Književna karijera Jurice Pavičića doista ima gotovo besprijekornu putanju otkako je 1997. godine objavio roman "Ovce od gipsa". U međuvremenu skupilo se u njegovu opusu podosta romana i zbirki priča te kad ih stavimo na hrpu i pokušamo zajednički sagledati, možemo primijetiti kako je riječ o jednoj od "najčišćih" proznih karijera u kojoj ne samo da nema naglih uzdizanja i padova niti velikih "kreativnih" pauzi, nego je riječ o pripovjedaču koji ima jasnu predodžbu o tome što i kako želi pisati, a pri tome iz knjige u knjigu postaje sve bolji i uvjerljiviji.
Pavičićevi su interesi uglavnom jasni: s jedne strane tu je žanr trilera koji nije shvaćen kao puka žanrovska vježba, nego se u pravilu nadograđuje senzibilitetom za socijalne teme koje, pak, projicirane na najosjetljiviji od mogućih uzoraka (obitelj) dobivaju i melodramatske obrise.
Trilerska zagonetka, zločin koji je počinjen i koji je u Pavičićevim romanima doista uvijek vrijedan tog žanra, nije tu samo kako bi ga se riješilo i držalo u napetosti čitatelja sve do samoga kraja, nego da bi pokrenuo čitav mehanizam uzroka i posljedica nekog ključnog događaja, mehanizam koji zna biti intrigantniji i duboko zaronjen u recentnu hrvatsku zbilju da u jednom trenutku nadmašuje samu trilersku potku i odgovor na pitanje – tko je i zbog čega kriv?
Jer krivaca odjednom ima više, čak i onih koji su bez krivnje krivi, a u čitavom tom kolopletu međuljudskih odnosa i mentaliteta na vjetrometini neuralgičnih točaka novije hrvatske povijesti ispisuju se u Pavičićevu opusu mikropriče iz Hrvatske koje autora iskazuju ne samo kao zanatski vještog, nego i iznimno senzibilnog, pa i angažiranog pisca.
Tako je to i u njegovu novom romanu "Crvena voda", za koji se bez imalo okolišanja može reći ne samo da je kompozicijski najsloženiji, nego i u ljudskom i svim ostalim smislovima najzreliji roman. Osim što je njime Pavičić vrlo visoko podignuo ljestvicu samome sebi, podigao ju je i svim piscima koji kroz žanrovsku matricu provlače interes za stvarnosne teme, nažalost prečesto tek shvaćajući književnost kao produžetak crne kronike i puku presliku stvarnosti.
Od prve stranice "Crvene vode" jasno je kako će trilerska špranca biti bogato nadograđena sjajnim portretiranjem i psihologizacijom likova, kao i iznimnom brigom oko stvaranja atmosfere, i to na tri razine – unutarobiteljske, preko one Mista u kojem se roman većim dijelom zbiva, te globalne koja se projicira na prethodne dvije mikrorazine. Pritom, roman zahvaća iznimno mnogo likova i njihovih kutova priče te prilično dug vremenski period od tridesetak godina.
Jedna će dalmatinska obitelj, nakon jedne noći kasnih osamdesetih, ostati obilježena događajem u kojem su ostali bez 17-godišnje kćeri i sestre blizanke te krenuti na dugačak put raspada i potrage za istinom. Ona je na prvoj razini potraga za odgovorom je li Silva Vela mrtva ili nestala i taj će dio nakon podosta vremena dobiti svoju završnicu, no istodobno i mnogo više od toga.
Negdje u tom izvanjskom svijetu, dok se članovi obitelji kreću čudnim i često besmislenim krugovima potrage, istodobno do temelja rušeći dotadašnje međuodnose, mijenjat će se svjetovi, političke opcije, nastajati države, ratovat će se i koprcati u svim mogućim tranzicijskim i posttranzicijskim gadarijama, ali osobna tragedija za njih će uvijek ostati onaj temeljni ponor u kojem su se utopili i koji je u potpunosti obilježio njihove živote.
Ono što je doista majstorski izvedeno u ovom romanu jest način na koji su isprepletene sudbine jedne nesretne djevojke, a njezina je nesreća dubinski vezana uz sredinu iz koje potiče, sa sudbinom i raslojavanjem njezine obitelji, ali i društva u cjelini koje je u tih tridesetak godina proživjelo tektonske poremećaje i potrese najvišeg rizika.
Fascinira, naime, način na koji su u roman ukomponirana zrnca neskrivene kritičnosti te socijalne i društvene osjetljivosti, a da to ni u jednom trenutku nije postalo agresivno ni parolaški. Baš kao što fascinira i umijeće da se fabula raširi na više rukavaca (koje sa sobom donose likovi inspektora, dilera koji postaju politički faktori, poginulih branitelja, špekulanata nekretninama i dr.), a pri tome sve skupa ne rasprši i ne zaboravi zašto smo zapravo tu – kako bismo razotkrili tajnu Silvina nestanka.
Kad se to na kraju romana doista i dogodi, prekasno da bi bilo koga spasilo, to također nije očekivani rasplet koji bi koketirao s nekom od aktualnih tema, a bilo je prostora i za to, nego nešto mnogo, mnogo dublje i općeljudskije. Za svaki drugi roman koji bi simboliku crvene vode, kako to biva na kraju, povezao s Antigonom te pitanjima grijeha i kazne koja dohvaća ne pojedince, nego čitave zajednice, vjerojatno bih rekla kako je zaglibio u pretencioznost.
No ne i za ovaj roman, jer je to njegov logičan i više nego zasluženi kraj. Silvina sudbina samo je mali kamen bačen na Misto kako bi na njega, kao znakoviti uzorak, pokrenuo čitavu lavinu koja ga mijenja, prekriva i guši. Detalj koji upućuje na odnos privatnog i kolektivnog u svijetu u kojem nas je "Jahve sve kaznio". Sjajan i jeziv triler, ali i velika priča iz maloga Mista!
