Kultura Nagrada Fric
10883 prikaza

"Dolaze vremena kad će djeca u školi učiti samo slovo 'U'

Damir Karakaš
Zarko Basic (PIXSELL)
"Sjećanje šume", novi roman Damira Karakaša, strani izdavači već su ga primijetili i javljaju se

Njegova zbirka priča "Eskimi" iz 2007. prvi je prijevod neke knjige hrvatske književnosti na arapski jezik, dramu "Skoro nikad ne zaključavamo" postavio je 2009. na sceni ZKM-a čuveni redatelj Paolo Magelli, dok je Matanić po knjizi "Kino Lika", također 2009., snimio istoimeni film. Za Damira Karakaša (49), jednog od najzapaženijih domaćih pisaca, koji potpisuje još i romane "Blue Moon" i dramu "Snajper", postalo je već uobičajeno da svakim svojim novim djelom svaki put i oduševi, ali s ovim najnovijim romanom "Sjećanje šume", objavljenim krajem 2016., zaista je, i mnogi se slažu, nadmašio samoga sebe. Vratio se opet u Liku, u djetinjstvo, i kroz 33 priče majstorski, glasom dječaka, oživio sva čudesa i jeze rodnoga kraja.

Reakcije na 'Sjećanje šume' redom su zaista sjajne. Što kažete na to?

Drago mi je da roman tako dobro prihvaćaju i čitatelji i kritika. Prvo izdanje od 1400 primjeraka rasprodali smo u prvih mjesec i pol, a već su se javili i ugledni inozemni izdavači koji ga žele objaviti. I ne znam zašto se ljudima sviđa, treba njih pitati. Knjiga ionako, kad je vani, ima svoj put.

Spominjali ste kako ste ovaj roman dugo osjećali u sebi i da ste se mučili pišući ga.

Pošto neki kažu da roman o djetinjstvu svaki pisac ima pravo napisati samo jednom u životu, ja sam to jako ozbiljno shvatio. Zato sam dugo nosio taj materijal u sebi i čekao trenutak kad ću krenuti u realizaciju. Pisanje je trajalo oko tri, četiri godine. Uvijek dugo radim na rukopisu, posvećen sam pisanju i, naravno, čitanju, jer i čitanje je pisanje pa me uvijek žalosti kad mladi pisci žele pisati, a nisu ništa pročitali niti ih to zanima. Oko naslova, koji mi nikad nije lako smisliti, a koji mi je uvijek jako važan, ovdje mi je pomogao naš veliki pjesnik Branko Maleš, tijekom jedne noćne šetnje.

Često ste govorili kako ste u Lici bili i ostali autsajder. Kako to da niste 'tipičan primjerak' svojega kraja? Kako ste se, to jest, othrvali utjecaju?

Ljudi iz mojeg kraja su najpoznatiji mineri na svijetu, nema tunela u Europi koji nisu prokopali, a to se prije radilo ručno, mnogi su nastradali, poginuli. Oni su jako vrijedni, jaki, izdržljivi, rade teške fizičke poslove od jutra do mraka, ali nešto što ne vole jest čuvanje stoke u planini. Tad treba sjesti pod grm, a oni ne vole sjediti, onda se u njih uvlači neka nervoza, ne znaju što bi, hodaju oko grma kao razjareni lavovi, a ja sam upravo to obožavao: čuvati stoku u planini.

Naime, tad sam mogao satima na miru čitati knjige, puno maštati, pa je valjda zato sa mnom ispalo tako kako je ispalo. Što se tiče svih tih snova, neke svoje dječačke snove sam iz tih dana ostvario, neke nisam, ali to je dobro jer kažu Kinezi: jao onome kome se svi snovi ostvare. Bio sam i jako znatiželjan, želio sam vidjeti svijeta, pa sam se stalno penjao na ona najviša drveća u šumi i pokušavao nešto vidjeti, ali vidio bih jedino neku drugu šumu, planinu ili crvene krovove susjednog sela.

Život u Lici je bio nemilosrdan, i prije sto godina, i prije trideset, i jučer, škrta zemlja, treba krvavo raditi da se prehraniš. Kad bih bio bolestan, majka bi mi na tabane špagom vezala komade hladne cikle, a otac bi zavirio u kuću i rekao: 'Ko nije za živjeti, neka umre'. Što se, pak, tiče književnosti, pisanja, ni tu mi nije bilo lako, mnogi su me pokušali zaustaviti, ali nisu uspjeli jer kad blokiraš rijeku, ne daš joj da više teče svojim putem, ona će još više ojačati, narasti i jednog dana srušiti sve te prepreke i nastaviti svoj put.

Vaš prvi roman 'Kombetari' iz 2000. tematizirao je Domovinski rat, a neki od Vaših suboraca su, nakon što su nabavili knjigu i pročitali je, tražili da im se vrati novac. Zašto?

Ja taj prvi roman danas gledam prije svega u kontekstu nekog uštimavanja, jer da nije bilo njega, možda ne bi bilo ni 'Sjećanja šume' ni drugih mojih knjiga. Bio sam ga zamislio kao roman o ratu koji se referira na Alana Forda i na strip crtača Dubravka Matakovića. Neki moj rođak koji je, kao i ja, bio dragovoljac Domovinskog rata uzeo je te romane pa ih prodavao u Lici, onda je zvao da ga ganjaju neki koji su roman pročitali, da hoće natrag novac.

