Top News
1932 prikaza

Za odgajanje lobotomiziranih generacija spremni!

Neka od najpoznatijih književnih djela maknuta su s popisa obavezne školske lektire
Dusko Jaramaz (PIXSELL)
Ako je popis lektira za srednje škole u Srbiji većim dijelom iznimno poticajan za odgoj novih čitatelja, onda je hrvatski sušta suprotnost

Roman “Islednik” iz 2015. istaknutog srpskog pisca Dragana Velikića, dvostrukog dobitnika NIN-ove nagrade za roman, u roku od godinu dana prodan je u nevjerojatnih 50.000 primjeraka. 

Treba istaknuti da je Velikić poprilično hermetičan pisac te da njegovi romani, uključujući i “Islednika”, traže posvećenog i iznimno koncentriranog čitatelja, te je stoga broj od 50.000 prodanih primjeraka za ovdašnje, hrvatske i bosanskohercegovačke uvjete, prava enigma. 

Velikić nije usamljen slučaj: roman Marka Vidojkovića “E baš vam hvala”, ovogodišnji finalist Expressove književne Nagrade “Fric”, u periodu od osam mjeseci po objavljivanju samo je u Srbiji prodan u 15.000 primjeraka. Također, većina romana Svetislava Basare, po mojemu sudu najboljeg suvremenog srpskog pisca, objavljuje se u više izdanja, s tim da je, primjerice, početna naklada romana “Andrićeva lestvica užasa” iz 2016. bila 5000 primjeraka. 

Neka od najpoznatijih književnih djela maknuta su s popisa obavezne školske lektire | Author: Dusko Jaramaz (PIXSELL) Dusko Jaramaz (PIXSELL)
Nešto, što je u Srbiji gotovo pravilo, u Hrvatskoj je nezamisliv fenomen. Slično se događa i na filmu, bez obzira na to što je srpska kinematografija u posljednjih desetak godina, od osnivanja HAVC-a, pomalo u inferiornom položaju u odnosu na hrvatsku. 

Tako je, primjerice, jedan izvrstan film, “Južni vetar” srpskog redatelja Miloša Avramovića, u prvih mjesec dana kino distribucije u Srbiji pogledalo oko 550.000 gledatelja, a slično se događalo i ranije, primjerice s filmovima Srđana Dragojevića “Lepa sela lepo gore” i “Rane”. 

Zbog čega je to tako, ako pretpostavimo da su ova dva fenomena, filmski i književni, povezani? Ima li u tome neki nevidljivi, dublji razlog? Ja bih rekao kako itekako ima. 

Školski sat NOVI KURIKUL Top News Potpuni mrak: Susjedi u školama predaju fašizam

Nedavno je, naime, Ministarstvo znanosti i obrazovanja RH u Narodnim novinama objavilo konačan tekst Kurikuluma hrvatskog jezika, uključujući i popis lektirnih naslova za osnovnu i srednju školu. 

Ono što najviše bode oči je činjenica da su s popisa uklonjeni suvremeni hrvatski i strani autori koji su se nalazili u dokumentu koji je izradila stručna skupina predvođena Borisom Jokićem. 

Pored obrazovne funkcije, kurikulum Jokićeva povjerenstva imao je za cilj i popularizaciju književnosti te stjecanje čitateljskih navika kod mlađe populacije. Od živih hrvatskih pisaca u najnovijem kurikulumu “preživjeli” su rijetki, poput Pavla Pavličića ili Ivana Aralice. 

Uz neke nedostatke “Jokićeva kurikuluma”, o kojima sam svojedobno i pisao u Expressu, radilo se o solidnom i za hrvatske prilike, usudio bih se reći, revolucionarnom dokumentu koji je, nažalost, ubrzo postao prvorazredno političko pitanje. 

Treba podsjetiti da je to vrijeme šatora u Savskoj 66 i kratkotrajne Karamarkove kulturne rekonkviste, čije se posljedice nesmanjenom žestinom osjećaju u Hrvatskoj i danas, uključujući i najnoviji kurikulum. 

Knjige u vatri Suočavanje s paklom Kultura 'Prošao sam knjige o diktaturi i shvatio: Trump je novi Hitler'

Najveća bura, da podsjetim, podigla se svojedobno oko popisa školske lektire za srednjoškolsku dob, i to isključivo oko starije hrvatske književnosti, a usput su dva sjajna hrvatska književnika čija su se djela nalazila na popisu lektire, Kristijan Novak i Zoran Ferić, proglašena “kvariteljima hrvatske mladeži”. 

