'Otkud lažna nada da će doći netko i spasiti ovu zemlju?'

Oliver Frljić je njezin životni partner, što je činjenica koju ističemo izvan svih hohštaplerskih motiva. Teško je, naime, shvatiti kako može izgledati život uz "nacionalnog izdajnika Frljića", koliko političkog i drugog desničarskog nasilja čovjek mora podnijeti da bi normalno živio i radio? U kojoj to mjeri, privatno i profesionalno, obeshrabruje

 "Eto, upravo pišem priručnik za sve žene nacionalnih izdajnika pod naslovom 'Kako ostati vjerna nacionalnom izdajniku?'. Šalim se. Poražavajuće je da je u Hrvatskoj svako različito mišljenje, svaka različitost izložena iznimnoj agresiji, podmuklim metodama psihičke torture koja duboko ulazi u sferu intime. Ondje, kao pojedinac, postaješ nesiguran, tužan i obeshrabren. But we shall never surrender!", uz osmijeh će Begonja.

Razgovaramo taman uoči puta na subotički festival Desire, gdje igra u Frljićevoj predstavi "Second exile", koja je bila praizvedena u Mannheimu. Gorko ste se nasmijali, kažemo, na pitanje kad će ta predstava igrati, recimo, u Zagrebu? Zašto? Ta je predstava vama značajna i na intimnom planu?

Davor Višnjić/PIXSELL

"Na vaše pitanje mogla bih postaviti protupitanje: da li sloboda znači hrabrost? Bi li bila hrabrost dovesti tu predstavu u Zagreb? Ili je riječ o strahu od visokorizičnog redateljskog rukopisa? Možda je posrijedi općenita nezainteresiranost za temu egzila? Zbog elementarnih razlika: drukčijih pogleda na život, umjetnost i različitih političkih opredjeljenja - ljudi se ovdje boje jedni drugih, umjesto da se međusobno oplemenjujemo. 
Živim u strahu jer u proteklih 26 godina ne vidim pozitivnu promjenu.

Vidim eroziju društva. Izgleda da ni od II. svjetskog rata, niti od krvavog raspada Jugoslavije nismo ništa naučili. Nema pomaka u socijalnoj osviještenosti. Ljudi bi radije pili krv nego vodu. Na intimnom, kao i na umjetničkom planu, izuzetno mi je važan ovaj projekt. Igram djelomično na njemačkom i engleskom, što mi je kao glumici izuzetno intrigantno.

Kroz prizmu vlastitih intimnih iskustava radim presjek zadnje tri godine života u Hrvatskoj. Kroz autobiografske glumačke ispovijesti predstava govori o različitim vrstama egzila: o ideološkoj i političkoj krizi EU, o nacionalizmu, ksenofobiji i o položaju istočnoeuropskog čovjeka koji je prisiljen na egzil", u dahu će Linda Begonja, što nas inspirira na još malo razmišljanja o drukčijem, recimo njemačkom, teatru gdje je igrala.

Anja Šovagović Despot Kultura "Stvari su krenule nizbrdo kad je HDZ najavio Frljićevu smjenu"

Ne bismo ulazili u strukturne usporedbe teatra, ali uvijek zanima status političkog kazališta. Ondje, naime, nitko publiku ne bije prije ulaska na pozornicu politički "suspektnoga" kazališta? "Ponovno ću citirati, ovaj put Žižeka: 'Što ako Europa mora prihvatiti paradoks da je njezina demokratska otvorenost bazirana na zaključku da nema slobode za neprijatelje slobode, kako je Robespierre rekao jednom davno?! U njemačkom teatru još uvijek ima više slobode nego u nekim drugim zemljama. Ondje 'nitko ne sme da te bije'. Zato ideš u Poljsku. Tamo smije", mirno zaključuje Begonja, u svemu odajući dojam profesionalke koja uživa u vlastitom poslu.

