Kultura
666 prikaza

Ovdje fali samo kralj Tomislav koji se bori sa zombijima

Davorin Horak
Sandra Šimunović/PIXSELL
Nakladnik koji je vratio hrvatskim čitateljima znanstvenu fantastiku odgovara na pitanje zašto Hrvati malo pišu fantastiku

Jesu li nakladnici (i njihovi autori) koji su specijalizirani za izdavanje/pisanje žanrovske literature marginalizirani u odnosu na one iz mainstream književnosti i publicistike, kakva je situacija na području SF-a i spekulativne fikcije te kakve su perspektive ovoga žanra u Hrvatskoj razgovaramo s Davorinom Horakom, pokretačem nakladničke kuće Hangar 7. 

Express: Krenimo od imena. Zašto baš Hangar 7? 

Misliš zašto ne Hangar 6, 9, 13 ili bez broja? Šalim se. Mitologija imena ide otprilike ovako. Velik sam ljubitelj aviona i fan avijacije, dobar dio svojih srednjoškolskih dana proveo sam na aerodromu u Lučkom, a sve u želji da postanem vojni pilot. Hangari su mi u Lučkom, potom u JNA, bili fascinantni, čega je tu svega bilo... Meni su i knjižnice nešto kao hangari znanja puni magičnih svjetova. Broj sedam ima hrpu značenja i sad nisam baš sasvim siguran, ali mi se najviše sviđa objašnjenje da sam tad gledao, nakon dugo godina, kultnu seriju ‘Blakeova sedmorka’ i voila - broj sedam. 

Express: Kakvi su bili Hangarovi počeci? Postoji li kakav prequel onome što je Hangar danas? 

Iz današnje perspektive, a ima sad da je od početaka prošlo cijelo desetljeće, čini se da nije bilo odveć teško. To su sad već zamagljena sjećanja iz davne 2008. godine, ali čini mi se da je sve izgledalo okej iako je ubrzo stigla kriza.

Tad smo se bavili marketingom i nije bilo loše, organizirali smo neke sajmove i događanja te se nekako valjda pripremali za izdavaštvo koje je krenulo 2011., ali se ozbiljnije razvilo (da ne kažem iskristaliziralo) 2015. Iako mi se čini da smo još do prošle godine posao više shvaćali hobistički. Eto, to ti je prije neki origin story nego prequel.

Davorin Horak | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Express: Zadržimo se još malo na terminologiji. Kad govorimo o tvojoj izdavačkoj kući, bi li se ona ponajprije mogla podvesti pod izdavača SF-a ili izdavača spekulativne fikcije? Ili da upotrijebimo neki treći ‘opisni’ termin?

Idemo redom. SF većinom svi znaju što je iako ne postoji konsenzus što to zapravo SF jest, odnosno što od literature spada, a što ne spada u SF. Trakavica oko termina traje otkad je skovan, a kod nas se udomaćio kao nezgrapan prijevod ‘znanstvena fantastika’. Za to pak znaju doslovno svi - oni koji čitaju SF i oni koji to smatraju glupošću te koriste termin isključivo u pejorativnom smislu, što me zna propisno naživcirati. Sad u priču upada termin ‘spekulativna fikcija’, koji je dodatno zamutio vodu umjesto da je razbistri.

Meni nije baš legao, ali razumijem zašto postoji. Svaka je fikcija spekulativna, ali bi samo ‘spekulativna fikcija’ trebala sadržavati ono što se označava kao SF, fantasy i horor. Dakle, sve ono gdje ima ikakva primjesa nadnaravnog, izmišljenog, smještenog u budućnost, povijesno promijenjenog..., mogli bismo tako nabrajati. Spekulativna fikcija naprosto bolje zvuči svima u lancu. Autori se tako više ne boje etiketiranja tim ogavnim žigom SF - oni sad pišu spekulativnu fikciju. Uglavnom, spekulativna fikcija je dobar marketinški trik, ali zapravo opsjena.

Express: Malo tržište, mali jezik, ne prevelika razina navučenosti na knjigu i čitanje, koliko je to utjecalo na same Hangarove početke? Kojim ste naslovima probijali led?

Kad se upustiš u proizvodnju knjiga, vjerojatno najvažniji trenutak je onaj kad spoznaš da si sad s one druge strane. Nisi više čitatelj, zaljubljenik, nije to nešto čime samo upijaš nestvarno i širiš si horizonte, maštariš. Sad su tu Excel tablice, analize, pregovori i poslovni planovi te ti se čini da si odjednom umrljao neku svoju nevinu ljubav, da je to sad odjednom “posao”, a u poslu vrijede druga pravila gdje nije baš upitno slušati srce, nego gledati brojke.

