Kultura
2800 prikaza

"Ne znam kako sam imao muda stati pred ljude i pjevati"

Husein Hasanefendić Hus
1/17
Sandra Šimunović/PIXSELL
Uvijek mi je bio komičan naš punk pokret jer sam se uvijek pitao: Kaj ste tak’ ljuti? Na koga? Što te u životu tako frustrira?

Parni valjak je krajem prošle godine objavio album “Vrijeme”. Na vrijeme, svega nekoliko godina do 45. obljetnice osnutka benda. “Subjektivno vrijeme. Ali i ono koje nas obilježava, svakodnevno. Neumitno vrijeme, uz pokušaj kratkog predaha da pomislimo što nam se to svima događa”, govori Husein Hasanefendić Hus, autor stihova i glazbe svih 13 pjesama s najnovijeg albuma. 

“Dvije godine nam je trebalo da, singl po singl koji smo objavljivali prije čitavog albuma, naviknemo publiku na taj paket. Moraš se pridržavati pravila igre, tako funkcionira muzička industrija. A kako smo stara škola, kad radimo pjesmu, ne kalkuliramo. U trenutku stvaranja pjesme vodimo se isključivo vlastitim kriterijem. Važno nam je da bude dobro, da iza toga možemo stajati. Nije nam na pameti kako da ubrzamo ‘dobačaj’ pjesme, ne. Tako ne mogu raditi”, objašnjava naš sugovornik dok pijemo kavu. 

Njemu se nigdje ne žuri, nema nervoze. Zašto bi i bilo? Nakon tolikih godina i stadionskih utakmica... Pa ima li skepse u tom Valjkovu vremenu? Autorskom, privatnom? “Ma, jesam u fazi kad razmišljam o ograničenjima benda. Ali ne u biološkom smislu. Još imamo ozbiljnu energiju i na koncertima i inače. Nije stigao taj presudan biološki moment, da pokucam u drvo. Ipak, govoreći o ograničenjima, stvar je složena. Imamo toliko pjesama koje ne sviramo na koncertima unatoč tome što ih pokušavamo rotirati, upoznavati publiku s novim stvarima, ali... Ne smiješ iznevjeriti očekivanja publike”, govori Hus i znamo za tu žilavu opsesiju publike: zašto nisi svirao moju stvar? Opasno. 

Husein Hasanefendić Hus | Author: Siniša Hančić/Pixsell/History Siniša Hančić/Pixsell/History

“Upravo to. U neku ruku, to je psihičko ograničenje autorstva, a posve logično s aspekta publike. Ali kad uzmem gitaru u ruke, što je svaku večer i svaki dan jer me zabavlja i odmara, ne razmišljam što ću. Nego kako se ‘otvori’. I zato mislim o novom izazovu. O svirci s nekom drugom ekipom mimo Valjka, sebi za dušu.” Mislite, ne možete “pobjeći” od benda? “Da. Valjak je čvrsta, stabilna priča. Zvuk koji postignemo činjenica je prepoznatljivosti. Što god napravili, kad Aki zapjeva, eto ti rukopisa Valjka. Kad bi čuli samo matrice bez vokala, recimo iz antologije gdje su neke pjesme doista iskoraci u  muzičkom smislu za nas, siguran sam da bi ljudi pomislili da je to nešto ‘strano’, ne bi povezali s Valjkom. E onda dođe Aki i ‘pokvari’ sve”, uz smijeh će Hus, razumijemo da se ne radi o pokušaju prekida s Valjkom, nego njegovu upornom motivu za istraživanjem. Pokušaju, što naš sugovornik često ponavlja, “neke nove energije”. 

“Mi smo pak toliko matori bend da više nemamo ciljnu grupu publike. Generacije i generacije su odrasle s nama. Nasreću, imamo i pristojan postotak mlade publike. Baš klinaca, koje primjećujem u prvim redovima na koncertu, a pjevaju nove pjesme. To su ljudi kojima radio ne znači ništa, informiraju se na drugačiji tehnologijski način. Recimo, SARS ili Dubioza kolektiv su primjeri bendova koji nisu stasali kroz eter, a postali su značajni. Ali ako mi želimo zahvatiti sve generacije, radio jest primaran medij. Bez obzira na digitalne platforme. Hoćeš li rasprodati Arenu, pjesme se moraju rotirati eterom. A tu pak vrijede pravila o pjesmama koje ne smiju biti dulje od tri, tri i pol minute, inače ih nema na play-listama”, objašnjava Hus. Kao u vrijeme prvog, trominutnog rocka - paradoks bumeranga vremena, ne idu dulje stvari... 

“Točno tako, iako po veteranskom principu uspijemo koji put progurati i dulju pjesmu, poput singla ‘Za malo nježnosti’, kojim završava novi album, a traje šest minuta”, ozbiljno govori Hus, što nas dovodi do novog anegdotalno-antologijskog paradoksa povijesti rocka. Bila je, pišu kronike, 1972. godina i Mick Jagger je javnosti rekao: “Jebi ga, gotovo je”, misleći na  vitalitet i energiju tadašnjeg rocka. A danas? Kad kažete: “Rock je mrtav, živio rock”, razapet će vas, najprije medijski rock kritičari koji, usput, Valjak desetljećima ne odvajaju od formulaične egide “punokrvnog mainstream rocka” - što god to značilo.

