Te iste godine u kišovitoj i hladnoj Britaniji Bauhaus objavljuje album "The Sky’s Gone Out", Siouxsie and the Banshees "A Kiss in the Dreamhouse", The Cure svoj kultni "Pornography", dok je godinu ranije The Birthday Party predvođen Nickom Caveom izbacio "Prayers on Fire". Radi se o njemu žanrovski srodnim bendovima, no Rozz za njih u to vrijeme nije čuo, a kamoli se opterećivao žanrovskim odrednicama.
"Pisanje prvog albuma bila je reakcija na ono što sam slušao od svojih roditelja i egzorciranje dijela toga iz samoga sebe", njegove su riječi.
I dok se u njegovoj obitelji na homoseksualnost gledalo kao na jednosmjernu kartu za pakao, Williams se u ranim tinejdžerskim godinama upravo kroz poeziju pobunio protiv toga. Jer što je veća opresija, veći je i bunt, barem je tako bilo u njegovu slučaju. Tako je obrijao glavu i promijenio ime. Egzorcirao je Rogera i zamijenio ga Rozzom, nasumičnim imenom koje je vidio na nadgrobnom spomeniku groblja koje je volio posjećivati.
Williams se nije libio šminkati, oblačiti u žensku odjeću i paradirati svojom umjetnošću kako mu se htjelo te poigravati s onim što ga je od ranih tinejdžerskih godina osobito zaokupljalo - smrću. No alkoholizam, heroinska ovisnost i biseksualnost u privatnom životu bili su mu uteg i ono što ga je na neki način odvuklo iz benda, barem tako tvrdi Valor Kand, Rozzov kolega, koji je preuzeo vodeću ulogu u Christian Deathu nakon Rozzova odlaska i ime benda zaštitio autorskim pravom.
"Bio je manično depresivan, više puta nego što mogu nabrojiti trgao sam mu britve iz ruku i užad s vrata te ga sprečavao da ubije druge ljude noževima", kaže Valor.
Prvi album je Christian Deathu i tad vrlo mladom Rozzu Williamsu donio veliku slavu, ali i kontroverzu zbog glasina da je bend povezan sa sotonizmom, blasfemijom, nasiljem i kojekakvim seksualnim perverzijama. Godine 1981. je Rozz privremeno napustio Christian Death da bi osnovao Premature Ejaculation, no nakon performansa u kojem jede i povraća mrtvu mačku na pozornici, njemu i Ronu Atheyju, s kojim je tad živio u kući svojih roditelja, klubovi su poručili da ih ne žele.
Rozz je ponekad na koncertima nastupao odjeven u vjenčanicu, a ponekad prikovan za križ poput Krista. Nekim performansima bili su zgroženi i najokorjeliji punkeri, a religijski fanatici su se okupljali prije njihovih koncerata ispred klubova i spaljivali njihove albume. No nakon povrtaka u Christian Death te iste godine, bend je zbog raznih problema nekoliko puta prestajao svirati, da bi se ponovno okupio, no u drugačijim postavama.
I dok je rani Christian Death plovio na zvucima Rozzova drskog i lijenog vokala, otegnutih cvilećih gitarskih rifova, morbidne atmosferičnosti i crkvenih zvona, Valorov Christian Death približio se metalu i politički angažiranim stihovima. Rozz je posljednji put otišao iz Christian Deatha 1985. godine i od tada je bend postao poznat kao Valorov Christian Death, a u njemu više nije svirao nijedan član originalne postave.
Rozz nakon toga ulazi u još jedan projekt, Shadow Project, s Evom Ortiz, s kojom se 1987. i vjenčao. Nešto kasnije počinje slijediti filozofiju Charlesa Mansona, ali i favorizirati serijskog ubojicu Jeffreyja Dahmera, koji je ubio 17 ljudi i za kojeg je Rozz napisao pjesmu "The Rage of Angels". Kad je 1994. Dahmera metalnom šipkom u zatvoru zatukao drugi zatvorenik, Rozz mu je tu istu večer posvetio koncert koji je s bendom Daucus Karota izvodio u Amsterdamu.
No čini se da nije samo Rozz bio fasciniran serijskim ubojicama, sotonizmom i mračnjaštvom. I njegova novopečena supruga i kolegica iz Christian Deatha, Eva O, bila je neko vrijeme u vezi sa serijskim ubojicom i silovateljem Richardom Ramirezom. No vrlo brzo nakon što su se vjenčali, Rozz i Eva pobjegli su od kaotičnog života u Los Angelesu, preselili se u Las Vegas, gdje su u kući u pustinji neko vrijeme živjeli tiho i povučeno.
No kako je Eva osjećala da Rozz dobiva puno više zasluga od nje u muzici koju zajedno rade, ali vjerojatno i zbog njegove homoseksualnosti, alkoholizma i depresije, brak se vrlo brzo raspao. Posljednji album koji je Rozz snimio bio je eksperimentalna recitacija inspirirana francuskim piscem Jeanom Genetom, a Rozz ju je snimio dok je kao heroinski ovisnik živio s prijateljem Ryanom Gaumerom.
Gaumer se prisjetio kako su tijekom dvogodišnjeg heroinskog suživota priređivali nadrealne partyje u stilu 20-ih i estetike fotografa Joela-Petera Witkina, bili iznimno kreativni te napisali više od 50 pjesama. Nakon Rozzove smrti Gaumer ispovijeda da je veliki dio Rozzove nesreće proizlazio iz nemogućnosti pronalaska ljubavi.
"Dio njega žudio je za muškom naklonošću tako jako da bi se često linije između fantazije i stvarnosti zamutile", rekao je Gaumer.
Posebno veliko ljubavno razočaranje doživljava kad ga odbacuje ljubavnik Didier, kojeg je 1996. posjetio u Parizu i, na svoje čuđenje, pronašao u ženskom društvu. Nakon teškog emotivnog sloma i razočaranja u ono što je mislio da će izrasti u prvu pravu homoseksualnu vezu, svoju melankoliju pokušao je izliječiti velikim količinama alkohola.
"Mjesec dana prije smrti rasplakao se i rekao mi da osjeća da ga nikad nitko neće istinski voljeti, da će uvijek biti sam. Zaista vjerujem da je jedva čekao da se vrati u bestjelesno stanje i time pobjegne hororu ovoga svijeta. 'Svijeta živućih mrtvaca', kako ga je često nazivao", otkriva Gaumer.