Dobro, to zvuči možda malo grubo i previše kirurški, ali mislim da sam jasan. Krenuli smo prvo s časopisom i meni je jako logično bilo da ga nazovem Sirius B. Potom smo odlučili stvarati svoje antologije pa su nastali Titan i Nebula, zatim edicija domaćih autora pod bibliotekom Solaris i konačno danas imamo nekoliko biblioteka u kojima objavljujemo suvremene autore, klasike žanra, stripove i odnedavno teoriju (prva u nizu je filmološka knjiga Scotta Bukatmana o filmu ‘Blade Runner’). Zaključak je da mi još probijamo led i mislim da je to u našoj državi jedno kontinuirano stanje.

Express: A koliko su u kontekstu stvaranja te specifične nišne publike bili važni časopisi poput Future i Siriusa?

Svakako su odigrali ključnu ulogu jer je suvremeni SF izrastao iz kratke priče objavljivane u raznim časopisima. Kažu da je SF najbolji u kratkoj formi. Sirius je legendarni projekt, tu nama nikakve sumnje, i oblikovao je dobar žanrovski ukus svima koji su ga čitali. Osim toga, dao je i nešto kasnije prostor za domaće (jugoslavenske) autore što je bio vrhunski potez. Danas se bez puno pardona može reći da je Sirius objavio vrhunske prijevode, ali meni je važniji jer je objavio genijalne stvari nekih domaćih autora koji su pisali stvari u bok svim velikanima koji su obilježili žanr. Futura je to nastavila biti u nešto drukčijim okolnostima, ali je bila važan nasljednik. To isto pokušavaju Ubiq i Sirius B. Ubiq pruža potpuni prostor domaćoj i regionalnoj produkciji i teoriji, a Sirius B više prijevodnoj i zapravo se idealno nadopunjuju.

Davorin Horak | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Express: Koliko je kvalitetnog SF-a koji se tematski pa i oblikovno razlikuje od dominantnih ‘starosjedilačkih’ angloameričkih špranci?

Zapravo ga je više nego što mislimo, ali jako rijetko do nas dolazi, ako uopće. Većinu SF-a dobivamo iz anglo-američkih izvora. To su bujice proizvoda. Suvremeni SF je, da citiram našeg velikog promotora Krstu A. Mažuranića, američka prćija. Djelomično se čak s tim i slažem. Problem je što mi i sav neanglo-američki SF dobivamo kroz prijevode na engleskom. Malo tko se upusti u traganje za, recimo, rumunjskim SF-om.

Većinom takve knjige dođu u naše ruke jer su nekom igrom slučaja završile u engleskom prijevodu. Ima nekoliko vrlo pametnih američkih i engleskih izdavača koji su svjesni odgovornosti engleskog jezika upravo za takve pothvate. I to je vrhunska stvar. Recimo, zahvaljujući prijevodu sa španjolskog Ursule K. Le Guin čitali smo na engleskom izvrsnu Angélicu Gorodischer. Padaju mi sad na pamet Johanna Sinisalo, zatim Emmi Itäranta, Sergej Lukjanenko te u zadnje vrijeme jako popularni Kinezi Cixin Liu i Chen Qiufan, koje na engleski prevodi izvrstan američki SF autor Ken Liu.

Express: Ima li smisla, ili bolje reći uvjeta, te autore prevesti na hrvatski i objaviti ovdje?

Naravno da ima smisla dobre autore prevoditi na hrvatski, premda će uvijek zapeti na prevođenju. Kad i imaš dobrog prevoditelja za određeni jezik, uglavnom se ispostavi da isti nema pojma o žanru. I tu nastaju komplikacije. No može se, zato je naša politika bila otpočetka da u prevođenju žanra odgajamo mlade prevoditelje koji, osim što znaju dobro jezik s kojeg prevode, dobro moraju znati jezik na koji prevode (čitaj: hrvatski), ali i da znaju puno toga o žanrovskoj literaturi. I to se pokazalo dobrim potezom. Hangar 7 jako želi raditi upravo takve stvari.

Express: Ima li u hrvatskom SF-u domaćih tema, koliko on korespondira s ‘mjestom’ na kojem nastaje?

Vidiš, ovo je gotovo prvorazredno društveno-političko pitanje. SF, a pod time mislim na ona djela koja vrijede čitateljskog truda, oduvijek u sebi ima notu reakcije, pobune, otpora, upozorenja... Američki SF iz Zlatnog doba bavio se reakcijom (ne nužno otporom) na eksponencijalni rast tehnoloških inovacija i velike korake u znanstvenim spoznajama. Onda Huxley, Orwell, pa Novi val (koji je dao vjerojatno najviše onoga što je najbolje u SF-u), u kojem su se autori dohvatili socijalnih i političkih tema, pa cyberpunk...

