Kultura
164 prikaza

Sa(n)jam knjige se ne klanja ni trendovima, ni moćnicima

Magdalena Vodopija, direktorica "Sa(n)jma knjige u Istri"
Duško Marušić/Pixsell
U Pulu se bježi, iz Pule se nestaje. Trenuci njezina snažnoga urbaniteta kratki su, siloviti i veliki.

Usred živahnih završnih priprema ovogodišnjega Sajma dođe, kao i svake godine, vrijeme za pisanje uvodnika. Kažu mi, to je tebi jednostavno, ne brini se, brzo ćeš: daj ispovjednu notu, ti znaš biti iskrena… Piši o počecima Sajma, istakni izdavače i autore, takva je prigoda. I na kraju, samo kratko, takva su brza vremena, napiši kako vidiš budućnost Sajma i moguću budućnost Pule, grada koji je trajno označio Sa(n)jam knjige u Istri. To će biti dobra poruka. Što mi je preostalo, krenula sam po natuknicama. Nije bilo ni lako ni brzo, ali sve u svemu: to sam ja nakon 25 godina Sajma.

ISPOVIJEDANJE

Pretpostavljam da se od mene očekuje pametno zaključiti, nakon pulskih kvarat stoljeća, kako sam zajedno sa Sajmom upravo izašla iz “vječne zrele mladosti” i uplovila u “najbolju iskustvenu dob”, dakle ostarjela. Mogla bih reći kako sam unatoč svemu, sa svojim suradnicima, ostala na nogama, preživjela i proživjela neprestane borbe za opstanak, izdržala sve sajamske turbulencije, evolucije i revolucije Sajma. No ne mogu. To mi zvuči patetično i patvoreno – oproštajno – a ne, ne opraštam se.

O POČECIMA SAJMA

Zvučat će čudno moje priznanje, ali o počecima Sajma više ne mogu govoriti ni pisati, za takvo što nisam više kompetentna. Potpuno sam nepouzdan izvor, premda sam jedini vjerodostojan svjedok svih tih 25 godina Sajma. Slabo pamtim i stalno imaginiram, dopunjavam događaje iz prošlosti prema trenutačnom raspoloženju, tako da imam nebrojeno mnogo interpretacijskih varijacija samih početaka Sajma. Surovi ljudi nazivaju to mitomanijom, a zapravo i jest riječ o nasljednoj obiteljskoj opsesiji – kako ispričati dobru, duhovitu i zanimljivu priču. 

O NAKLADNICIMA

O tome što se dogodilo s hrvatskom nakladničkom scenom u ovih četvrt stoljeća ne želim pisati jer bih prije svega morala ponovno oplakivati sve one lijepe, male, neovisne knjižare uništene u naletu monopolizacije knjižarske scene. Potom bih trebala oplakati i sve vrijednosti nakladničke struke koje su se po putu pogubile. Paradoksalno, svakojake nakladničke i svakakve knjižarske žalopojke nestanu u trenu kad na Sajam stignu knjige, one izbrišu svaku pesimističnu analizu i tužnu procjenu trenutačnoga stanja u nakladništvu. Iz mene tad izviru tek sreća i znatiželja: koja će me nova knjiga naći, koju ću sama pronaći. 

O AUTORIMA

Znam, od mene se očekuje da konačno progovorim o sajamskom backstageu, zakulisnim zbivanjima, nakon 25 godina šutnje. Neki mi predlažu i spektakularnu “knjigu uspomena”, odiozan žanr kojeg se klonim i kao čitatelj. Što su mi autori šaputali? Jesu li skloni životnim i inim avanturama? Jesu li bahati ili skromni, topli ili hladni? Prave li skandale ili su samozatajni? Koliko i što piju? Što jedu? I tako redom… Kako već rekoh, zaboravljam, ne pamtim. Ako što pamtim, neki su lijepi kadrovi, ugodne atmosfere, pametne rečenice, radost za stolom, osmijeh i zagrljaj na rastanku. Sve zajedno, i zaboravljeno i upamćeno, ostaje negdje u meni, nije za priču.

BUDUĆNOST SAJMA

Poželjna tema za ovaj ipak jubilarni uvodnik bila bi i budućnost Sajma. No ja, kakva već jesam, nemam ni “strategije” ni “vizije” za sadašnje vrijeme, a kamoli za ono nadolazeće: vrijeme u kojem je akademski, književni, umjetnički i ostali svijet sveden na prikupljanje bodova i poena. Nemam dara za svrstavanje autora u administrativne ladice (škafetine), birokratske brainstorminge u vrijeme natječajnih ciklusa, team buildinge s novim ekipama, političke korektnosti koje guše svaku ironiju i autoironiju, svaki duhoviti cinizam i dobrohotni sarkazam, stvarajući besmislene propozicije i mantre o slobodi i jednakosti. Ostane li u svom duhu, Sajam nikad neće naučiti prikupljati bodove i poene, zauvijek će gubiti sredstva na europskim natječajima jer ne želi pragmatično formulirati i uprosječiti svoje ideje, lebdjet će i nadalje između (velikih) uspona i padova, živjeti na margini, odakle je i ponikao. Ostane li istinski u svom duhu i već prepoznatoj tradiciji, Sajam se neće klanjati ni novim trendovima ni novim moćnicima, živjet će i nadalje svojim životom maloga sajma s velikom i posebnom publikom.

BUDUĆNOST MOGA GRADA

Nije potrebno naš grad pomno istraživati da bi se shvatilo kako je usud Pule nepromjenjiv. Otkad su uplovili u zaštićen zaljev, Kolhiđani su odredili put Pule. Izbjeglice, egzodus, doseljenici, naseljavanje divljih – odlazak pitomih, pustošenje, najčešće su riječi u povijesti tritisućljetne Pule. U Pulu se bježi, iz Pule se nestaje. Trenuci njezina snažnoga urbaniteta kratki su, siloviti i veliki. Ostalo međuvrijeme vrijeme je iščekivanja novoga, istoimenoga grada. Ne brinem se za budućnost Pule. Ona u sebi ima snagu i moć znamenitih gradova koja izranja kad ju se najmanje očekuje. Dragan Velikić bi rekao: Grad interval; Leonida Kovač: Pula je u svim svojim množinama grad u tijeku; Miodrag Kalčić: Pula je sjena vlastitih identiteta; a profesor Bertoša, najbliže mojem osjećaju: Pula nikad ne prestaje. 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.