu je i sjajna podjela ženskih likova, pet generacija žena, kćeri i ljubavnica koje glume Daria Lorenci Flatz, Ivana Boban, Ana Begić, Jadranka Đokić, Vanja Matujec, Vlasta Ramljak, Iva Mihalić, a s njima i mlade glumice Luce Anić, Iva Kraljević, Iva Jerković, Tesa Litvan... Komad je vrlo široko raspisan i u ovoj nam je fazi rada izazov pokušati sve te brojne silnice, likove i odnose svesti pod glavni nazivnik odnosa prema djetetu, odnosno utjecaja traume iz djetinjstva na razvoj osobe. Svi smo mi na ovaj ili onaj način, manje ili više, ranjena djeca, a dobar dio našeg ponašanja posljedica je postupaka prema nama. Tijekom odrastanja, bilo svjesno ili nesvjesno, namjerno ili nenamjerno, obitelj, škola ili društvo dokidaju slobodu, otvorenost, spremnost da život percipiramo i prihvaćamo u njegovoj punini. U specifičnim, radikalnijim i manje sretnim okolnostima taj postupak iza sebe ostavlja ranjenike koji se vrlo teško nose sa životom, koji se bore s depresijom, nedostatkom samopouzdanja, pasivnošću...

Postavljajući 'Proces' naglasili ste osobnu, unutarnju dimenziju samosvijesti i svijesti pojedinca zarobljenog egzistencijalnim pitanjima. U 'Huddersfieldu' je također prisutan sraz unutarnjeg i vanjskog. Zanimljivo pitanje koje mi sad pada na pamet, a koje povezujem i s ovim o čemu upravo razgovaramo, pitanje je gubitka iluzija, koje posljedično vodi u gubitak ljudskosti. Kako sačuvati ljudskost u današnjem 'kompromitiranom' svijetu?

Za mene je upravo u tom tematiziranju ljudskosti bitna razlika između 'Procesa' i 'Huddersfielda'. Dok se u 'Huddersfieldu' na kraju kroz Racovu ispriku Ivanu probija tračak ljudskosti, koji pokazuje da je moguć iskorak prema drugome i ostavlja nadu u moguću promjenu matrica koje nas određuju i okamenjuju, Kafka s druge strane gotovo da ne dopušta nikakav prostor za ljudskost, nego se bavi okrutnošću mehanizma koji svijet prikazuje nalik na bezizlazni labirint koji traženjem izlaza samo raste. U 'Rođendanu', pak, glavni lik Marijan u jednom trenutku svojega života osvještava labirintnost uspomena i obzira u kojima se koprca te odlučuje svoj život uzeti u svoje ruke, boriti se za svoje pravo da živi punim plućima, da se izbori za svoj stav i mišljenje, što god drugi mislili o tome. To je na svoj način i hrvatska tema, jer smo mi društvo koje je naučilo šutjeti i koje teško javno progovara o svojim traumama, frustracijama i stavovima. To je postalo gotovo dijelom mentaliteta uvjetovanog godinama, čak stoljećima života pod tuđinskim vlastima, totalitarnim upravama, stranim jezicima, sa žrtvama i nepravdama o kojima se, ponekad i po cijenu života, nije smjelo javno govoriti. To su godine i godine neke čudne šutnje - koja je rujući po srcima iznjedrila mnogo straha, nepovjerenja, nesigurnosti, pa onda i mržnje koja se taložila među generacijama.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.