Kultura
2668 prikaza

'Otkud lažna nada da će doći netko i spasiti ovu zemlju?'

Linda Begonja
1/6
Boris Ščitar/ PIXSELL
Linda Begonja o sitnom fašizmu malograđanina i zašto bi ljudi radije ili krv nego vodu

Linda Begonja članica je glumačkog ansambla zagrebačkog Satiričkoga kazališta Kerempuh već 20 godina. Ali to ne ističemo kao veteransku dekoraciju nego kao motiv svojevrsnog preispitivanja: ispunjava li suvremeni teatar, kratko i svečano rečeno, profesionalne žudnje? I što je tu s razlikom privatnog i profesionalnog? Kako se kazalište, metaforički i svakodnevno, prelama kroz život naše sugovornice?

Razgovaramo u dinamičkoj napetosti dojmova suvremenih, davnih i budućih predstava u kojima je Begonja igrala. Predstava "Audicija" redatelja Andrasa Urbana, kojom je počela sezona u Kerempuhu, podijelila je kritiku i publiku. S profesionalne strane, kaže naša sugovornica, "bilo je uistinu inspirativno raditi s Urbanom". Publiku uvijek zanima pogled s "one strane" bine, a Linda Begonja svjedoči da je osjetila i vidjela žestoke, kreativne i otvorene reakcije publike.

Linda Begonja | Author: Boris Ščitar/ PIXSELL Boris Ščitar/ PIXSELL

Postoji, naime, scena u kojoj ona na pozornici "prepričava" san čiji su protagonisti aktualni predstavnici domaće visoke politike, a u snu se pojavljuje i ustaški pozdrav na koji publika onda reagira različito, zaboravljajući valjda da je riječ ipak o fikciji, teatru?

"Tu smo predstavu radili gotovo dva mjeseca kroz improvizacije na zadane teme iz socijalnog, političkog, društvenog i intimnog konteksta i imali veliku slobodu u izražavanju stavova, pokušavajući destabilizirati granicu između stvarnosti i fikcije. I što se dogodi kad glumcu daš takvu vrstu slobode? Nađeš se pred novom vrstom odgovornosti, koja više nije umjetnička nego postaje i građanska. Naravno, proces i finalni oblik predstave se razlikuju.

Neki materijali su u predstavi transponirani, a neki su ušli u integralnoj verziji, onako kako su se pojavili na probama. Moja mala, jezovito-snovita politička etida 'Ja volim svoju domovinu', u kojoj se pojavljuje sporni ustaški pozdrav 'Za dom spremni' izvanredan je primjer kako publika može zaboraviti fikcionalni okvir kazališne izvedbe", objašnjava Begonja.

Dalibor Matanić Još neviđeno Kultura Egzorcizam nam treba! Da Hrvatsku oslobodimo zla!

Jasno nam je da domaća publika reagira svakako… "Da, reakcija na tu etidu i neka druga mjesta u predstavi su raznolika: od demonstrativnog dizanja i izlaženja uz lupanje vratima, do mučne, nekad čak i prijeteće tišine. Uvijek me nanovo iznenađuje moć kazališne fikcije. Kazalište nije mrtvo! Usput, voljela bih znati je li toj istoj publici koja tako demonstrativno izlazi jednako smetao i onaj prosvjed protiv, primjerice, odluke Vijeća za elektroničke medije za ukidanje koncesije televiziji Z1 zbog govora mržnje.

Tamo se, podsjetit ću cijenjene čitatelje, orio pozdrav 'Za dom spremni', sve se događalo pod okriljem tadašnje Vlade, a prijetilo se novinarki Mirjani Rakić. Nitko od prosvjednika nije sankcioniran jer, prema izjavi Policijske uprave zagrebačke, nikoga nisu mogli identificirati: prosvjednika je, jednostavno, bilo previše", podsjeća Linda Begonja u kratkoj, naizgled digresivnoj epizodi koja nas tematski i sistemski ipak vraća glumačkom radu na "Audiciji".

Tradicija brehtijanskog kazališta na koju se naslanja i ova Urbanova predstava Begonji je veoma bliska jer je njezin prvi glumački angažman bio u Brechtovoj predstavi "Pir malograđana" režisera Eduarda Milera: bilo je to dosta davno… Kako onda procjenjuje status domaće publike prema formi brehtijanskog kazališta? I što bi tek bilo da se igra "originalni" Brechtov tekst, kakve bi onda bile reakcije na "parolaško" kazalište?