Nažalost, najbolji dijelovi “Jokićeva kurikuluma” su izbačeni, odnosno prepušteno je samim nastavnicima da za učenike predlažu djela suvremenih autora, kako stranih, tako i domaćih. Na ovo se, među ostalim, oglasilo i Hrvatsko društvo pisaca, koje je konačnu verziju kurikuluma označilo kao “kafkijansku noćnu moru”, s čime se teško ne složiti.

Neka od najpoznatijih književnih djela maknuta su s popisa obavezne školske lektire | Author: Dusko Jaramaz (PIXSELL) Dusko Jaramaz (PIXSELL)
Također, što HDP u svojem priopćenju naglašava, “aktualni kurikulum ni u jednom svojem dijelu nije u skladu sa Strategijom poticanja čitanja koju je Vlada Republike Hrvatske prihvatila na sjednici 2. 11. 2017. godine, a koju su izradili Ministarstvo kulture i Ministarstvo znanosti i obrazovanja RH”. (Ovdje sam dužan napraviti jednu malu ogradu jer sam u ovom rašomonu neka vrsta “zainteresirane strane”, moje ime se nije nalazilo na “Jokićevu popisu”, tako da u obrani ovoga dokumenta nema ništa subjektivno.) 

Ovdje treba razmisliti i o mogućim posljedicama koje bi mogle proizići iz slične “metodologije” Ministarstva znanosti i obrazovanja. Hoće li prepuštanjem nastavnicima da po vlastitim, pa i subjektivnim kriterijima, bez bilo kakvog nametnutog okvira, arbitriraju u hrvatskoj književnosti, doći i do estradizacije književnosti? 

Ina Valčanova, bugarska književnica Intervju Kultura "Naš rasizam počinje s Romima i nastavlja neonaci maršem"

A nije isključeno da jedno ovako važno društveno pitanje, jedno od najvažnijih, bez obzira na to koliko to na prvi pogled djelovalo kao pretjerivanje, otkliže u sivu zonu. Jesu li mogući koruptivni scenariji, po kojima nakladnici daju nastavnicima “ponude koje se ne odbijaju”, gurajući svoje autore u lektiru, čime ovi bez ikakvog rizika mogu stvoriti potpuno lažnu sliku hrvatske književnosti, dovodeći tako u istu ravan književnost i estradu, u kojoj je najvažniji kriterij slušanost, odnosno gledanost, bez obzira na estetske kriterije. 

Međutim, književnost mora po svaku cijenu izbjegavati estradne kriterije, kao kakav-takav zalog za budućnost. Može li se, onda, dogoditi da pisci poput Janka Matka postanu dio kanona hrvatske književnosti? Takav scenarij, po zakonskim aktima, nije isključen, odnosno onemogućen. Popis koji je sačinilo Jokićevo povjerenstvo, a koji je prebrisan, slične je scenarije u startu eliminirao.

Sad ću se vratiti na pitanje iz uvoda. Dakle, jesu li naklade nekih knjiga suvremenih srpskih pisaca zapravo tolike jer srpsko ministarstvo obrazovanja “potiče” čitanje? Ako usporedimo hrvatski kurikulum s popisom lektira za srednje škole u Srbiji, stanje po Hrvatsku je poprilično porazno, tako da je odgovor na prethodno pitanje svakako potvrdan.

Spomenut ću samo neke “adute” popisa srpskog ministarstva obrazovanja, odnosno knjige koje ne postoje u hrvatskom kurikulumu, a po mojemu sudu radi se o knjigama i autorima idealnim za “odgoj” novih čitatelja. 

Zbirka priča Ivana Vidića "San od tisuću ljeta" Književna kritika Kultura Tužna zbirka priča I. Vidića o zemlji u kojoj caruje glupost

Tu se u prvom redu radi o dva svjetski relevantna autora: Ivi Andriću i jednom od najvažnijih književnika uopće, Antonu Pavloviću Čehovu. Anton Pavlović Čehov u Srbiji se proučava u tri razreda, u 1., 3. i 4., uključujući i njegove kratke priče koje su vrhunac tog žanra i do danas nenadmašen model kratke priče, dok je u hrvatskom planu predviđena tek drama “Tri sestre” u 3. razredu srednje škole. 

