Passaro je na sudu oslobođen zato što su Angelsi tvrdili da je Hunter mahao pištoljem i da je možda htio ubiti Jaggera. Austerlitz u to ne vjeruje i nije jedini. Nošenje pištolja na ionako nabrijane Angelse bio je nevjerojatno budalast potez, ali je isto tako mogao misliti da će mu oružje trebati na većinski bjelačkom događaju na koji je otišao sa svojom djevojkom bjelkinjom.
Ono što je bio problem Angelsima bio je pritisak tijela na prednji dio bine, što je djelomično bilo posljedica takvog terena koji se spuštao nizbrdo prema toj točki, nabijajući masu prema središtu. Djelomično je bilo posljedica i takve publike s kakvom Hells Angelsi nisu imali iskustva. Grateful Dead i Jefferson Airplane su imali ogromne skupine obožavatelja, ali su oni bili poznate pojave po gradu za razliku od Rolling Stonesa koji su bili rokerske superzvijezde, udaljene od života svoje publike i nabijeni erotskom moći pojačanom svojom nedostupnosti.
Fanovi Jerryja Garcije mogli su ga voljeti, ali nisu bili voljni verati se i grebati jedni preko drugih samo kako bi ga se domogli. Nitko iz organizacije Altamonta nije bio svjestan toksičnosti slave Stonesa i potencijala da to nadvlada hipijevsku mirnoću, tipičnu za besplatne koncerte u Golden Gate Parku. Povrh svega, nekakav idiot rekao je Hells Angels da svoje Harley-Davidsone parkiraju uokolo bine, pa kad je masa ruknula prema motorima, neizbježna je bila određena količina nasilja.
Nepotrebno je reći da su skoro svi tamo, uključujući i Angelse, bili ili pijani ili drogirani. Austerlitz nije baš vješt u opisivanju, pa čini najmanje jednu veliku pogrešku, pripisujući kritike na račun Angelsa glavnom gitaristu Airplanea Jormiju Kaukonenu, iako se u dokumentarcu jasno može vidjeti da Paul Kantner daje izjavu o tome.
Austerlitz ipak jako pridonosi svojim pisanjem o Altamontu opisujući Huntera i njegovu obitelj, slijedeći ih od Teksasa do Kalifornije u potrazi za boljim životom i posljedicama po Huntera i njegovu braću i sestre zbog toga što im je majka oboljela od shizofrenije. Ono gdje njegova knjiga briljira jest istraživanje kako ljudi – oni koji su bili tamo, novinari, urednici, kritičari, čak i filmaši – nastoje dodati neki smisao Altamontu. Prvi izvještaji uopće ga nisu navodili kao promašaj.
"Da je to bilo kraljevstvo mladih ljudi kao što sugerira jedna pjesma, bilo bi ono civilizirano i zabavno. Publika je tijekom koncerta skandirala: 'Mi ovo činimo skupa'", pisao je sljedećeg dana San Francisco Examiner. Austerlitz ističe da je ozvučenje bilo tako loše da većina publike koja je bila čak i relativno blizu bini, nije imala pojma što se događa ispred nje.
Tek Rolling Stoneov izvještaj o koncertu od 15 stranica 21. siječnja 1970. donosi ozbiljnu reportažu, zauvijek cementirajući taj koncert u povijesti kao supkulturnu noćnu moru. Greil Marcus, novinar, dotle je bio pogođen doživljenim u Altamontu da godinama poslije nije bio sposoban slušati rok muziku.
Kada je Gimme Shelter objavljen 6. prosinca 1970. godine, na prvu godišnjicu koncerta, recenzenti poput Pauline Kael i Vincenta Canbyja doživjeli su film kao prikaz bjesomučnog utjecaja Jaggerove osobnosti na njegove lakovjerne mlade obožavatelje. Film je u takvom obliku dovršen tek nakon što je Zwerin odlučila da moraju dodati scene članova grupe i njihove reakcije kada gledaju snimku ubojstva.
Jedna od obožavanih teorija po kojoj je za Altamont kriv Jagger, svoj vrhunac doživljava u pjesmi Dona McLeana "American Pie", gdje navodi: "... Jack be nimble, Jack be quick...", pri čemu je Jagger "Jumpin' Jack Flash", što onda kulminira ljudskim žrtvovanjem. Rolling Stonesi su 1969. bili u svom vrhuncu nastupa na koncertima, a Jaggerova karizma činilo se da remeti razmišljanja sviju o Altamontu, poput crne rupe čija gravitacija usisava svaki planet koji se nađe u blizini.
Pet desetljeća poslije pretenciozne tvrdnje da je nekako pjesma "Sympathy for the devil" izazvala nasilje u Altamontu, čine se smiješnima. Hells Angelsi koje nije bilo briga za Rolling Stonese i koji su Jaggera smatrali feminiziranim umjetničkim školarcem, što nije bilo sasvim bez osnova, oni su bili izvor nasilja. Stonesi i njihovo osoblje za fijasko su bili odgovorni ne zato što bi hvalili "zlo", čak i sa svojom afektacijom s ruba, nego zato što su bili naivni kao i njihovi obožavatelji i bendovi iz San Francisca, vjerujući da će maglovita moć "mira i ljubavi" nadići loše vibracije i nikakvu logistiku.
1989. Jagger je rekao u jednom intervjuu: "Bila je to potpuna zbrka, a mi smo za to bili djelomično odgovorni jer nismo provjerili. Očekivali ste da će sve u San Franciscu, zato što su svi bili tako blagi, dragi i organizirani, biti tako i ovdje. A nije bilo." Puno se pisalo o bezosjećajnosti Jaggerovog lica dok je promatrao izvornu snimku Altamonta u Gimme Sheltera. Jedan je kritičar napisao da je to lice dilera teškim drogama dok gleda narkomana kako umire.
Jagger koji se pojavljuje u ranijim scenama filma, snimljenima u Madison Square Gardenu, on je besprijekorni izvođač, ali očekivati od njega da pred kamerom da pripadajuću reakciju na tragediju, nije na mjestu. On nije osoba koja može dati smisao kaosu u Altamontu, iako jest bio objekt požude i obožavanja. On je naprosto bio na bini, a kaos se događao među onim čudacima oko bine. Ludilo u zraku na Altamontu bilo je posljedica gomile oko bine, fanova koji su se gurali ravno na pesnice i palice Hells Angelsa.
U klimaksu na bini u "Gimme Shelteru" Jagger izgleda izgubljen i zbunjen, piše Austerlitz, očekivao je festival mira i ljubavi. A i njegovi pokušaji u filmu da s bine smiri stanje djeluju glupo i sablasno. Ali, je li čudovište s kojim se on suočio "tamna strana supkulture", žila zla i kaosa koja se pružala kroz hipijevski san ili je bilo nešto puno rasprostranjenije? Jednostavno se dogodilo to da je moć anti-establishmentskog bratstva pokušala nadići nasilnu prirodu Hells Angels, što je dovelo do katastrofe, a to nije bila ni jedino.
Jedan slušatelj koji je nazvao lokalnu radio stanicu dan poslije prozvao je još jednu stvar: slavu. Neobuzdano mnoštvo u svom guranju da se Stonesima što više približi, pokazala je da je protukultura, koja se ponosila svojim egalitarijanstvom, bila podjednako podložna tzv. Holivudskoj kulturi. Kad bi Gimme Shelter bila samo priča o lošem planiranju, hipijevskoj gluposti i buntovnicima, ona se ne bi hladila već pola stoljeća nakon tog događaja.
Preuzeto sa Slate.com.
