Krhka i nježna Janica, 'breza među bukvama', bila je žrtva primitivca, ženskara i pijanca, šumara Marka, bešćutne svekrve i okrutne primitivne sredine. Možete li usporediti položaj žene tad, prije 50 godina, i u današnje vrijeme, kad se ponovno javljaju neki prolife pokreti koji pokušavaju ženi, kao što je slučaj u Hrvatskoj, Poljskoj i Mađarskoj, oduzeti pravo na abortus i druge slobode?
To je užasno. Žene su se stoljećima hrabro borile za ravnopravnost u društvu i na poslu te za slobodu svoje seksualnosti i intime, a danas su slabije plaćane od muškaraca, trebale bi opet ostati u kući za štednjakom i ne bi smjele abortirati, čak ni silovane žene. Gdje smo to došli? Vraća se primitivnost, ideologija najgore vrste.
Kako su na vas i vaš život utjecali muškarci, od Karpa Godine, ikone jugoslavenskog filma, do Martela Zupana, s kojima imate dvije kćeri? Kako ste se mijenjali kroz te veze, što ste dobivali, a što gubili?
Ah, to je teško pitanje. Trebalo bi nam puno vremena za priču o mojim ljubavima, od mojeg 'najljubšeg bivšeg muža', kako zovem Karpa, s kojim imam prekrasnu i pametnu kćer Ladeju, koja će iduće godina napuniti 50 godina, do posebnog muškarca Martela Zupana, s kojim imamo novog Zupana, koji jako sliči djedu Vitomilu, ne samo fizički, nego i po talentu za pisanje, za mistiku.
Jako sam zahvalna za obje kćeri pa se svaku večer zahvaljujem i Karpu i Martelu, koje još volim. Vjerujem da ljubav može mijenjati oblik postojanja, ali nikad ne može izčeznuti, pa tako još volim svog duhovnog prijatelja, pisca Marjana Rožanca, s kojim razgovaram skoro svaki dan, iako je umro još 1990. godine. Ne samo da vjerujem, ja znam da je ljubav jača od smrti.
Imali ste vrlo zanimljiv životni put. Nakon glumačke karijere bili ste uspješna novinarka, zatim znanstvenica, doktorica znanosti, radili ste na Fakultetu za družbene vede u Ljubljani, a i danas vas smatraju najvećim autoritetom na području novinarstva u Sloveniji. Kako gledate na te različite živote?
Zahvalna sam! Da sam ostala filmska glumica nikad ne bih tako intenzivno i različito živjela. Sve ove moje karijere i pozivi stvorili su od mene ličnost kakva sam danas: sretna, ispunjena, zahvalna, kreativna, radoznala... Svaki dan, kad ujutro otvorim oči, zahvaljujem se što još dišem, pa se odmah pitam: 'Kakva će mi čuda danas donijeti život?'.
Nakon odlaska u mirovinu postali ste volonterka u hospiciju. Je li taj rad promijenio vaše viđenje starosti?
Mislim da me je film 'Breza' inicirao u prijateljstvo s tom Gospođom Smrt. U jednoj sceni ležala sam u lijesu, zatvorenom s čavlima, sigurno više od sata jer je Babaja htio u jednom kadru snimiti vožnju lijesa do groblja. U tom mraku imala sam dovoljno vremena za razmišljanje o smrti. To me je potaknulo da u prvom seminarskom radu na fakultetu obradim temu 'Pojam smrti u hinduizmu, džainizmu, budizmu i judaizmu'. Pratila sam dragog Marjana Rožanca svih šest mjeseci do zadnjega dana, pa onda i puno drugih ljudi.
Tako već godinama svaki ponedjeljak sjedim u kući hospicija od 12 do 15 sati i pratim umiruće te razgovaram s njihovim obiteljima, koje se ponekad plaše smrti više nego oni koji umiru. To je predivno duhovno iskustvo: nalazim se u svetom prostoru i svetom vremenu, u drugoj dimenziji postojanja, gdje imam pravo biti baš to što jesam. Umirući više ne nose maske, oni umiru kao istiniti ljudi. Tako i ja mogu uz njih biti istinita, iskrena. To iskustvo nas uči da je u životu najvažnije - biti.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
tito je bio najbolji predsjednik
jesi mu popušila ?