Husein Hasanefendić Hus | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Pa što je Husu rock danas i nekad? Glupo pitanje? “Ne, nije. Nikad nisam bio dovoljno pametan da shvatim što je zapravo rock. Naravno, ikonografija je važna. Ali meni granice žanra, što jest a što nije rock, ni kao klincu nisu bile važne. Okej, stav, neki bunt. Neka energija. To postoji i danas, bez obzira na to kako to zvali. Prototip ikonografije starog rocka je bar, klub. Danas toga više nema kod nas. Mi jesmo u ‘organizmu’ rocka, ali ne bježim ni od kakvih drugih muzičkih utjecaja. To je nemoguće. Ne možeš se oteti utjecaju gena, nečemu što ti je ‘usađeno’. Ako gledamo tradicionalnu glazbu s ovih prostora, takva te obilježi i na nesvjesnoj razini”, kaže Hus dinamikom glasnog razmišljanja. Ali svjesna inicijacija? Koje se “formativne” muzike sjeća? Kao pokretača svojeg poziva? 

“A, zakačio sam se na Beatlese, odmah. Ostali su neprikosnoveni, čitav život. Posebna kategorija, ostalo je za debatu. Slušao sam, naravno, razne žanrove, svašta. Genesis s Gabrielom, Status Quo u ranijoj fazi, ne sjećam se zapravo... Radio je u odrastanju moje generacije bio ultimativan medij. Radio Luksemburg, tko ga je ‘uhvatio’. A ako je netko u ulici imao gramofon, gala!”, govori Hus koji u roditeljskoj kući nije imao fonoteku ili izravan muzičarski, profesionalni poticaj. “Ne, tata je bio akademski slikar, ali i sportaš, što se i u mojem formativnom smislu spajalo do određene mjere. Trenirao sam sve i svašta, ali kad je došla gitara, bilo je gotovo. Nisam imao neposrednu kućnu predaju, ali me tata uputio. Vidio sam, jednom, novinsku karikaturu: četiri čudna lika s čudnim frizurama u automobilu, a vojska ih štiti od nepregledne gomile ljudi. Nisam razumio pa mi je stari objasnio: ‘Beatlesi. To ti je popularan bend’. Prva spoznaja. Onda sam počeo bolje slušati, neko veselje ti prođe kroz tijelo kad kao dječak čuješ električnu gitaru. Beatlesi, pa Shadowsi.. Ipak, stari je volio pjevati. Ruske balade, kad bismo odlazili na more. Pa bi se mama priključila. To mi je tad beskrajno išlo na živce, ali danas shvaćam, sve ti se u djetinjstvu lijepi. I te njegove ruske balade, nisu one bez razloga ostale negdje u meni, kao tragovi romance, neki bujni, romantični moment”, pripovijeda prvi čovjek velikog benda koji je prvi doticaj sa žicama imao u osnovnoj školi, kad je u ruke uzeo tamburicu. “Nije bilo gitare u školi, ali si mogao uzeti tamburicu. Imali smo i tamburaški orkestar. Nisam bio dugo, ali me to približilo gitari”, kaže Hus koji se nije dugo zadržao ni u muzičkoj školi. 

Husein Hasanefendić Hus | Author: Siniša Hančić/Pixsell/History Siniša Hančić/Pixsell/History

“Htio sam samo svirati svoje stvari. Ne i vježbati. Volio sam, međutim, puno čitati pa mi je to donekle nadoknadilo manjak ambicija za formalno obrazovanje. A stari je zabrljao kad me forsirao da odem u Petu gimnaziju, prirodoslovno-matematičku, dok sam ja htio Primijenjenu i onda na Likovnu akademiju, jer sam očito naslijedio likovnjačke gene. Ali ne. Peta gimnazija je zahtijevala ozbiljniji angažman, a meni se jedino sviralo. Brzo sam došao u sukob s autoritetima, završio u Glazbenoj srednjoj... Ma svega je bilo na tom obrazovnom putu. Na kraju sam odustao od upisa na Akademiju, upisao studij prava i dao dva, tri ispita. Kraj priče. Tad je karijera u bendu preuzela život u punom smislu, a i u muzičkoj školi sam odmah shvatio ‘sukob titana’ klasične glazbe i rock’n’rolla. Zajedno ne bi išlo”, govori Hus, slijedimo kronologiju principom “prvog puta”. 

Prvi nastup i publika - gdje? “A to je bilo genijalno. Da sam tad bio manje drzak, svjesniji sebe i trenutka, tko zna bih li ikad izašao pred publiku. I ne mogu shvatiti da sam tad, kao balavac koji nešto brlja s gitarom, imao muda izaći pred ljude. Bio sam u Brčkom, rodnome mjestu mojeg starog, gdje je bilo prijatelja i rodbine te uvijek dobra zabava. Izgurali su me na binu na nekom plesnjaku. Sačuvaj me bože, pojma nisam imao! Nešto smo proizvodili, neki zvuk, muziku, bahato - ne razmišljaš o posljedicama. Tako je počelo, eto”, uz osmijeh će Hus, koji je imao odličnu “početničku sreću” kad su ga pozvali da svira u Grupi 220 s Dragom Mlinarecom. “Imao sam sreće. Nakon nekoliko proba bio sam unutra. Prvi nastup, drugi, turneja. Išlo je brzo.” 

Nastavak pročitajte na idućoj stranici.

  • Stranica 1/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.