E sad, kad seciramo ovu našu lijepu banana državu u kojoj puno toga škripi, a ostatak je hrđav da to nikakvom društvenom elektrolizom nemoš’ ukloniti, ja bih očekivao da se piše i objavljuje puno više SF-a, ali to se baš i nije dogodilo. Tu i tamo neki izlet, recimo ‘Nova država Hrvatija 2033’ iz 2013. Pitam se i kako u tom bijednom usponu zaostalog plemenskog nacionalizma i krajnje desnice nema nekih velikih epskih književnih zahvata koji se vrlo lako progutaju ako ih zamotaš u malo fantastike.

Malo izmijenjene geografije, malo mitologije i evo kralja Tomislava na čelu blistave vojske koja se bori protiv nekih zombija ili mračnih sila. Ako ne računaš neke iznimno loše samizdate, uglavnom se ne događa puno. Domaći žanrovski autori koji uglavnom pišu kratke priče i objavljuju u nekoliko zbirki koje se pojavljuju tijekom godine koriste lokalni kolorit, ali mi se čini da je uvijek nekako u drugom planu.

Davorin Horak | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Express: : Koje bi autore hrvatskog SF-a/spekulativne fikcije mogao izdvojiti, a da bi se njihova djela trebala ravnopravno percipirati kad se npr. sklapaju liste za pojedine književne nagrade (naravno, pod pretpostavkom da u tom trenutku imaju neku dobru novu knjigu)?

Ovisno o tipu književne nagrade i propozicijama kojima je definirana, meni je nagrada relevantna ako se u izbor uzme sve što u zadane okvire nagrade spada i odabere najbolje. Ako se po liniji žanra ili predrasudama naslovi izbacuju ili se izvanknjiževnim nekim normama liste ‘podmazuju’, onda me ta nagrada zapravo ne zanima.

Mislim da je zapravo veći problem taj da i kad se u obzir uzme neki SF naslov, u žiriju sjedi uglavnom netko tko o tome nema nikakvog pojma. I odmah ti mogu reći da bi jedan Predrag Raos morao biti na listi (pod uvjetom koji si naveo u pitanju). Padaju mi na pamet i Milena Benini, Aleksandar Žiljak, Darko Macan (kad bi se uhvatio pisanja SF-a), Zoran Krušvar, Goran Gluščić, Danijel Bogdanović te svi ostali koje sam objavio u Hangaru 7 (nadam se da se neće naljutiti što ih nisam imenom spomenuo).

Express: Kakvi su Hangarovi izdavački planovi za 2019., a možeš, ako su već definirani, i o planovima za 2020.?

S obzirom na to da smo sad već odvalili više od pola 2019., dobar dio planova je već realiziran ili je u procesu realizacije, što uvijek nekako kulminira na Interliberu. Mi planiramo svoje pothvate oko tri godine unaprijed, ali ih često i mijenjamo zbog niza nepredviđenih situacija na koje moramo reagirati jer smo si tako zacrtali naše bavljenje ovim poslom.

Recimo, u siječnju smo brzinski utrpali u plan dvije ruske autorice, od kojih je jedna gostovala na konvenciji Fantastikon u Splitu u ožujku, a kako smo mi notorno prepoznatljivi po tome da volimo objaviti knjige autora koji nas posjećuju, bio je to jedan fini potres u našoj manufakturi. Ali odradili smo nešto zbog čega nam je danas jako drago. Slična je situacija bila i prošle godine u listopadu, kad je dolazila autorica Aliette de Bodard.

Vjerojatno će se nešto od ovogodišnjih planova preliti u 2020., ali mogu reći da ćemo objaviti romane Neila Stephensona, China Mievilla, Ursule K. Le Guin, Dana Simmonsa, Kima Stanleya Robinsona, Vonde McIntire, Stanislawa Lema, Chrisa Woodinga, Richarda Kadreya, Philipa K. Dicka...

Express: objavljivanje novih knjiga, što ste konkretno prijavili pod projektom ‘Speculative Fiction - Past, Present, Future’?

Što se tiče projekta ‘Spekulativna fikcija - prošlost, sadašnjost, budućnost’, osam je knjiga od kojih se sastoji projekt. To su romani: ‘Oms en Serie’ Stefana Wula, ‘Das Cusanus Spiel’ Wolfganga Jeschkea, ‘The City and the City’ China Mievillea, “Gogoli disko’ Paave Matsina, ‘Il grande Ritratto’ Dina Buzzatija, ‘Lod’ Jaceka Dukaja, zatim drama ‘R. U. R.’ Karela Čapeka i zbirka priča ‘Bajki Robotow’ Stanislawa Lema.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.