Prema podacima Odjela za mentalne poremećaje Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, 2016. je godine registrirano ukupno 38.385 hospitalizacija zbog mentalnih poremećaja, a ti su se poremećaji, kao i poremećaji ponašanja, našli na trećem mjestu popisa ukupnog opterećenja bolestima u Hrvatskoj, odmah nakon kardiovaskularnih i malignih bolesti.
Gotovo 12 posto Hrvata, dakle, pati od nekog oblika mentalne bolesti, no o njima tako rijetko govorimo. Još rjeđe to činimo bez osuđujućeg prizvuka u glasu. Ne tješi činjenica da u tome nismo usamljeni.
"Nama Australcima jako je teško govoriti o mentalnim bolestima i do prije desetak godina to je bila posve zabranjena tema. Stanje se popravilo nakon što su neki sportaši progovorili o svojim problemima, mahom onima s depresijom ,pa sad imamo nekoliko društava koja se tim specifičnim stanjem bave. No opsesivno-kompulzivni poremećaj još je obavijen popriličnim velom tajne u široj javnosti", govori Peter Blackburn, redatelj i član žirija ovogodišnjeg izdanja zagrebačkog One take film festivala.
Njegov iz jednog kadra snimljen dugometražni film "Eight" je jezovita, ali duboko ljudska priča o Sari Prentice, mladoj Australki koja već godinama, zbog težeg oblika opsesivno-kompulzivnog poremećaja i agorafobije, nije napustila sigurnost vlastitog doma. Iako, samo se od sebe nameće pitanje koliko se bolešću uvjetovan boravak u zatvorenom prostoru može nazvati sigurnošću. Jednako se tako nameće pitanje je li opsesivno-kompulzivni poremećaj, na koji se veže agorafobija, realnost ili umjetnička odluka uvjetovana tehničkom izvedivošću.
"Iako nam je agorafobija išla u prilog jer smo Saru mogli smjestiti unutar određenog okvira i time lakše snimiti film, opsesivno-kompulzivni poremećaj na koji se vežu drugi strahovi, nažalost, vrlo je učestalo stanje. Mi, zapravo, snimajući film ništa nismo izmislili ni nadodavali, stvari smo prikazali točno onakvima kakve jesu. Samo smo iskustva više ljudi pretočili u jednu osobu", otkriva Blackburn nastavljajući kako su se za film pripremali razgovarajući s polaznicima grupe za upravljanje poremećajem jer, kako kaže sam redatelj, "on nije nešto što se liječi, s njime se jednostavno naučiš živjeti".
Može li se doista naučiti živjeti sa stanjem u kojem osoba ribanjem svoje tijelo pretvara u veliku otvorenu ranu, pa i najuobičajenija higijenska rutina, poput nanošenja dezodoransa, izaziva snažnu bol?
"Teško je, možda i užasavajuće, no ljudi kažu da se može. A tu sam stravu i tegobnost pokušao prikazati filmom jer nisam bio zadovoljan načinom na koji se temi pristupalo dosad, u filmovima, poput 'Bolje ne može', i serijama, kao što je 'Malcolm u sredini'."
Iako u njegovoj blizini nitko ne pati od pravog opsesivno-kompulzivnog poremećaja, Blackburn je ipak imao vrlo osoban razlog za snimanje ovog filma.
"Potakla me supruga koja ne može napustiti kuću ne provjeri li osam puta je li zaključala vrata. Od tuda i naziv filma. To, naravno, nije pravi OKP, ali otežavajuće je i zapitao sam se koliko je teško živjeti u sjeni prave bolesti."
Odgovor je jako. I nestvarno. Toliko nestvarno da su "Eight" mnogi gledatelji, pa i dio kritike, proglasili dramom s elementima horora.
"To nipošto nije bila namjera. Mislim da se ljudi ne mogu nositi s teškim situacijama pa ih radije svrstavaju u neki žanr, teško im je povjerovati da se takve stvari doista događaju."
S njim se slaže i festivalski gost, ruski redatelj Ilija Antonenko, čiji se film "Chocolate wind", unatoč šašavu naslovu, zapravo dotiče nekoliko neuralgičnih točaka društva, nezadovoljstva, nemogućnosti promjene vlastitog i prelaska u okvire nekog tuđeg, stranog i nepoznatog društva. Dvadeset i četiri minute dug film zapravo je Skype razgovor koji se odvija između dviju 18-godišnjakinja u kojem jedna, Maša, pokušava nagovoriti drugu, Allu, da joj se pridruži na Zapadu jer ondje je sve besplatno i dostupno, ondje se i snovi lako ostvaruju, a Alli se njezini snovi, ma koliko jednostavni bili, čine neostvarivima.
"Ona želi studirati medicinu. Namjerno sam upotrijebio taj moment jer je korupcija u visokom školstvu snažno izražena. Bez novca nije moguće upisati medicinski fakultet u Sankt Peterburgu."
Antonenko smatra kako je takvo društveno stanje pogodno za svaki oblik manipulacije mladima.
"Mladi su željni svega, željni promjene, željni spoznavanja svijeta. A žive u zemlji u kojoj je to nemoguće, vide da ne postoji mogućnost uspona na društvenoj ljestvici i shvaćaju da bi se trebali zadovoljiti onim što imaju. Za njih to nije prihvatljivo. Ni Alla iz filma nije siromašna, ali nije ni pripadnica srednje klase jer taj se društveni sloj u Rusiji izgubio. Ima hranu na stolu, ima brižne roditelje, ali to joj nije dovoljno."
Zato život negdje drugdje bolje zvuči. I dok gledatelj očekuje kako će se "negdje drugdje" uobličiti u neonskim svjetlima nekog bordela, Maša navlači burku i poziva Allu da joj se, samo jednim potezom na tipkovnici, pridruži u Istanbulu. Za to vrijeme, u pozadini svira popularna ruska pjesmica za djecu "Čokoladni vjetar".
"Film sam temeljio na stvarnoj priči dviju djevojaka iz Rusije. Jedna se već pridružila ISIL-u i pokušavala je nagovoriti drugu da pođe njezinim stopama. Zanimljivo je što je ta djevojka samo godinu prije toga bila članica nacističke bande i tukla te iste muslimane. Dakle, za nju su sva ta preobraćenja zapravo poput dječje igre. Pjesmicu sam ostavio kako bih to naglasio."
Iz istog je razloga, radi pojačavanja dojma, gledatelja do samoga kraja ostavio u uvjerenju kako će djevojke završiti u raljama prostitucije.
"Volim taj moment suspensa, jako mi je bitan i smatram da će mladi više naučiti o životu kroz trilere ili horore nego kroz društveno angažirane pamflete, u kojem god obliku oni bili. Nisam siguran je li ta nesretna tradicija podvođenja iskorijenjena, mislim da ju je terorizam samo potisnuo s naslovnica. Problem leži u tome što mladima ne dajemo priliku da se izraze i ostvare, pa oni ne žele odrasti i život shvaćaju kao dječju igru te često ne shvaćaju njezinu težinu."
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
samo 12%? to bi bila istina kad nebi bilo nase"vlasti". glasovati preko cetvrt stoljeca za one koji su ovu drzavu sustavno opljackali i doveli do toga da nas zovu"muljevito dno europe"mogu iskljucivo oni koji pate od tezih oblika psihickih poremecaja