Karakaš je više od mjesec dana svaki dan sjedio na čitaćim probama i pomagao glumcima da svladaju težak lički jezik, koji se govori u čitavoj predstavi, a koji je specifičan jer zapravo pripada samo jednom uskom području unutar kruga od 10-15 kilometara, gdje ista riječ ovisno o kontekstu može imati tri različita naglaska. Na pitanje kako se nosi s jezikom, Filip Križan živne. "Jezik je magija sam po sebi", kaže. Jako mu je drago što je odlučeno da čitava predstava bude na dijalektu.
Svoju ulogu Dječaka opisuje kao ulogu "o odrastanju, ali kroz neki nekarakterističan senzibilitet". "Roman ima tu jednu kvalitetu koja se dobiva osluškivanjem zvukova koji daju uporište unutarnjem svijetu, a istodobno je pun i nekih dramskih situacija koje su oštre i bolne. To mi je izazvalo emociju dok sam čitao – šum vjetra ima jednaku snagu kao i očev šamar", pojasnio je glumac. U razvoju lika puno mu je pomogao sam Karakaš, "ali ne na način kako bi se samo preslikao njegov lik ili senzibilitet, već dajući mu prostor slobode za pronalazak vlastitog izraza".
Pritom mu je najveći izazov bio usvojiti pogled na svijet očima djeteta, "jer kao dijete neke stvari još nisi spreman obojiti riječima, osjećaš ih, a ne znaš ni sam što je to što osjećaš – to mi je bilo i izazov i blagoslov, neko potpuno preispitivanje". Metaforički vremenski okvir predstave, stisnut unutar (planiranih) oko sat i pol njezina trajanja, četiri su godišnja doba - četiri faze dječakova razvoja, i to kroz njegovu bolest srca, s naglaskom na emocionalno sazrijevanje i stasavanje iz odbačenog i slabog dječaka u nekoga tko posjeduje psihičku snagu i zauzima stav.
Drugi kraj Karakaševe emotivne klackalice suvereno nadvisuje figura Oca. Darko Milas je taj lik okrutnog, bezosjećajnog i krutog muškarca – koji svojeg sina zbog srčane mane smatra "faličnim" i "nedovoljno muškarcem", zbog čega ga muči i izaziva u njemu neljudski strah – shvatio kao kompleksnu ličnost i odlučio mu dati boju.
"To je iskonska priča o odrastanju koje je surovo, u svijetu koji nestaje, gdje je strah sve vrijeme dominantna emocija. Taj se otac boji da neće moći dovoljno priskrbiti za obitelj, da neće moći podići djecu na noge, i to pokušava i radi onako kako su i njega odgajali, tvrdim odgojem kakav je i sam prošao. To se možda na trenutke iz današnjeg rakursa čini pomalo čak životinjski, ali tu je riječ o jednom čvrstom i poštenom čovjeku koji svojem sinu želi ugraditi neke elementarne iskonske postulate – takav je i njegov moral, njegova etičnost, nije sve crno-bijelo, on želi sina postaviti na noge, da bude čvrst i siguran u sebe, da se može svemu othrvati. Iza sve te okrutnosti on ga vidi kao ljudsko biće, kao vlastitog sina, kroz priču se dođe do toga da on pokaže taj sentiment", rekao je Milas.
Anja Đurinović igra Marinu, kako je rekla, "Dječakovu Beatrice", simpatiju iz škole u koju je zaljubljen i koja mu tu ljubav uzvraća, mada se zapravo nalaze na "suprotnim stranama" – jer njezina je obitelj podrijetlom iz Srbije
"No, to nije poanta priče, tu nije riječ o nemogućoj ljubavi, jer ona nije ni zabranjena ni neuzvraćena. Poanta priče je neostvarena ljubav, neostvareni potencijali, snovi, želje koje se na kraju ne uspijevaju ostvariti", kaže Anja. Majku glumi Ivana Bolanča, dok se u tri preostale ženske uloge (Baba Vuna, Tetka iz Zagreba, Učiteljica Vahida) pojavljuje Barbara Nola, koja posebno hvali dramatizaciju, jer je uspjela lirskim elementima romana dati "jednu dramsku potenciju koja je potrebna u kazalištu da stvari budu intenzivne, da neke emocije grunu van".
"U toj knjizi ima nešto strašno toplo, nježno, lirsko, a čini mi se da je postignuta dobra kombinacija snažnih scena i tih jako poetičnih scena", ocijenila je Nola. Glumci su posebno zadovoljni redateljskim pristupom u kojem svi rade zajedno, "jedni drugima otvarajući mogućnost da se individualno izraze, mada je tehnički sve zamišljeno grupno". Zadovoljan je i Karakaš, poznat u književnim krugovima kao vrlo zahtjevan pisac, koji veliku pozornost pridaje svakom detalju i ništa ne prepušta slučaju ili improvizaciji.
"Jako biram s kim ću raditi, a s Tamarom sam odmah kliknuo. Vidio sam da ima neku svoju viziju, da zna što i kako treba. Ona i Nina ušle su vrlo hrabro u dramatizaciju, vrlo profesionalno, detaljno, i mislim da su napravile sjajnu stvar. Intrigantan mi je način na koji su odlučile napraviti predstavu, gdje je naglasak na zvuku i pokretu", rekao je pisac, kojega glumci
hvale jer se, kažu, rijetko događa da autor dolazi na probe i ne stvara opterećenje, nego upravo suprotno, otvara prostore kreativne slobode. Karakaš uzvraća jednako pohvalno: "Glumci su odlični, u što nisam ni sumnjao. Dobro su pohvatali lički jezik, koji je jako težak. Što se tiče Filipa Križana, da sam u Hrvatskoj birao osobu za tu ulogu – to bi bio on. Sjajan glumac. Ali svi su odlični, profesionalni i puno rade. Drago mi je kako se stvari vrte. Meni je bitno da predstava bude odlična, i ne bih htio prejudicirati, ali čini mi se da se valja odlična predstava", rekao je pisac.
Sudeći po svemu, "Sjećanje šume" je predstava "atipična koda", koji Damjanović objašnjava kao "kazališnu autohtonost": "Konkretno u Gavelli nikad se nije radila predstava tog tipa i u tom se smislu može očekivati za to kazalište nešto novo. Stvorila se neka dobra energija, to je jedna predstava koja definitivno ima potencijal biti 'feel good' predstava". S obzirom na sve ono čemu smo svjedočili na probi za "Sjećanje šume", "feel good" predstava je doista najmanje što očekujemo na premijeri 31. siječnja u teatru u Frankopanskoj.