Linda Begonja | Author: Goran Kovačić/PIXSELL Goran Kovačić/PIXSELL

"Onaj tko se danas namjerava suprotstaviti laži i neznanju, mora proći kroz najmanje pet teškoća. Mora imati hrabrost da piše istinu, iako se ona svuda potiskuje; pamet da je prepozna iako se ona svugdje prikriva; umijeće da tu istinu učini upotrebljivom kao oružje; promišljenost da izabere one u čijim rukama istina postaje djelotvorna i lukavstvo da je među njima proširi. Tako kaže Brecht, to su njegovi postulati za pisanje istine.

A današnje vrijeme represije u Hrvatskoj izvrsna je platforma da se o nečemu tako 'sitnom i prizemnom' kao što je običan život maloga građanina govori hrabro. Kroz naizgled 'sitan fašizam' i prevrtljivost stavova maloga građanina. To je kao, ponovno, Brechtova rečenica: 'Oni hoće jesti teletinu, ali da ne vide krv'", pripovijeda Linda Begonja.

Pa kako domaća publika razumije tu Brechtovu poznatu rečenicu? "Nisam sigurna da je većina današnje publike institucionalnih kazališta spremna na tu rečenicu. Kao i na gledanje istini u oči, na agresivni nacionalizam koji se događa pred našim očima, na surovost iseljeničkog vala iz Hrvatske, na osjećaj poništenosti privatnih prava, kao i prava na umjetničke slobode.

Otkud vječna lažna nada da će 'doći netko i spasiti ovu zemlju od prazne političke demagogije'? Usput, brehtijansko kazalište, osim što nam govori neugodne istine, može biti i izuzetno duhovito. A konkretnije govoreći, predstava 'Audicija' sigurno ne ispunjava očekivanja građanske publike, za njih će zasigurno biti parolaška", smatra naša sugovornica.

Oliver Frljić majstor kontroverzi Kultura Opet prosvjedi: Kako to Frljić izaziva bijes čudorednih

Na terenu razgovora o razlici statusa između kazališta, pogotovo u programu ovogodišnje sezone, upadljiva je činjenica da se njezino matično kazalište upustilo u, možda, rizik politički provokativnog, nasuprot tradiciji takozvane građanske satire? Jesmo li politički nekorektni ako "dijelimo" satiru na građansku i političku, jednako kao kad uspoređujemo tradiciju građanskog i politički angažiranog kazališta?

"Za početak bih", vedro će Linda Begonja, "čestitala našem (još uvijek) ravnatelju Dušku Ljuštini, da se u ovim opasnim vremenima odlučio za satiru koja izlazi iz sigurne zone građanskih očekivanja. Nismo politički nekorektni ako satiru dijelimo na građansku i političku, kao i kad uspoređujemo tradiciju građanskog i politički angažiranog kazališta. Satira je neodvojiv dio naše kazališne tradicije. Citiram Beaumarchaisa: 'Nastojim se svemu smijati i to od straha da ne bih morao zbog svega plakati.' Ostavljam, zato, građanskoj publici da biraju što im je draže", uz osmijeh će Begonja.

Možda klasik poput Pirandella? Ovih su dana, naime, u Kerempuhu počele probe za Pirandellovih "Šest likova traži autora" u režiji Olivera Frljića. Probe su žestoke, pretresa se sprega života i teatra, naravno. Što intrigira u tom radu? To bi bio "klasični" povratak velikom tekstu, pitamo.

Linda Begonja | Author: Boris Ščitar/ PIXSELL Boris Ščitar/ PIXSELL

"Pirandello je 1921., šaleći se na vlastiti račun, napisao: 'Spali smo na to da postavljamo Pirandellove komade. Svaka čast onome tko ih razumije kada su namjerno napisani tako da ni glumci, ni kritičari, ni publika njima nikad nisu zadovoljni'. Mislim da su Oliver i dramaturginja Nina Gojić napravili odličnu adaptaciju drame što postavlja pitanje gdje počinju i završavaju stvarnost i fikcija, istina i privid. Tek smo krenuli na putovanje s puno žanrovskih destinacija, što mi je kao glumici izuzetno primamljivo, kao i činjenica da ne znam gdje ćemo završiti", kaže naša sugovornica.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
  • Balaban 10:23 24.Prosinac 2017.

    Draga Branimira ili kako već ! Mjesto na ovom portalu i negdje, na party zabavi pa i prilikom otvaranja kakve nove modne linije - po svojoj vokaciji su IDENTIČNA.