Ali da bi bili bliže istini, moramo se navikavati gledati stvari iz više rakursa. Znate, ja znam da smo mi u prošlom ratu bili napadnuti, da su nam gađani gradovi i sela, ali ponekad se moramo staviti i u poziciju Srba, pa se upitati kako bi se tih devedesetih mi osjećali u Hrvatskoj da smo bili Srbi. U Drugom svjetskom ratu ih se klalo, bacalo u jame, a početkom devedesetih se na hrvatskoj televiziji govori o granici na Drini, o tome kako Srbi imaju šiljatu glavu pa zato manje mozga od Hrvata, tjera ih se s posla, a po zagrebačkim ulicama se u kanticama prodaje čisti hrvatski zrak, pa ti budi Srbin u to vrijeme u Hrvatskoj.

Što kažete na prijedlog da se ponovno aktivira obavezni vojni rok?

Jedna od tema o kojoj pišem u 'Sjećanju šume' je i služenje bivše JNA, jer ako ste tad bili nesposobni za vojsku, pa još iz Like, jer i drug Tito je u jednoj pjesmi rekao da su Ličani najbolji vojnici, jao si ga vama. Ako ste imali curu, kad ste došli do njezina oca, onda vas je on pitao ključno pitanje, gdje ste bili u vojsci. Ako niste bili nigdje, to je značilo da ste ili bolestan ili nešto nije u redu s vama, pa kako kaže jedna druga narodna pjesma, svadbe neće biti. Jer govorilo se tko nije za vojsku, nije ni za ženu, a niste baš mogli naći ni posao, jer vam je u vojnoj knjižici koju ste trebali priložiti poslodavcu pisalo da ste nesposobni. A o tom ponovnom vraćanju obaveznog vojnog roka, ma to je besmisleno.

Dugo ste obilazili razne gradove i slikali slova U po fasadama zgrada i kuća te govorili da ćete, kad ih skupite dovoljno, objaviti knjigu u kojoj će biti samo ta slova. Kako komentirate trenutačni 'hrvatski' odnos prema ustaškom naslijeđu?

Prije nekoliko godina kod Stankovića u 'Nedjeljom u 2' rekao sam da nikad neću podržavati ideologiju koja se zasniva na mržnji i ubijanju, a neki moji zemljaci odmah su me prekrižili, ali to je njihova sramota. Svjedoci smo i da u Hrvatskoj zadnjih mjeseci kruži grupa ljudi koja pokušava dokazati da je u Jasenovcu bio logor gdje su se održavali tečajevi tenisa, heklanja, plesa, iako je i Franjo Tuđman rekao kako je tamo poubijano osamdeset hiljada ljudi. Proučavao sam brojne knjige, razgovarao s mnogim ljudima, i mogu vam reći da su to bila takva zvjerska ubojstva kakva je teško zamisliti. Zakazao je i obrazovni sustav, i ako se ubrzo nešto ne učini, mladi će nam u Hrvatskoj od slova abecede znati samo za slovo U.

Kako Vam, inače, padaju promotivne aktivnosti koje idu uz pisanje, promocije knjiga, prije svega?

Preveden sam na više stranih jezika i prije sam volio putovati po tim promocijama, ali sad sve manje. Draže mi je biti kod kuće, čitati, pisati, šetati. U ožujku ću biti gost književnog sajma u Leipzigu, sudjelovati na još nekoliko promocija po regiji i to će biti to. Književne promocije znaju biti ozbiljna gnjavaža, pa sam se oduvijek trudio da budu drugačije, da ne budu dosadne, jer dosadu ne podnosim. Kao što ne podnosim dosadne knjige, jer dosada je smrt za svaku umjetnost.

Je li istina da Vam je prva biblioteka bio poljski klozet?

Da, istina je, jedan poljski klozet, okrečen bijelom bojom. Nije tad bilo tariguza, pa je taj moj susjed u klozet stavljao knjige koje je odnekud dovlačio. Ja sam krao te knjige, odnosio ih u šumu gdje sam ih, čuvajući stoku, ilegalno čitao. Tako da sam vrlo rano pročitao 'Rat i mir', 'Anu Karenjinu', 'Gogolja', 'Čehovljeve priče'... Danas se mogu i pohvaliti da sam čitao najtanje izdanje 'Ane Karenjine', imala je samo oko pet, šest stranica.

Kao čitatelj, kakvo pisanje volite?

Puno je pisaca koje volim, Kafka, Handke, Bernhard, Hamsun, Babelj..., iako sam uvijek imao neku svoju viziju književnosti. Puno je i knjiga kojima se uvijek vraćam, ponovno ih čitam, jer kaže Nabokov da se računa samo drugo, treće čitanje neke knjige. Uz čitanje mi je uvijek bio jako bitan i film, Tarkovski, Herzog, Kurosawa, Michael Haneke, čiji me omiljeni glumac Daniel Auteuil volio slušati kako sviram harmoniku još dok sam živio u Parizu.

  • nelson 11:40 25.Veljača 2017.

    vojni rok hahaha hdzov program

  • karloho 00:19 25.Veljača 2017.

    Jad i bijeda,sedamdeset godina lazi i prikazivanja svoje istine od drugova ostavilo je neizbrisivi trag i u glavama relativno mladih ljudi,jadno..Komunizam i komunisti su najvece zlo koje se ikad pojavilo na nasem globusu,a na to su ovakovi "objektivni pisci" slijepi ... prikaži još! ,vec Hrvatima nabijaju kolektivnu krivnju zasnovanu na lazima i manipulaciji.Konstatacija da su nas srbi napali ubijali ,protjerivali,palili nam sela i gradove ,ali dasu se u to vrijeme osjecali nelagodno je jadna,....