Ivo Andrić se u Srbiji “čita” u sva četiri razreda srednje škole, uključujući i zbirku “Ex ponto”, koja se, uz “Nemire”, u hrvatskom književnom kanona smatra isključivim “hrvatskim udjelom u Andriću”. Dotle, u Hrvatskoj je predviđen samo jedan Andrićev roman u 4. razredu: “Prokleta avlija” ili “Travnička hronika”. Tu su, zatim, u Srbiji, Bulgakovljev roman “Majstor i Margarita”, Marquezovih “Sto godina samoće”, “Tihi Don” ruskog nobelovca Mihaila Šolohova ili autori poput Borgesa ili Orwella.

Neka od najpoznatijih književnih djela maknuta su s popisa obavezne školske lektire | Author: Dusko Jaramaz (PIXSELL) Dusko Jaramaz (PIXSELL)
Iako su i u srpskoj lektiri poprilično zanemareni suvremeni pisci, uključujući tu i spominjane Velikića i Basaru, tu stvari ipak mnogo bolje izgledaju nego u hrvatskom kurikulumu, zahvaljujući djelima Danila Kiša, koji se proučava u sva četiri razreda, romanu “Kad su cvetale tikve” Dragoslava Mihailovića ili autorima poput Aleksandra Tišme, Borislava Pekića ili Davida Albaharija. 

Tu je, primjerice, i drama “Balkanski špijun” Dušana Kovačevića. Ipak, bode oči nedostatak jednog imena u oba kurikuluma, koje ravnopravno pripada objema književnostima, i srpskoj i hrvatskoj, a riječ je o Mirku Kovaču.

Zanimljivo je također vidjeti što je u hrvatskom kurikulumu uzeto iz srpske književnosti. Rezultat je poražavajući: srpska književnost je zastupljena tek malo bolje nego primjerice bugarska ili islandska, i to tek s dva imena. Ironično, riječ je o dvojici “nesrba”, Ivi Andriću i Meši Selimoviću. 

Djeca u školi Dobra taktika Ekonomix Kako je Estonija pobijedila Finsku i Švicarsku u obrazovanju

S druge strane, u srpskom planu i programu zastupljen je niz hrvatskih književnika: Miroslav Krleža, Tin Ujević, Simo Matavulj, Ivan Gundulić, Antun Gustav Matoš, Ivan Goran Kovačić, Ivan Mažuranić, Silvije Strahimir Kranjčević, Vladan Desnica, Marin Držić... 

Tu su i Slovenci France Prešern i Ivan Cankar, Mihajlo Lalić i Njegoš kao “predstavnici” Crne Gore, a tu je, uz Mešu Selimovića i Branka Čopića, i sjajni bosanskohercegovački pripovjedač židovskog podrijetla Isak Samokovlija.

Jedini kompliment koji mogu uputiti hrvatskom kurikulumu je uvrštavanje na popis Vitomira Lukića, iznimnog hrvatskog i bosanskohercegovačkog pisca, gotovo nepoznatog u Hrvatskoj, dok u BiH ima kultni status. 

On je uvršten u lektiru za 4. razred sa svojim “Sanovnikom nasmijane duše”, bez obzira na to što bi, po mojemu mišljenju, mnogo bolji izbor bio roman “Album” ili “Hodnici svijetlog praha”. 

Dinko Mihovilović Nova zvijezda Kultura "Kad sam pročitao 'Kiklopa', pobacao sam druge knjige"

Dakle, srpski plan i program uzima iz hrvatske književnosti ono najbolje, pa tako i iz slovenske i crnogorske, dok je hrvatsko ministarstvo jednu književnost, poput one srpske, koja je dala niz pisaca svjetskog i europskog značaja, lakonski “prebrisalo”. 

Ako je popis lektira za srednje škole u Srbiji većim dijelom iznimno poticajan za odgoj novih čitatelja, o čemu svjedoče, evo, i naklade nekih ozbiljnih srpskih pisaca, poput Velikića i Basare, onda je hrvatski sušta suprotnost, koji kao da se vodio onom krilaticom iz Orwelova romana “1984”: “Neznanje je moć”. Odnosno, odgajanje lobotomiziranih generacija kojima je knjiga dosadna i nerazumljiva tlaka.

  • vjaceslav 14:15 15.Veljača 2019.

    što je - niste spremni za diskusiju? a spremte se, spremte

  • vjaceslav 09:19 15.Veljača 2019.

    opet o srbima! i srpskim piscima! neka ljudi čitaju i srpske pisce, zašto ne? osobno su mi "beleške jedne ane" mome kapora mnogo zanimljivije od "dnevnika ane frank", ali momo kapor i npr. ivo andrić srpski su pisci koje ne ... prikaži još!ne treba proučavati u sklopu hrvatskog književnog jezika.