"Katolička crkva u Hrvata jedva čeka da papa umre"

Kao vrijedan kroničar dalmatinske i hrvatske stvarnosti često se kritički osvrćete na kreiranje urbanih i drugih politika prema pojedinačnim interesima gramzivih elita, koje su, kako sami kažete, budućim pokoljenjima Splićana ostavile u amanet obilje pravosudnih, prostornih, ekoloških i urbanističkih repova. Koji su, prema vašemu mišljenju, prioriteti urbane obnove grada Splita?

Uf, teško je reći. Rekao bih – vraćanje centru grada funkcije centra, vraćanje obale pod javnu kontrolu, rješavanje smeća i parkiranja. Nisam originalan. Ovo što sam rekao rekla bi vam svaka baba – ali kad je tako.

Prema vašem romanu “Ovce od gipsa” Vinko Brešan je snimio “Svjedoke”, zbirka priča “Patrola na cesti” pretvorena je u istoimenu petodijelnu TV seriju. U vašoj se prozi može prepoznati utjecaj filmova, vaši su romani i vaše priče “filmični”. Jesu li u planu neke nove ekranizacije vaših djela? Jeste li, pišući “Crvenu vodu”, imali na umu buduću filmsku ili televizijsku adaptaciju?

Sad smo upravo završili novi scenarij za film koji bismo željeli snimati. ‘Mi’ znači ja i Zvone Jurić, osječki režiser, s kojim sam radio ‘Patrolu na cesti’. Riječ je o otočnoj priči koja se dijelom bavi baš špekulacijom zemljištima, a temelji se na mojoj kratkoj priči ‘Četvrti kralj’, što je i radni naslov scenarija.

(Vanja Zubcic/PIXSELL)

Hrvatski film se zaljuljao, ali nije još pao. Institucionalni i neinstitucionalni pritisci na njega u zadnje dvije godine bili su strašni – od bivšeg ministra do braniteljske hunte i od državne revizije preko pretvorbenih profitera poput Vinka Grubišića – naš se film povijao pod pritiskom ‘neprincipijelne koalicije’ ustaša, ratnih profitera i antitalenata. Sad je sve apaurinizirano. Kao da postoji domobranski, radni dogovor: OK, pazit ćemo da se stvar ne sruši, ali vi ne čačkajte mečku i jedno vrijeme budite pitomi i krotki. Mene u ovom času nije u našem filmu strah cenzure nego autocenzure. Također, bitno je znati da se za neprilike koje je naš film imao s vladajućom nacionalističkom ideologijom vani zna, i da to od sada ubuduće sigurno kvari startnu poziciju hrvatskih filmova u inozemstvu. Međutim, naš je film ružičnjak koji miriše prema katastrofi svih katastrofa – a to je javna RTV. HRT je ‘case study’ civilizacijskog urušavanja Hrvatske u zadnje 3-4 godine.

U romanu mladić albanske nacionalnosti nametnuo se kao laka meta za potencijalnog ubojicu; kao Drugi i Drugačiji, postao je crvena krpa za selo. Njegovu sudbinu etničkog autsajdera možemo iščitati i kao metaforu za nacionalni ekskluzivizam koji od devedesetih godina prevladava u hrvatskom javnom diskursu. Trend jačanja nacionalizma posljednjih je godina prisutan diljem kontinenta, osobito u zemljama “nove Europe”, poput Mađarske i Poljske, a slično je i na cijelom prostoru jugoistočne Europe. Je li Hrvatska najlošija?

Ne, Hrvatska nije najlošija. Loša je, ali Poljska i Mađarska su puno lošije, to je ovog ljeta rekao i Frljić, kojeg su iz Poljske otjerali. Što se lika iz mojeg romana tiče, zapravo mi nije bila čak ni nakana baviti se odnosom prema manjini. Naprosto je zbog zapleta dečko morao biti pekar, a znate da su u Dalmaciji u malim mjestima pekari često Albanci.

Na simboličnoj razini roman tematizira (ne)opravdanost grijeha počinjenoga kako bi se spriječio još veći grijeh. U čemu je simbolika “Crvene vode”?

Crvena voda je – naravno – biblijski motiv: krvava voda koja potopi Egipat u znak kazne za grijehe. Ali izabrao sam taj naslov i kao posvetu knjizi koju volim, ‘Crnoj vodi’ Šveđanke Kerstin Ekman, ženi koja je imala nesreću da je napisala taj super krimić kad još skandinavski noir u nas nije bio pomodan.

S obzirom na to da spominjete Bibliju, papa Franjo posljednjih je godina pokrenuo proces stidljive liberalizacije Katoličke crkve otvorivši neke dosad zabranjene teme u pokušaju da se drevnoj instituciji da “ljudsko lice”. No čini se da je hijerarhija Katoličke crkve u Hrvata, barem dosad, ostala prilično imuna na Papine poruke. Slažete li se s tom ocjenom?

Ne samo da je ostala imuna nego oni papu Franju otvoreno preziru. Ne mogu se oteti dojmu da jedva čekaju da umre. Zato ga voli moja mater, koja ide u crkvu. Ona za njega kaže da joj je ‘brat’. Meni je više mjera vjere moja mater nego individua koja se zove Vlado Košić.