U biografiji, vidimo, stoji da zagrebačku Akademiju nije upisala iz prve, a paralelno je studirala književnost na zadarskom sveučilištu. Gavelijanskim pristupom kazano, stvar je "spasio" humanistički studij? Rijetki su, naime, kazališni profesionalci koji vole kazališnu teoriju i izazove postdramskog kazališta: slijedi li u tome neku određenu ambiciju ili se naprosto prepusti, pa kuda dođe..

"Smatram da danas glumac treba biti kompletan izvođač i u tom smislu teorija dramskog i postdramskog teatra pomaže mu da izađe iz vlastite sigurne zone. Imala sam prilike raditi tek nekoliko postdramskih predstava ali razumijem njihova ishodišta: što zbog određene literature koju sam pročitala, što zbog mog senzibiliteta za tu vrstu scenskog izraza. I ako imam priliku praktično raditi u toj vrsti teatra, više ne postavljam banalna pitanja.

Autorsko kazalište bi trebalo biti kolektivna kreacija. Izostanak narativa ili dekonstrukcija dramskog lika, uobičajeni postupci u ovom tipu teatra, postaju veliki problem u kontekstu građanske vizije dramskog teatra. Inače pokušavam učiti i na duhovnoj razini - i od drugih ljudi i od same sebe. A tu nikakva teorija ne pomaže", smije se naša sugovornica koju, dalje, provociramo uspomenama na kolektivnom planu.

Boris Ščitar/ PIXSELL

Studirala je i profesionalno se razvijala u dekadenciji, na samom kraju socijalizma kad je napon umjetničke proizvodnje (na području Jugoslavije) bio, u usporedbi s današnjim, ogroman. Generacije današnje kvalificirane publike pripadnici su tog miljea ili paradigme kojoj su nekad, govoreći po osjećaju barem - pripadali. A danas? Što je s generalnim, paušalnim, emotivnim osjećajem pripadnosti nekom kulturnom prostoru? Ili nekom političkom prostoru?

"Studirala sam devedesetih književnost u Zadru i glumu na ADU u Zagrebu. U vrijeme socijalizma bila sam Titova pionirka, imam sve zlatne značke za odličan uspjeh u školi. Naravno, dok je Jugoslavija postojala, kao srednjoškolka, imala sam priliku vidjeti neka značajna kazališna ostvarenja. Ne znam što bih rekla o osjećaju pripadnosti, osim da takvu ne osjećam. Ne osjećam pripadnost ikakvom kulturnom ili političkom prostoru.

Znam samo da mi je rat uzeo najljepše godine mladosti, da sam puno plakala, bila u skloništu sa svojom obitelji bez struje i vode skoro dvije godine. Sad, nakon 26 godina, kad se zagledam u svoju nutrinu, osjećam traume kao i većina ljudi u ovoj zemlji, pretpostavljam. Kao i većina ljudi bilo gdje u svijetu koji su prošli kroz iskustvo rata. Ne vjerujem u nacionalnosti, ne vjerujem u rasne podjele, ne vjerujem u mržnju, predrasude i diskriminaciju. Još uvijek se trudim vjerovati da naše društvo može doživjeti transformaciju svijesti. Vjerojatno sam utopist", razmišlja kazališna i filmska glumica.

Izvan granica Kultura 'Dosta mi je političara koji se izvlače na mladu demokraciju'

Tvrdi da uživa u oba medija. Ali praktično govoreći, kroz okular filmskog spektra ženskih uloga - ima li tu kruha za glumice? I čemu se, konačno, veseli najviše u profesionalnom životu: postoji li kakva velika, neostvarena, ambicija?  "U hrvatskom filmu uvijek ima kruha za ženske uloge: ili si žena ili si majka ili si kraljica. Šalim se. Veselim se svakoj ulozi, bez obzira na medij, ako u njoj vidim priliku za neki kreativni pomak ili kvantni skok.

Imam puno neostvarenih ambicija u profesionalnom životu. Mi glumci smo takva bića, 'krhka i neostvarena uvijek, bez obzira na napredak'. U zadnje vrijeme ozbiljno razmišljam da se počnem baviti kazališnom režijom, bar jednu da pokušam napraviti, da vidim imam li što za reći", uz osmijeh zaključuje Linda Begonja.