Kao dijete živio sam s majkom i sestrom, nismo imali puno novca. Želio sam stvari koje su se reklamirale po dućanima i na TV-u, a nisam ih mogao dobiti. I onda sam shvatio da naprosto mogu ukrasti slatkiše, tenisice, elektroniku, što sam već želio, što su imali moji prijatelji, opisao nam je Tuomas Kyrö. Slika iz djetinjstva nagrađivanog finskog spisatelja, kolumnista i karikaturista bila je dio odgovora na pitanje o junaku iz romana "Prosjak i zec".
Njegov Vatanescu, Rom iz Rumunjske, krao je samo kad je baš morao. Sve što je od života htio bilo je da sinu kupi kopačke. Mogao je, istina, prodati bubreg, možda i krasti automobile, ali se ponuda ruskog trgovca ljudima i makroa da prosi u Finskoj činila najmanje lošom. Što se Kyröa tiče, čovjek ne može funkcionirati u modernom društvu ako u njemu nije u stanju biti uspješan kao potrošač.
"Razliku čini već i to što ste povlašteni mogućnošću izbora hoćete li ili nećete kupiti djetetu, primjerice, kostim. Gadno je nemati ništa dati djetetu... Ako ga niste osobno iskusili, ne možete znati što je to siromaštvo. Ni ja, recimo, nemam pojma o pravoj bijedi koja postoji u svijetu", kaže Kyrö. Njegov roman je remake "Godine zeca" književnika Arta Paasilinne. Sam Kyrö kaže da je u doba pisanja romana bio u zabludi da piše okrutnu i oštru satiru, kad ono...:
"Ispala je topla, dirljiva satira. Prije šest godina mislio sam da ljudi u biti nisu loši, da su uzrok problema neobrazovanost, neznanje, nestabilno djetinjstvo. No danas kad gledam svijet, shvaćam da sam bio prevelik optimist. Čovječanstvo čine sisavci koji žderu meso, koji posjeduju nuklearne projektile, šampanjac, bordele, antibiotike, tradiciju, kulturu i svijest da ćemo svi jednog dana umrijeti. Pravo je čudo da se već do sada nismo međusobno istrijebili.
Većina nas danas želi još samo to da nam djeca imaju bolji život nego što smo ga imali mi." Njegov autsajder je Rom, zato što su Romi, pristigli iz Rumunjske kao prosjaci, u to vrijeme iz njemu neobjašnjivih razloga postali politički problem. Njemu ni danas nije zapravo jasno zašto bi itko, primjerice Finci, bio u strahu od nekoga tko ne predstavlja nikakvu prijetnju nego je samo drukčiji.
Naprosto je riječ, kako je lijepo opisao prije koju godinu Klaus-Michael Bogdal, da Europa svoju kultiviranost voli dokazivati sama sebi omalovažavanjem Roma mržnjom ili romantiziranjem ciganskog folklora. Kyrö je 2011. pisao o Romu, kojemu je pridružio zeca kao kompanjona kako bi skupa bili neodoljivo privlačni, dragi, dirljivi prijatelji, iako bi svaki za sebe bio bezvezan, lak za prijezir.
Da istu takvu priču piše danas, kaže on, pisao bi o sirijskim ili iračkim izbjeglicama, o takvoj sudbini. Njegov roman satirički opisuje trenutak pozitivnog populizma financijskih gospodara države koji Vatanescua postavljaju za državnika. A stvarnost? U stvarnosti se strah kotrlja Europom, vjerski fanatizam, bigotrija, ksenofobija... "U SAD-u vidimo na djelu ono što su Sex Pistols davno prozreli; svaki publicitet je dobar publicitet.
U povijesti smo vidjeli i konja kao senatora. Možda je takvo vrijeme opet došlo. Možda ni konj ne bi bio loš izbor u odnosu na ljudske vođe danas. Mržnja je opet politički uspješna. A možda je naprosto Drugi svjetski rat danas tako daleko iza nas u povijesti da ljudi više ne pamte užase nacizma, Hirošimu, koncentracijske logore..."
